snimio M. Gracin
Ova je ulica posve drugačija od svih ostalih u centru grada. Ima taj svoj ugođaj, kakav ja zamišljam da je Rijeka nekad u prošlosti imala. Tu se govori i književni standard, i čakavski i fiumanski, sve u istom razgovoru, ljudi se uglavnom svi dobro međusobno znaju, razumiju i podržavaju jedan drugog, kaže Marin Lukanović, redatelj koji je kamerom tri »hvatao« život Jedrarske ulice
Pijana ulica, kolokvijalni je naziv za Jedrarsku ulicu u samom središtu grada, za koju gotovo svi Riječani znaju, dugu manje od stotinu metara, s nekoliko lokala po kojima je i dobila neslužbeno ime, i s posebnom atmosferom u kojoj se svi koji u nju zađu osjećaju kao doma, bez obzira jesu li se tamo našli prvi put ili dolaze već desetljećima.
Upravo tu atmosferu u svom dokumentarnom filmu naziva »Pijana ulica« (a kako drugačije), dočarao je mladi riječki redatelj Marin Lukanović, snimajući protagoniste kroz period od čak tri godine, pokušavajući kamerom »uhvatiti« trenutke koji tu ulicu čine posebnim mjestom, na kojem se, kako sam kaže, miješaju odvjetnici i ribari, aktivni kulturnjaci i nogometaši u penziji, stari Fiumani i novopridošli Riječani, alkoholičari i mala djeca. Upravo zbog tog »štiha« stare Rijeke i sam redatelj čest je gost ulice, a zbog toga je i odlučio snimiti film.
– Ova je ulica posve drugačija od svih ostalih u centru grada. Ima taj svoj ugođaj, kakav ja zamišljam da je Rijeka nekad u prošlosti imala. Tu se govori i književni standard, i čakavski i fiumanski, sve u istom razgovoru, ljudi se uglavnom svi dobro međusobno znaju, razumiju i podržavaju jedan drugog. Tu su tri lokala, a kad smo počeli snimati bilo ih je četiri, ali i frizerski salon, postolar, dućan sa zdravom hranom, a sve to živi kao jedna cjelina, kaže Lukanović.
Za tako malu ulicu, film se snimao neobično dugo, i na neobično velikim geografskim udaljenostima. Uz redatelja Lukanovića, koji inače predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na njemu je radila i Ana Jurčić, a montirala ga je Marta Batinić u Londonu, dok je Marjan Nećak glazbu skladao u Bitoli u Makedoniji.
– To je još jedna posebnost ovog filma, glazba rađena baš za njega. Nećak je odradio sjajan posao, kao stranac koji je pokušao glazbom dočarati atmosferu ovog skrivenog dijela grada. Zanimljivo je da je jednu pjesmu otpjevao i na fiumanskom, kaže Lukanović.
Skrivena u srcu grada
Pijanu ulicu posebnom čini i to što je skrivena, a nalazi se u centru grada, a možda i zbog te skrivenosti bije ju ponekad i loš glas.
– Mnogi zamišljaju da je tu samo alkohol, bakanalije i razvrat, ali zapravo je to jedna vrlo mirna ulica. Znam to jer živim u neposrednoj blizini. Kafići se zatvaraju već u osam navečer, tako da se u večernjim satima može čuti jedino kiša kako pada ili puhanje bure. Doselio sam se ovdje prije osam godina i sve to promatrao, i tako se rodila ideja za film, koji je više opservacijski dokumentarac, nije u stilu klasičnih dokumantarnih filmova, nema klasičnih izjava protagonista, nego se temelji na prikazu atmosfere, s glazbom koju je posebno za ovaj film skladao makedonski glazbenik Marjan Nećak, kaže Lukanović, dok ispijamo prvu jutarnju kavu, a gdje drugdje nego u Pijanoj ulici.
Marin Lukanović, Foto: M. GRACIN
Atmosfera o kojoj govori njegov film uključena je u cijenu, pa tako gotovo svaki gost koji dolazi ili odlazi pozdravlja našeg sugovornika, neki pitaju kad će film i gdje ga se može pogledati, drugi vide plakat na vratima svih lokala u ulici pa pitaju o čemu se radi, ali svi međusobno sve komentiraju, uz puno humora i prijateljskih dobacivanja.
