Laici ga smatraju ekstremnim sportom, jednim od najopasnijih na svijetu, a samo gledanje snimki natjecanja mnogima tjera strah u kosti. Od ljudi koji se time bave, međutim, slušamo posve drukčije. Zaron u morski kanal, spuštanje do sto metara tamne dubine, okret, ronjenje nazad do površine. Bez zraka. Tri i pol minute trebalo je našem sugovorniku za ovaj pothvat. Tri i pol minute bio je u morskoj dubini bez zraka. Pothvat vrijedan nacionalnog rekorda, a ovim sportom se bavi tek tri godine.

Petar Klovar riječki je ronilac na dah koji za sve laike ima poruku: “Ronjenje na dah je vrlo siguran sport. Kako? Jednostavno, ako se pridržavaš svih pravila koji se svladaju na tečaju, i ako imaš profesionalce kraj sebe, ništa ti ne može biti.”
Ronilačka priča ovog 29-godišnjaka započela je prije tri godine na Bazenima Kantrida, sasvim slučajno i bez intencije da bi se mogao baviti ovim sportom.

Petar Klovar / Snimio Sergej DRECHSLER

Prvi treninzi

Iako je godinama ranije bio član Plivačkog kluba Primorje, Petar napominje kako ljubav prema ronjenju na dah nije proizašla iz plivanja.
– Zapravo sam dosta rano prestao s plivanjem… Tamo negdje u osmom razredu, prije odlaska u srednju školu. Jednostavno je došlo do gubitka interesa i kako su prijatelji iz kluba počeli odlaziti, tako se ni meni više nije dalo baviti tim sportom. Probao sam se u jednom trenutku vratiti u plivanje, trenirao sam i djecu u klubu, ali sam vidio da sam zasićen. O ronjenju na dah, iskreno, uopće nisam razmišljao, nisam tražio sport kojim bih se mogao baviti ili slično. Na bazenima sam viđao Vitomira Maričića te me on jedan dan spontano pitao želim li probati roniti. Moram priznati da mi na početku nije bilo ništa posebno, prvi treninzi bili su OK. Zatim sam nakon nekoliko treninga vidio da imam fizičku predispoziciju, sve mi se više počeo sviđati ovaj sport, a Vitomir mi je puno pomagao u mentalnom dijelu. Iz treninga u trening sam sve više jačao, započeo je Petar Klovar svoju priču, koje vjerojatno ne bi bilo da nije bilo prvaka i svjetskog rekordera u ronjenju na dah Vitomira Maričića.

Petar Klovar / Foto VERTICAL MEDIA

Upravo je Vitomir u suradnji s Activity centrom Krk organizirao međunarodno natjecanje Adriatic Depth Trophy 2020 na Krku, točnije u kanalu Krušija, između otoka Krka i Cresa. Tako je Petar na “domaćem terenu” oborio nacionalni rekord u kategoriji Free Immersion, u kojoj se ronilac povlači po konopu. Tijekom ronjenja je obavezno nositi i uteg čiju težinu određuje ronilac, te iako to možda olakšava zaron, važno je pravilo – s čime zaroniš u dubinu, moraš i izroniti.
– Ronilac sam procijeni koji će uteg nositi, nema nekih pravila, ali je obavezno da se uteg ne skida u vodi. Znači, s njim se mora i izroniti. U kanalu Krušija sam nosio pet kilograma, iako to dosta ovisi i o zaronu… Da radim “običan” zaron, nosio bih kilogram ili dva, ali bih u tom slučaju nosio i tanje odijelo jer si s njim manje plovan. Osim kategorije Free Immersion, postoje i kategorije uron bez peraja, s dvije peraje te s monoperajom. Najteža kategorija? Definitivno uron bez peraja. U tom slučaju ronilac nema ni konop, nema apsolutno ničega što bi ti moglo malo pomoći. Obično se ronioci pripremaju za jednu ili dvije kategorije, ali ja u ovoj fazi kombiniram sve četiri.

