RIJEKA – Riječki kapetan Arsen Toljanić predstavio je u prostoru Gradske knjižnice Rijeka svoju knjigu »Plava mandarina«, namijenjenu svima onima koji žele znati više o tome kako izgleda svakodnevni život i rad pomorca, posebno mladima koji razmišljaju o upisivanju pomorskih učilišta i o karijeri na svjetskim morima i oceanima.

Opet bi odabrao

Autor, kapetan duge plovidbe, rođeni Trsaćanin, porijeklom s otoka Krka, u knjizi na jednostavan i razumljiv način opisuje zgode i nezgode iz svoje 27-godišnje karijere, pokušavajući čitatelju, bez romantiziranja i uljepšavanja, maksimalno približiti sve ono što pomorci doživljavaju u svakodnevnom poslu, uz prikaz i dobrih i loših strana ovog uvijek deficitarnog zanimanja, za koje nam je, u razgovoru prilikom predstavljanja ipak kazao kako bi ga, da ponovo bira – opet odabrao.

Zanimljivo djelo neobičnog naziva predstavio je sa suprugom, urednicom knjige, a u uvodno dijelu objasnio je zašto knjiga nosi baš taj naslov i kako je stablo mandarine u Voloskom utjecalo na njegov odabir karijere, a time i načina života.

– U mojoj obitelji nije bilo pomoraca prije mene, nisam nastavio nikakvu tradiciju, kako to često kod nas biva. No u djetinjstvu, jednom smo bili u posjeti daljnjem rođaku u Voloskom, a taj rođak bio je pomorac. Tada nisam baš znao ni što je to pomorac, ali kad smo došli kod njih, ispred kuće su imali stablo mandarine. I mi smo imali vrt oko kuće, u kojemu je raslo štošta, ali ta mandarina je meni bila nešto posebno i mislio sam da moraš biti pomorac da bi imao mandarine oko kuće. I tako sam nekako pomislio da bih i ja mogao biti pomorac kad odrastem i imati mandarine u vrtu. Pomorac sam postao, radim taj posao već 27 godina, ali mandarine nikad nisam posadio u vrtu, rekao je Toljanić.

Knjigu je, rekao je, počeo pisati tijekom plovidbe Pacifikom, između Japana i Meksika, iako prije toga nije vodio nikakve bilješke ni dnevnike.

– Ali sam zato dobro pamtio brodove, događaje i ljude na njima. Ovom knjigom htio sam se izraziti, kao i staviti pomorca kao subjekt, a ne samo broj ili objekt radnje, kada se dogodi nešto loše, kada pomorce uhićuju diljem svijeta, kada se dogodi nesreća, jer o tome najčešće čitamo ili gledamo kada je riječ o pomorcima. Kod nas je znanje o moru, pomorskim zanimanjima i životu pomoraca prilično oskudno. Rekao bih da više živimo uz more, nego na moru i s morem. Ova knjiga to vjerojatno neće bitno promijeniti, ali oni koje bude zanimalo ipak će saznati nešto više, prvenstveno mladi, budući pomorci koji iz nje mogu saznati bar dio o onome što ih čeka. O dobrom i lošem i svemu između, rekao je Toljanić.

Puno promjena

Autor je i pročitao nekoliko ulomaka, od onog koji opisuje njegov prvi dolazak na brod, kao neiskusnog kadeta, do recentnijih događaja, kada je već postao zapovjednik.

– Puno se toga u životu i radu pomoraca za to vrijeme promijenilo. Jedna od dobrih stvari su puno kraći ugovori, na brodu su danas pomorci po dva, tri, četiri mjeseca, a nekad je to bilo i po godinu dana. Danas svatko od nas u kabini ima internetski priključak i svakog dana možemo razgovarati s obiteljima, što nam puno znači. S druge strane, nestalo je druženje na brodu, poslije posla svatko odlazi u svoju kabinu, a malo je i izlazaka jer su zadržavanja u lukama sve kraća, a i luke su sve dalje od gradova. Rijeka je tu izuzetak sa svojim terminalima u gradu pa vjerujem da je posadama koje ovdje dođu to pravi jackpot jer pješke mogu do centra grada. Inače, uplovljavanje brodom u Rijeku mi je jedna od neostvarenih želja u karijeri, rekao je Toljanić.

Pitali smo ga bi li mladima preporučio posao pomorca.

– Bih, ali svatko od njih tu odluku mora donijeti sam. Kako kaže izreka »sam pao – sam se ubio«. Ne želim pri tom reći ništa loše, no to nije posao za svakoga, ali za one koji ga vole i žele raditi i dalje je riječ o dobrom i uvijek zanimljivom poslu, rekao je Toljanić.