– Film će biti prikazan u Art kinu, u srijedu, dobit ćete pozivnice, kaže im redatelj, uz komentar – više se bojim četvrtka, nego same premijere u srijedu. Ne znam kakve će biti reakcije, i da li ću nakon premijere više smjeti doći na kavu ujutro, kaže u poluozbiljnom tonu.
– Ma nego kako nego ćeš doć, umiješa se u razgovor Marina Miletić, konobarica iz »Jedinice«, kafića u vlasništvu legendarnog vratara Rijeke Maura Ravnicha.
– Svi smo vam mi tu kao jedna velika familija, objašnjava nam kako stoje stvari u Pijanoj ulici.
U srijedu, 14. lipnja Ljetno Art-kino započinje svoju novu sezonu pod zvijezdama i to upravo premijerom dokumentarnog filma Marina Lukanovića »Pijana ulica«. Premijeri će, uz redatelja, prisustvovati i autorska ekipa. Nakon premijere, publiku će zabavljati DJ Pero Despero.
– Radim ovdje već godinama, i sve se jako dobro poznajemo. Znamo tko će kad doći, neki prije posla, neki na marendi, neki poslije place. Znamo i tko će što naručiti, ali i o čemu će pričati.
Sve se zna unaprijed, pa se često i zbijaju šale na račun toga. A i kad dođe netko novi, brzo se uklopi u atmosferu. Ljudi tu zalaze iz raznih razloga, ali najviše zbog te atmosfere. Neki vole ovdje doći i jer je ulica skrivena, ima cijelih ekipa poslovnih ljudi koji ovamo svrate na kavu ili na čašicu razgovora baš zbog toga što mogu razgovarati i družiti se na miru, bez da ih netko stalno prekida, kaže konobarica.
Nekad čak pet lokala
A zašto se zove pijana ulica – pitamo je.
– Zbog toga što je nekad u njoj na ovih pedesetak metara dužine bilo čak pet lokala. Možda je nekad davno i bilo drugačije ali zapravo je ovo već jako dugo jedno mirno mjesto. Ne pamtim da je bilo nekih incidenata, svi se predobro znamo, pa nemamo nikad problema s gostima, kakvi se znaju događati u drugim lokalima, kaže Marina.
Potvrđuje to i vlasnik, Mauro Ravnich, koji je u jutarnjim satima redovito u lokalu, u kojemu je živo već od najranijih sati, jer svi kafići u ulici počinju raditi od šest.
Foto: M. GRACIN
– Prije mene kafić je držao moj otac, tako da je u obitelji već desetljećima. Desetljećima nam i dolaze redoviti gosti, a na nama je da ih što bolje dočekamo, da osjećaju da su to dobrodošli, kao gosti i prijatelji, kaže nam golman.
O reputaciji ulice kao mjestu sumnjivog morala, kaže kako su to puno više glasine i ćakule, nego što ima uporište u stvarnosti.
– U stvarnosti je posve drugačije. Postoje neke nepisane regule, kojih se svi pridržavaju. Naši stalni gosti posebno, što cijenimo, a cijene i oni nas, kao i oni koji, ponajviše opet zbog tih stalnih gostiju, dođu povremeno, tako da vlada zbilja kućna atmosfera, kaže Ravnich.
Tko sve zalazi u Pijanu ulicu, pitamo ga.
– Ljudi najrazličitijih profila. Ali o konkretnim imenima ne bih, jer zlatno je pravilo svakog ugostitelja da priča sa svojim gostima, ali i da ne priča o njima i njihovim navikama, objašnjava nam nekad veliki golman NK Rijeke.