Petar Klovar / Snimio Sergej DRECHSLER

Debitant godine

A četiri je kategorije Petar dosad kombinirao na natjecanjima od Hrvatske, Srbije, Francuske, pa sve do Turske. Nije mu dugo trebalo za uspjehe, već nakon šest mjeseci treniranja ovoga sporta na Svjetskom je bazenskom prvenstvu u Beogradu osvojio drugo mjesto u kategoriji s monoperajom. Upravo je zbog tog rezultata i dobio nagradu za debitanta godine organizacije AIDA Hrvatska.
– Svjetsko prvenstvo u Beogradu je ujedno bilo moje prvo natjecanje. Baš zato sam bio dosta opušten jer nisam previše očekivao, a na kraju je završilo odlično. U kategoriji bez peraja sam završio deveti, a s monoperajom sam bio drugi, što je veliki rezultat za debitanta. Nakon toga sam s Vitomirom krenuo trenirati i u moru, gdje je ipak teže jer se treba više vremena posvetiti adaptaciji tijela na samu okolinu. Ronioci se uglavnom opredijele na bazen ili more, ali ja trenutno radim oboje. Velik rezultat u moru sam imao u Nici na Svjetskom prvenstvu kada sam napravio zaron do 70 metara dubine u najtežoj kategoriji, onoj bez peraja, te završio na petom mjestu.
Osim što je u moru teže zbog adaptacije tijela, veliku ulogu čine i određeni uvjeti koji su roniocu vrlo značajni prije zarona. Nije jednako postaviti rekord u mutnom moru ili kristalno čistom, kao niti u hladnoj ili toploj vodi. Razlike za tijelo su velike, a organizatori uvijek moraju dati na uvid što ronioca čeka.

– Za tijelo je velika razlika radi li se o temperaturi vode od 29 ili 23 stupnja. A tu je i mentalna priprema zbog koje je bitno znati kamo idemo i što nas čeka. Lakše je roniti u toploj i čistoj vodi i zato su uvijek svjetski rekordi oboreni na Bahamima, Filipinima, iako nije to nužno i pravilo, kao što smo vidjeli sada na našem natjecanju gdje je Aleksey Molchanov postavio svjetski rekord… S druge strane, kada je hladno i kada je voda mutna, teže je izjednačavati tlak i u samom zaronu se teže opustiti.

Blackout

Kada se govori o ronjenju na dah, ono što laike uglavnom najviše zaintrigira je tzv. “blackout”. Gubitak svijesti u ronjenju, ne samo da nije poželjan, već se zaron neće priznati ako do njega dođe. Razlog? Ponajprije prevencija jer su ljudi skloni pretjerivanju.
– Kada smo bili na bazenskom natjecanju u Turskoj, imao sam “blackout” zbog čega mi se nije priznao zaron, a nisam se ni dalje smio nastaviti natjecati u drugim disciplinama. Kako izgleda “blackout”? To je svima najzanimljiviji dio, ha, ha… Jednostavno, mozak se počne lagano gasiti jer ima sve manje kisika. U tim trenucima on zna slati taj lažan osjećaj sigurnosti, kao “nije mi toliko loše, mogu još malo izdržati”. Imaš taj čudan osjećaj da si super, a zapravo si koma. Teško je ljudima to objasniti, ali nije tako lako izaći van kada si u toj fazi jer je to trenutak lažne sigurnosti. Nekima se onda počne sužavati vid, nekima širiti ili im krene “plesati” ispred očiju. Meni se znaju tresti ruke, a kada dođe do prijelaza u neku laganu tamu, to je već “blackout”. Upravo u trenucima euforije kada ti je sve “predobro i lagano”, trebao bi izroniti iz vode jer je jednostavno nemoguće da ti na kraju zarona postane tako dobro, ha, ha. S dobrom pripremom i dobrim treniranjem ronilac bi morao biti svjestan kada će doći do opasne zone, ali to isto ovisi od osobe do osobe. S nama je u vodi uvijek “safety”, ekipa koja je stručna i koja vidi kada dođe do problema te nas odmah vadi iz vode ako primijete bilo što neobično. Mnogima se “blackout” dogodi tek kada izrone iz vode, zbog čega i postoji pravilo čekanja 30 sekundi nakon izrona kako bi zaron vrijedio.

