RIJEKA – U trenutku kada je pandemija uzela najveći zamah i rezultirala povećanom potrebom za hospitalizacijom, ali i zdravstvenom njegom, riječki studenti medicine vrlo brzo su se organizirali i uspostavili mrežu volontera koja je bez premišljanja pružila ruku podrške zdravstvenim djelatnicima u KBC-u Rijeka.

U smjenama od 12 sati studenti su svakodnevno pružali zdravstvenu skrb COVID-bolesnicima, a iako pandemija trenutno ima silaznu putanju, oni su još uvijek prisutni uz bolesničku postelju.

Jedinstveni u Hrvatskoj

Njihov primjer jedinstven je u Hrvatskoj, jer takvu inicijativu nisu zabilježili ostali medicinski fakulteti, a kako navodi predsjednik Studentskog zbora Medicinskog fakulteta Rijeka Tin Vučković, inicijativa je krenula od dekana prof. dr. Gorana Hausera te prof. dr. Alena Protića koji je preuzeo koordinaciju studenata volontera.

– S našeg fakulteta javilo se više od 200 studenata koji su željeli raditi na COVID-odjelima, a poziv je išao i prema ostalim fakultetima, kao što su Fakultet dentalne medicine te Fakultet zdravstvenih studija. Do sada smo odradili tri turnusa, a svaki traje mjesec dana. U prvom krugu bilo je 80 studenata koji su se angažirali u KBC-u, a u druga dva kruga po 50 studenata. Planiramo organizirati još jedan krug dežurstva. Organizirali smo se u turnusima kako bi bilo lakše pomiriti fakultetske obaveze i volontiranje, objašnjava Tin.

I prije nego su stigli do diplome, pandemija im je omogućila vatreno krštenje, jer kako to izgleda svakodnevno dežurati sa životno ugroženim bolesnicima itekako su iskusili, a saznali su to i Magda Gajski, Eva Levatić, Zala Peterka, Nikola Vladić, Megi Paus te Tomislav Glavan. Svi su oni odradili svoje turnuse, ušli u žrvanj borbe s virusom i svi se slažu da je to bila ispravna odluka koju bi bez trunke razmišljanja ponovo donijeli. Nije problem, kažu, raditi 12 sati bez prestanka i to od toga 3 do 4 sata u posebnim odijelima, a nema ni straha da bi se mogli zaraziti.

– Nitko se od nas nije zarazio. S opremom koju smo dobili mogućnost zaraze minimalna je. Lakše se zaraziti bilo gdje drugdje nego pod takvom opremom. Zvuči paradoksalno, ali je istinito, kaže Tin.

Dodajući kako je rad s najtežim bolesnicima zanimljivo, ali i stresno iskustvo, Magda kaže da su se naučili nositi s odgovornošću.

– Ovo je bila prilika da i mi damo doprinos u borbi protiv pandemije, ističe Magda.

Ujedno dodaje i da je nakon boravka s onima koji su ušli u najveću borbu s virusom, frustrirajuće slušati tvrdnje nekih da virus ne postoji. Pogotovo kada su se tijekom svojih turnusa susreli i s izgubljenim bitkama, a to im je palo najteže.

– Nije najugodnije iskustvo susresti se sa smrću. Tužno je i tmurno, ali bili smo spremni i na to. Najteže mi je bilo pakirati stvari onih koji su umrli. Razmišljala sam kako su došli u bolnicu vjerujući da će se vratiti. Užasno je i što nema posjeta. Ljudi umiru sami, priča Zala. Ona je na studij medicine u Rijeku došla iz Ljubljane gdje joj i majka radi na COVID-odjelu u bolnici pa je bilo logično, kaže, da i ona pomogne u borbi protiv pandemije. Međutim, nisu svi kod svojih obitelji naišli na odobravanje kada su im priopćili vijest da su odlučili dobrovoljno raditi na tim odjelima.

– Najčešće na prvu roditelji nisu bili oduševljeni, ali s vremenom postalo im je drago da smo se odlučili pomoći, kaže Tin.

Brojni benefiti

Kako bi ih pacijenti raspoznavali, na poleđeni odijela pišu imena, a Eva, koja je u Rijeku na studij došla iz Vrgorca, kaže da ih unatoč odijelima pacijenti nerijetko prepoznaju i po glasu ili očima. Dikrektan kotakt s pacijentima, dodaje Megi, mnogima od njih promijenio je planove za buduće specijalizacije.

– Ovo je prvi put od kako smo krenuli na studij da smo bili u duljem doticaju s pacijentima i mnogi od nas odlučili su da žele specijalizacije koje će im omogućiti takav rad, ističe Megi.

Ujedno dodaje kako se nakon završetka studija planira vratiti u rodnu Pulu, dok kod svih njenih kolega to nije slučaj, jer odluka ostati u Rijeci ili se vratiti u rodni grad ovisit će gdje će dobiti specijalizaciju. Međutim, dok su neki tijekom rada s COVID-bolesnicima shvatili kakvu specijalizaciju žele, drugi su došli do saznanja kakvu ne žele.

– Nakon ovoga postao sam sigurniji u to što ne želim. Kirurgija mi se baš nije dopala, kaže Tomislav.

On je iz Crikvenice, Nikola je s Krka, Magda iz Zagreba, a Tin iz Karlovca. Želja za diplomom medicine sve ih je dovela u Rijeku, a želja da pomognu životno ugroženima povezala ih je u volontersku mrežu. To im je iskustvo, osim lakšeg odabira budućeg edukacijskog puta, donijelo i druge benefite.

– Volontiranje u KBC-u kompenzacija je svega onoga što smo izgubili zbog epidemije, a i nadoknađuje ukinuti staž nakon diplome, zaključuje Tin.