Zdenka Čorkalo, umirovljena splitska liječnica, anesteziologinja s diplomom riječkog Medicinskog fakulteta široj je javnosti poznata po svojem spisateljskom radu. Autorica je desetak knjiga, romana i zbirki proze o Domovinskom ratu u kojem je s kolegama u sanitetu spašavala ranjenike prateći ih od prvih crta bojišnice, i djelujući u osam ratnih bolnica u Hrvatskoj i BiH. Ti su njezini esejistički zapisi zapravo sjećanja na događaje i ljude, uvijek stradalnike, u okolnostima rata.

Povod našem razgovoru je drugačija priča, iako je tema Domovinskog rata i njegovih posljedica i u njoj prisutna – to je osobna ispovijest o dobroti koja je autoricu pratila tijekom njezinog studija medicine u Rijeci, dobroti nadvitoj, kako je zapisala, »nad našom uznemirenom mladošću tog vremena«. Riječ je o knjizi »Betty iz Rijeke«, objavljenoj ove godine.

Duhovni rast

»Betty iz Rijeke« knjiga je zahvalnosti prema jednoj dobroj ženi, vašoj gazdarici, koja je nad vama bdjela u vašim studentskim godinama u Rijeci. »Neka se njezina dobrota vidi i zna! Vrijedilo je onda, vrijedit će i danas«, objasnili ste u uvodu knjige.

– Dobrota je vertikala. Moćna osobina osobe koja ne uzmiče, ali se i ne propinje da je vrhunci vide. Dobrote čovjek ne bi smio zaboraviti. Ni osobe od kojih nam one dolaze. A često se preko njih prelazi, zaboravom ih se negira. Ono što dobrota nije, lakše, prodornije zauzima viđenija mjesta, stvara se dojam da su bitne samo horizontalne vrijednosti.

Vertikala je bila Betty u čijoj sam sobici stanovala tijekom studija medicine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ona nije imala nikoga svoga. U mojem srcu je splela dragocjeno, svilenkasto, milosrdno malo klupko, neumanjeno do danas. Umrla je 1995. godine u Rijeci, dok je još trajao obrambeni Domovinski rat, a ja, kao liječnik anesteziolog u ratnim bolnicama pratila crtu bojišnice. Izgubila sam je iz vida, nisam joj s nekoliko sitnih novčića osigurala grobarinu kako je ne bi premjestili u zajedničku grobnicu. Odlučila sam da će ona, koja nema svoj grob, imati svoju knjigu. To nije isto, ali je najviše što mogu.

Zdenka Čorkalo

U knjizi govorite i o Rijeci 70-ih godina prošloga stoljeća, hrvatskom proljeću u Rijeci, mnogim ljudima koji su se u vrijeme vašeg studija našli na vašem putu. Spominjete neke svoje profesore poput dr. Ljubomira Ribarića, doajena riječke i hrvatske anesteziologije; riječke svećenike kojih se mnogi sa zahvalnošću i poštovanjem sjećaju, koji su svojim djelovanjem zadužili generacije. Rijeka je bila važna i u vašem duhovnom rastu i formiranju.

– Tijekom studija, u duhovnom smislu rasla sam u klasi velikih riječkih teologa: bibličara Antuna Kresine, dominikanca Marijana Jurčevića, franjevca Emanuela Hoška. Veliki ljudi ne stvaraju sjenu, ne priječe rast drugih, ne boje se novih veličina, nemaju potrebu natjecati se u tom smislu. Kad sam došla u Rijeku polagati specijalistički ispit iz anesteziologije i reanimacije, upoznala sam prof. dr. Ljubomira Ribarića, četvrti cvijet ovog mog malog vjenčića koji je okitio moju stručnu i ljudsku razinu. Profesor Ribarić mi je kod upoznavanja rekao: »Naučit ću vas sve što ja znam.« Nisam vjerovala iz dva razloga: prvi je razlog jer nije moguće nekomu dati svoje veliko znanje, a još manje iskustvo, a drugi je razlog bilo pitanje postoje li još takvi učitelji? Njega sam se često sjetila u Domovinskom ratu, tijekom rada u ratnim bolnicama »bez igdje ičega«, s čestim improvizacijama za osnovno, najosnovnije pomaganje ranjenicima i umirućima. A upravo tomu profesor me je naučio: kako ćeš ako ništa nemaš osim znanja i spretnosti. Nije on bio »vidovnjak«, nego veliki znalac i ljudska dobrica.

Susretali ste se tijekom studija i sa Smiljanom Rendić, novinarkom »zlatnog pera«. Recite nam i o tim danima i susretima.