Petar Klovar

Slušajući ove priče i gledajući snimke natjecatelja koji se “blackoutiraju”, osoba ne može ne upitati ponovno ono isto pitanje: “Koliko je ovaj sport opasan?”
– Iako zvuči opasno, do “blackouta” zapravo i dolazi baš zato da tijelo sačuva mozak, to je zadnja mjera kako bi se on sačuvao, da ne bi došlo do nekih posljedica. Kada početnici dolaze u Ronilački klub Ocean kod Vitomira i mene, maksimalno pazimo na njihovu sigurnost, mi znamo koliko svaka osoba može zaroniti. Znači, ako dođe netko bez ikakvog iskustva, naravno da ga nećemo poslati da roni do dvadeset metara dubine, nego će početi s dva metra. Ronjenje, pogotovo rekreativno, je stvar ugode i opuštanja i svladavanja tehnike, a početnici ne samo da ne znaju kako doći do “blackouta”, već i fizički ne mogu. To vidimo samo kod profesionalaca, a nije utvrđeno da postoje neke posljedice, upravo zato jer je to način na koji nas organizam čuva od posljedica. Ne možemo sebi svjesno nanijeti štetu. Opasnost su amateri koji rone sami, bez stručnih osoba i bez ikakvih treninga i tečajeva. Neke druge posljedice nakon zarona? Osjećaj umora i zadovoljstva, kao i kod drugih sportova. Ronjenje zbog specifičnog okruženja stvara ogromnu potrošnju na staničnoj razini koju ne možemo doživjeti u drugim sportovima. Moramo priznati da je ovaj sport još uvijek dosta neistraženo područje te se zato u Rijeci trenutno i provode medicinska istraživanja kako bi se vidjelo što se točno događa s roniocima pri zaronu.

Mentalna snaga

Petar treninge odrađuje na bazenima ili u moru na Kantridi tijekom ljeta. Ipak, u ovome sportu najznačajnija je mentalna snaga.
– Ronjenje na dah je 80 posto mentalna, a 20 posto fizička snaga. Fizički ti možeš imati sve, ali ako nisi mentalno spreman, nećeš u vodi napraviti ništa. Zbog toga su kod priprema u ovome sportu najvažnije vizualizacije, zamišljamo zaron koji mora biti savršen u glavi i što se više puta to ponavlja, mozgu postane normalna stvar. Ono je toliko važno da je nekima jedini trening vizualizacija, naprave zaron u glavi toliko realno da im bude nakon toga naporno kao da su stvarno ronili. Također su tu različite tehnike meditacije, “skeniranje tijela” prilikom kojega u glavi prolazimo svaki dio tijela, kao i “mindfulness”. Kada su neke tehnike disanja u pitanju, zapravo je na kraju najbolje čim manje razmišljati o tehnici disanja i dišeš li duboko ili ne jer onda dolazi do panike. Moje misli tijekom ronjenja? Nemam ih, jednostavno ne razmišljam ni o čemu. Više ne radim ništa posebno, samo odem na zaron i “chillam”, ha, ha… Zna mi se dogoditi da se tamo negdje od dvadesetog metra pa do kraja ne sjećam ničega, jedino što imamo sat u kapuljači koji nas obavijesti kada smo na određenom metru. On zazvoni u tom trenutku, ja ga čujem, ali samo padam i nemam niti jednu misao.

Petar Klovar / Foto VERTICAL MEDIA

Iako ronjenje na dah kod većine ljudi na prvi pogled izaziva paniku, dobri treninzi zapravo uvelike pomažu kod mentalne snage, što je prednost bavljenja ovim sportom.
– Ronjenje na dah možeš prenijeti u sve sfere života jer ove pripreme koje mi radimo nisu ništa novo i nisu namijenjene samo za ronioce. Meditacije, vizualizacije, “mindfulness”… To je sve jako ključno za ovaj sport, ali pomaže i kod drugih stvari, naravno. Čitao sam i da su na Olimpijskim igrama u Brazilu različiti sportaši radili treninge apneje, baš zato jer su shvatili da im pomažu za druge aspekte treninga i za natjecanja. Ma dubina je jednostavno super, taj osjećaj kada kreneš padati… Stvarno sam se zaljubio u ovaj sport.