Možemo se beskrajno ljutiti i napadati gradske službe, ali teško da će naše teške riječi i frustracije promijeniti situaciju, da će nam biti bolje. Nema sređenog, urednog, lijepog, naprosto sretnog grada bez angažmana svih njegovih stanovnika. Samo svi zajedno možemo ovu današnju situaciju, koja se na nekim pozicijama može nazvati zapuštenim gradom, promijeniti na bolje. A nakon godina iskustva, ne samo u radu manifestacija koju smo osmislili nego i nakon kontakata sa stotinama i stotinama građana, mislim da je dio rješenja koji bi učinio pomake nabolje – osnivanje Volonterskog centra pri Gradu Rijeci. Na taj bi način angažirani građani dobili stručnu pomoć i tehnologiju koju svatko od nas pojedinačno ne može imati.

U hladu iznimno ugodne terase kuće na Pećinama, smještene uz sam mitski »Tenis« ispričala nam je to Radojka Puhalović, jedna od rijetkih Riječanki i Riječana koji život u svom gradu baštine kroz velik broj generacija, konkretno onih stanovnika grada čiji su preci u Rijeci najmanje stotinu godina. S obzirom na dramatični i drastični rez nastao u Rijeci 1945. godine, raritetni su to ljudi. Radojka je pak, zajedno s Theodorom de Canzianijem, jedna od inicijatorica, pa slobodno bismo ga mogli nazvati pokretom, Đira po Pećinama koji od 2009. godine organizira Udruga štovatelja Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić. Održava se jednom godišnje u povodu Dana vrtova koji se obilježava 11. lipnja, a prigrlili su ga zaljubljenici ne samo u prirodne ljepote jednog od najljepših dijelova Rijeke nego i štovatelji njezine povijesti.

Implementacija lijepog

Od prvih dana kad je okupio nekoliko desetaka istomišljenika, taj je stručno vođeni razgled vila, okućnica i perivoja uvijek imao cilj odaslati i poruku o implementaciji lijepog u Rijeku, da bi na svom jubilarnom okupljanju privukao sljedbu od nekoliko stotina ljudi.

– Uvijek bismo s Đirom startali iz naše kuće gdje je bio početak unaprijed osmišljenog obilaska. Ovogodišnjeg lipnja to nije bilo moguće jer ni uz najbolju volju svi ti dragi ljudi nisu mogli stati u naše dvorište. S jedne strane bilo mi je krivo, s druge bila sam ponosna jer nakana i jeste bila sjeme naših razmišljanja, sjeme ljepote raširiti po čitavoj Rijeci, sretna je Puhalović.

A sretna je jer, ma koliko bi upravo takva mogla biti, nije jedna od onih koja žali za prošlim vremenima i prošlim životom. Obitelj Puhalović je naime imala veliki imetak prije II. svjetskog rata, da bi im nakon njega bila ostavljena kuća na Pećinama. Ostalo, primjerice višestambena kuća na Belvederu kao i još nekoliko manjih nekretnina – ne. Ipak, za razliku od mnogih, nestalo je tada na desetke tisuća stanovnika Rijeke koji su se odselili najviše u Itaiju, ali i u niz prekomorskih država od Kanade preko Argentine do Australije, njezina je obitelj ostala. Uostalom, Radojka je i rođena godinama iza rata upravo u Rijeci u kojoj je i ostala čitav život.

Foto Marko Gracin

– Kuća u kojoj živimo u našem je vlasništvu od 1928. godine. Skoro puno stoljeće. Vlasnik joj je bio veterinar koji je selio u Zagreb, a kako je moj nono Teodor imao psa kojeg je njemu dovodio na preglede i cijepljenje, ponudio mu je kuću u kojoj bi za sve bilo više mjesta. Iz današnjeg kuta gledanja prema kojem su Pećine sasvim integriranje u grad, reakcija mog djeda, kao i none Magdalene, bila je zanimljiva: pa gdje tamo, to mi je jako daleko. Bilo mu je naprosto čudno da netko iz grada, a bili su vlasnici velikog stana u znamenitom Palazzu Baccich, današnje zgrade Transadrije, seli na periferiju. Uostalom u središtu grada bila je i znamenita veletrgovina vina i vinarija mog nonota. Ipak, s obzirom na to da su imali četvero djece, Francija, Giorgia, Lauru i mog tatu Dragutina, kojima je trebalo slobodnog prostora, kuća na Pećinama je ipak kupljena, pojašnjava nam Puhalović.