– Katoličku novinarku Smiljanu Rendić sam upoznala družeći se sa studentima koji su dolazili u dominikansku crkvu kod p. Tihomira Zovka, a poslije p. Marijana Jurčevića. Susreti s njom su za mene bili otvorena enciklopedija iz raznih područja. Htjela sam zapamtiti sve što je govorila jer je sve imalo snagu sadržaja i vjerodostojnosti. Mojih dvadesetak godina starosti i njezinih više od četrdeset nije se moglo spojiti običnim spajalicama, ali se moglo iz njih učiti, pamtiti i po pamćenju poslije ugraditi u svoja razmišljanja. O progonima, osudama i njezinom kažnjavanju zbog napisanog, nisam znala, a ni usudila se ni u sebi ponavljati. Bojala sam se svega. Najvažniji mi je bio studij jer sam studirala daleko od Splita i imala poteškoće koje se nisu vidjele, ali sam živjela s njima. Svakodnevni život me je podsjećao i na to.

Zamka razmjene

U godine svojeg studentskog života, protkane tihom pratnjom Barbare Ardelean–Betty, skladno ste posložili i priče o ljudskoj dobroti i tugama, o radostima i žalostima, o vjeri i Božjoj providnosti. Među njima je i »Prst i nokat«, o ženi u lijepim godinama koju je obitelj ostavila u domu za starije osobe – što je aktualna i teška tema. Kažete da oni koji su je ostavili nemaju životni stožer, a da srce svakog čovjeka znade što je dobrota.

– U ljudskom mozgu je gužva, u njega možete puno više natrpati nego u srce. U srce stane malo, nikako koliko vam mašta, želje, potrebe i preletavanja traže. To je spas. Ali i zamka razmjene. O tomu se ne misli dok možeš i imaš se čime boriti. A čovjek je onakav kakav je bio dok je mogao, a ne kad ga život ili što drugo spusti i nema više uzleta s istim krilima. Meni je vjera odgovorila na sva pitanja, ali nisam sve odgovore poslušala. Mladost nije uvijek prednost. To sam učila i od Betty, a najviše na svojim pogreškama. Ništa se ne može tako vjerno ponavljati kao pogreška.
Kako je danas? »Sada, odmah i sve«, današnja je uzlaznica. A gdje je rad? Tko god teško radi, tko ima izgrađenu vertikalu vrijednosti, nije u ovoj uzlaznici. Kako možeš puno imati ako ti nije netko dao, ostavio ili nisi teško i dugo radio po tuđim »bauštelama«? Stariji puštaju da se vrlo lako troši ono što djeca nisu zaradila. Zašto stariji uzmiču pred životnim mudrostima koje postoje od kad je svijeta i vijeka? Time svakako mlađima ne čine uslugu.

Zdenka Čorkalo: Betty iz Rijeke

Četiri desetljeća radili ste težak posao liječnika anesteziologa, od toga ste pet godina bili liječnik u Domovinskom ratu. O stradanjima ljudi, o smrti, strahu, boli, hrabrosti koje ste doživjeli u Domovinskom ratu napisali ste mnoge knjige, kako kažete, da se ne zaboravi, da se ne zaboravlja na silu.

– Vrijeme krvi nisu prošli mnogi pa im je lako prelaziti preko mostova kojih nema. Velika je razlika jeste li rat promatrali iz salonskih uvjeta ili ste u ratu ratovali. Neki su ostali bez rata, a neki bez mira. Kako ćete, u onoga koji je ostao bez mira nasilno uguravati zaborav, uvjeravati ga da se okrene budućnosti, ostavljanju prošlosti? Jer, prođe li ono što prođe? Valja živjeti, kako tko može i koliko je na rane uspio staviti obloga. Teško je ako ti netko na ljutu ranu stavi oblog od kamilice i želi da ti budeš zadovoljan s tim. Ljudsko srce je najbolji oblog za sve rane. Ali njega se ne da prevariti. Polako, polako, poštujući i suosjećajući čine se koračići. Kad u koloni sjećanja u Vukovaru vidite ženu u crnini i na njezinim prsima zakačena dva bedža na kojima su dvojica njezinih sinova koje još nije našla, što joj možete reći? Da vam je žao, da niste htjeli, da joj se ispričavate, da su to bila takva vremena, da su vremena kriva a ne ljudska monstruoznost, pohlepa i oholost. To joj možete reći? Pokušajte sebi to reći da ste u njezinoj koži. Ipak, ima malih puteva, putića i stazica koje vode k svakom srcu. To su poštovanje, poštenje i ljubav.
I u miru i u ratu živjela sam u izrazito stresnoj profesiji anesteziologa i reanimatora. Znanje i vještine su mi bile od prvorazredne pomoći. Ostalo, osjećaj tuge i jada kod neuspjeha i puno veselja kod uspjeha, s tim ostalim se mora živjeti. Ako čovjek želi gledati i čuti, nagleda se i nasluša svega. Meni se čini da što god mi je ušlo u glavu, da je tamo i osijedilo i ostalo, ne čineći mi uslugu, jer mi svako malo raskopava tako teško prikriveni nemir. Nije svima isto, ali velikoj većini iskusnika je slično. Ratu nisam htjela dati svoj mir, ali mi ga je on uzeo na silu, a svaka sila koja dugo traje polomi dio snage koja je potrebna za običnu, malu životnu radost. Ako radost zakasni, ako ne dođe na vrijeme, to više nije ushićenje, to je skoro promašena radost.