Za šankom je još jedan nekadašnji sportaš, gimnastičar Edi Šegon, poznat kao prvi Riječanin koji se bavio body buildingom, još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Vrati mi oćale, i novine
– Ovdje redovito dolazim još od sedamdesetih godina, otkad je Maurov otac otvorio kafić. I danas je tu živo, ali tada je bilo još puno življe. Često sam dolazio i s poslovnim partnerima, jer sam radio kao komercijalist, a redoviti gosti bili su poslovni ljudi iz Exportdrva, Transjuga, kao i zaposlenici kazališta. Uvijek je bilo puno ljudi, a mnogi od njih baš kao i ja sada kada su u mirovini i dalje vole doći, popričati, podružiti se. Prisjetimo se starih vremena i komentiramo današnje događaje, kaže Šegon.
A komentira se naveliko, sve i svašta, pa i Novi list, kojeg dvojica gostiju u kutu čitaju uz pomoć jednih naočala, jer jedan od njih je svoje zaboravio.
– Vrati mi oćale, i novine, vidi ga. Ni ne stoje ti nikako, a ako ti je do Novog lista, evo tu su ti novinari pa s njima razgovaraj i gledaj sutra sebe u novinama. Ajde, ajde, ti si tu inventar, pa reci nešto, dobacuje jedan drugome, ali drugi se ne da.
– A ne, ne. Neću se ja tu slikat. Pa će me još vidjet u firmi i ispast će da sam stalno u gostioni. Sve će njima Edi lijepo ispričat’, odgovara drugi.
Foto: M. GRACIN
– Evo, tako vam je tu, smije se Šegon, svi se znamo, uvijek je neka zafrkancija. U pravilu imamo svaki svoj kafić, koji nam je najdraži, ali svratimo i u ostale, da se nitko ne uvrijedi, kaže Šegon.
– Svatko od nas ima svoju »kancelariju«, ali da, svratimo i u susjedne, radi dobrosusjedskih odnosa, dodaje još jedan stalni gost »Jedinice«, Alessandro Truglio.
– Godinama sam već tu, samo jedno kratko vrijeme sam rjeđe dolazio, kad je bilo zabranjeno pušenje u lokalima. Mauro i ja prijatelji smo još pd djetinjstva, išli smo u istu osnovnu školu, i zbog njega sam i počeo dolaziti ovdje u ovu našu ulicu. Samo ne znam zašto je zovu pijana, kad je ovo meni najdraže i najmirnije mjesto u gradu, kaže Truglio.
Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin, pa tako i mi, da se netko ne uvrijedi, iz Jedinice odlazimo u Jedro, točno prekoputa. Lokal drugi, priča ista, smijeh, ćakula, kućna atmosfera.
– Uvijek su tu mahom isti ljudi, svi smo kao doma, prvo je što čujemo od konobarice Darie Fumić, koja u Jedru radi, kako kaže, cijeli život.
– Ti meni nisi kao doma, odmah odgovara jedan od gostiju sa šanka.
– Volel bi ja da si mi doma, ali nikako da dođeš, ha, ha, nastavlja kroz smijeh, dok se jedna od gošći pozdravlja s ekipom, govoreći kako odlazi po špežu na placu.
– Znan ja zač ti ‘reš na placu, naprtit ćeš se z najloni, pa ćeš iskat kakovega mladoga dečka da ti pomore nosit, »ispraća« je jedan od gostiju.
– Tako vam je uvijek tu, uvijek zafrkancija, uvijek smijeh. Radim ovdje oduvijek, i ne bih mijenjala lokal, jer ova naša ulica je zaista posebna. Nikad nemamo problema i svi su super, kaže nam Daria.
– Je, samo ja ti ne valjan, stiže odmah »poklopac« sa šanka.
Živi svoj život
A upravo ti »poklopci« jedan drugome su neizostavni dio ugođaja Pijane ulice, zbog kojeg treba ponekad, barem u prolazu u nju svratiti, dok je još ovakva kakva je, posebna. Autora dokumentarca pitamo boji li se da će i njegov film ulicu učiniti popularnijom, i dovesti neke druge ljude u tamošnje lokale, koji će izmijeniti cijeli taj »đir«.
– Ne, pa novi ljudi stalno i dolaze, oduvijek, a neki od njih postaju stalni, i to je ono što ulicu čini uvijek živom. Ona će živjeti svoj život, neovisno o mom filmu ili nečemu drugome, zaključuje Lukanović.