Najvažniji »začin«

Vratimo li se Điru po Pećinama, njegova je intencija bila govoriti i o lijepom, o skladu arhitekture i hortikulture, urbanog stanovanja i svijesti da su upravo stanovnici, građani taj najvažniji »začin« koji utječe da bi grad bio mjesto sretnog življenja. Za razliku od današnjeg nervoznog i na trenutke skoro pa histeričnog prozivanja pojedinih gradskih službi, što u jednoj mjeri ima utemeljenje, ali ne i u cijelosti, Puhalović, što je u najvećoj mjeri naslijedila kroz odgoj u svojoj obitelji, uvijek ističe kako nema te »Čistoće« ili »Parkova i nasada« koji bez potpune suradnje sa stanovnicima grad mogu održati čistim i lijepim.

Foto Marko Gracin

– Kad nekom iz svog vrta donesete cvijet, svatko se, koliko god bio bezvoljan, nasmije i odmah mu bude bolje. Iako sam svoj profesionalni vijek provela u Ini te poslovima osiguravajućih kuća, dakle u jednom birokratskom, kancelarijskom okruženju, nakon odlaska u mirovinu, ali nažalost i preranog odlaska mog supruga čiji je život bio posvećen moru, odlučila sam se za – hortikulturu. Nisam s njom imala dodirnih točki, ali ono što sam uvijek nosila u sebi bila je naprosto potreba za ljepotom i skladom. Odlučila sam stoga biljnim svijetom urediti ovaj dio našeg vrata, ovo neveliko područje na kojem je bila zemlja, kako bih oplemenila i sebe i prostor u kojem živimo, nastavlja Puhalović.

Foto Marko Gracin

A svoje intervencije biljnom ljepotom čini i na mjestima koja su »ničije vlasništvo«. Uoči li, na području Pećina, neko mjesto koje zbog zapuštenosti privlači dodatni nered, potrudi se u njega unijeti neku od biljki koja će ga krenuti mijenjati. Kad se nered pretvori u red, i većina građana ipak kreće redefinirati svoj odnos prema njemu, prestane ga kao prije – tretirati smećem.

– Imati lijepi, rascvjetani grad je tako – jednostavno i povoljno. Jako primjerice volim oleandre. Njih je tako lako razmnožavati. Nakon orezivanja naprosto stavite grančice u vodu, brzo će pustiti korijenje, neko vrijeme u teglicama sa zemljom i spremni su za sadnju u prostor svog trajanja. Tako je i s mnogim drugim biljnim vrstama. Uvijek smo težili oplemenjivanju okoliša s biljkama koje, da tako kažem, mogu same, mogu se prilagoditi ovoj našoj klimi, a da se o njima nitko ne mora pretjerano brinuti, pojašnjava nam Puhalović nakon čega krećemo u detaljniji razgled njezinog silno bogatog vrta koji plijeni skladom i ljepotom, bez obzira što je u naravi zapravo siromašan – »kvadratima«.

Uvijek nešto u cvatu

Zamjetno je da jako voli agrume, posebno limune, ali ni kad su cvjetne vrste u pitanju, nije se štedjela. Vrt je složen tako da je uvijek nešto u cvatu, da ne se događa dualizam eksplozije života s nizom mjeseci bez ičeg. Uostalom, lani je i od našeg, Novog lista dobila nagradu na najbolju gradsku okućnicu.

Foto Marko Gracin

– Uređenje okoliša, cvjetni vrt vam ima mnogo blagotvornih učinaka. Od tjelesnih jer ipak je riječ o fizičkom naporu, psihičkih jer takav rad opušta, ali i potiče zadovoljstvo kad vidite rezultate svog rada, do toga može imati značajne učinke oslobađanjem pojedinih mirisa. Na kraju krajeva uživaju i svi oni koji ga kod vas vide. To bih željela preslikati i na građane i grad. Stručne službe Grada koje se time bave bile bi suport u znanju, kao i u potrebnim alatima. Ali, prema određenom planu i programu za dijelove pojedinih kvartova, glavi akteri, nosioci samog posla bili bi građani. Koliko je za time zanimanje pokazalo je i naše nedavno okupljanje na jubilarnom 15. Điru po Pećinama, a nema razloga da tako ne bude i u drugim dijelovima Rijeke. Danas imate mnogo starijeg stanovništva, umirovljenika koji u neboderima žive jednim sporim, monotonim, ali baš zbog toga i zamornim životom. Zamislite kako bi se dobro osjećali nakon jedne akcije oplemenjivanja okoliša svoje zgrade! K tome, stalno govorimo o nekim master planovima, o nekim silno zahtjevnim i skupim akcijama ozelenjivanja Rijeke. A u naravi se malo toga, da ne kažem ništa, dogodi. Ma ne, dovoljno je očistiti prostor, zasaditi biljku, staviti klupu, stol ispred nje i ljudi će sami doći, doći i uživati. Čekamo li da se ti kompleksni planovi ostvare, proći će vrijeme, Rijeka će biti još tužniji grad, zaključuje Radojka Puhalović.

Foto Marko Gracin

Mogla je biti kivna jer je prema njezinoj obitelji svojedobno učinjena velika nepravda. Mogla je na neki način čak i uživati u činjenici da sljednici te nesretne godine imaju nemalih problema u organizaciji ljepote grada. Ali nije. Sasvim suprotno. Baštineći najbolje elemente građanskog odgoja svoje obitelji iz prošlih desetljeća i stoljeća, sve je transferirala u današnju Rijeku. I silno, iako joj dakako zbog niza razloga do toga ne bi trebalo stati, želi svojom energijom i emocijama pomoći gradu da postane bolji i ljepši. Nadamo se da će dosanjati otvorenje Volonterskog centra Rijeka, da će zajedno s nizom istomišljenika najprije JP Kamovoj i Šetalištu XIII. divizije podariti sklad i ljepotu. Jednaku onoj u kojoj smo i mi uživali u sunčano dopodne, na mirisnoj terasi kuće koja je u velikoj mjeri svjetionik, smjerokaz ljepote putem kojeg bi i Rijeka trebala čim prije krenuti.

Pećine su i sada prepune – smeća

Nedavno je na naslovnici Glasa Istre objavljen šokantan naslov prema kojem je samo u lipnju u Puli izvan kontejnera prikupljeno 105 tona smeća. S obzirom na to da je i Rijeka od 1. srpnja krenula u sličan način rada, postoji opravdani strah da će se to dogoditi i Rijeci.

– Sigurno, ne možda. Uostalom Pećine su ga prepune i sada, čini mi se ga ostavljaju stanovnici okolnih mjesta koja su prišla takvom, kontroliranom prikupljanju. Treba se slijediti logiku, razgovarati, tražiti optimalne modele, ne nametati i sankcionirati. To vam u pravilu ne daje dobre rezultate, tvrdi Puhalović.

Ulicu Janka Polić Kamova hortikulturno obnoviti

Ako krenemo s volonterskim centrom čiji će članovi oplemenjivati grad, voljela bih da start bude na Pećinama, u Ulici Janka Polić Kamova. Ona vam je hortikulturno jako, jako bolesna. Trebalo bi joj učiniti jedan veliki rez, ukloniti sve što je nepovratno otišlo, zasaditi planski nove biljne vrste. Vidite, i ta vam ulica djeluje kao da nema ni pedlja zemlje, a zapravo ju je moguće silno oplemeniti ako joj se s hortikulturne strane pristupi stručno i organizirano, poručuje nam Puhalović te dodaje kako bi dio istaknutog za Polić Kamovu trebao biti primijenjen i za njezinu ulicu, za koju se, kako je dodala, poprilično ironično da se naziva Šetalištem.

Foto Marko Gracin

– Pa tu se jedva prolazi od automobila, tu je devastirani Hotel Park, a klupica na kojoj bi se šetači odmorili jedva da i ima. Sve samo ne – šetalište, zaključuje.

Djed vinar osvajao medalje na čuvenim smotrama vina

Osvrnemo li se sada u prošlost Rijeke i Radojkine obitelji, vraćamo se u prostor koji je u cijelosti bio involviran u najznačajnije europske procese. Uostalom pokazuju to i arhitektura iz tog doba kao i sama pozicija te izgled Palazza Bacccich, kao i većine okolnih zgrada. Nažalost, dobar dio tog vremena bio je dosta dugo potiskivan na marginu, no u novije doba na vidjelo izlaze i mnoge dobre stvari. Jedna od njih je, posebno u svjetlu dolaska velikog broja Decanterovih medalja za kvarnerska vina, podsjećanje da su braća Puhalović, jedan od njih je Radojkin djed, 1924. i 1925. godine dobivali čitav niz medalja za svoja vina, pa tako i na čuvenoj smotri vina u Londonu. Trebalo je proći po prilici stotinu godina da bi se slična odličja vratila na širi riječki, odnosno kvarnerski prostor.