Tužni svjedok

Cijeli radni vijek susretali ste se s ljudskim patnjama, posebno tijekom Domovinskog rata. Je li pisanje vaša terapija?

– Ne mogu reći da mi je pisanje terapija. Pisanje je tvrd, mukotrpan posao koji treba vrijeme sabiranja misli koje će svijet razumjeti. Pisati nije lako, ali meni je potrebno. Ipak sam zadovoljna što sam nakon teškog posla u bolnici našla vrijeme za drugi teški posao na papiru, ukoričila misli i dala ljudima svoje knjige. Vrijedilo je zapisivati događaje i doživljaje. Ja sam jedan tužni svjedok tog vremena, nisam opijena ni slavom ni čašću, ali jesam ponosom što se nisam skrila nego otkrila kad se stvarala država Hrvatska.

Kažete da iskustva, darovi koje imate nisu vaši, »do vas«, da su vam darovani. Iz vas progovara takva sigurnost, ta spoznaja, iskustvo. Vjera?

– Nisam nikada rekla: »Bože daj mi malo vjere pa kad ojačam – vratit ću ti je.« Potpuno sam sigurna da sam neke darove dobila neizmoljenim putem nastojeći od dara napraviti što se s darom i radi: zahvaliti darovatelju i dobrotu proslijediti dalje. Tako sam odgojena. Vjera u Boga, ali i u ljude mi je velika, zdrava religioznost i dragost prema ljudima. Ne biste vjerovali koliko sam čiste, neproračunate dobrote doživjela u nemogućim uvjetima Domovinskog rata. A sve je govorilo da će biti suprotno. Ipak, kucka »to nešto« i nepredviđeno postane viđeno. Dominikanac Marjan Jurčević bi često govorio: »Pazi, čekaj, vidjet ćeš da će nevaljano otpasti samo, kao kraste. Ali, krasta mora sazoriti da bi otpala.« To su mudre riječi jednoga od dragih mi svećenika, ljudi od dugoročnih istina.

Igrači s klupe

Prilika je da vas kao liječnicu upitamo o pandemiji koja je zahvatila svijet, o odgovornom ponašanju kojim bismo svi trebali pridonositi da bude bolje u ovoj teškoj situaciji.

– Već duže vrijeme uređujem i vodim jednosatnu emisiju na Radio Mariji koja ima naslov »Nadom nošeni«, a gosti su liječnici raznih specijalnosti. U to sam se upustila jer želim slušateljima približavati neka znanja važna za zdravlje, ali i vrlo zahtjevan rad naših liječnika. Javno mnijenje o njima se često kreira iznoseći nečasne postupke pojedinaca. Neka se iznose i daju na uvid, ali neka se ne vezuju uz osudu liječničkog zanimanja jer nepoštenje nije osobina zanimanja, nego je karakterna odrednica. Tako lako dođemo u situaciju da se malo vjeruje, malo ne vjeruje u liječnike pojedince i u skupine koje nas savjetuju promišljajući šire nego obični svijet misli. Kako pojedinac može imati »svoje mišljenje« o teškoj zaraznoj bolesti koja danas hara svijetom? Pritom ga nije briga što radi štetu koja je nepopravljiva. Stotine tisuća mrtvih, milijuni oboljelih, cijeli svijet u kovidu, a oni imaju svoje mišljenje i stav. Vidim da se rat s takvima nastavlja. Dio moje obitelji radi u »korona« bolnicama i bliskim kontaktima s oboljelima. Strahujem kao svaki roditelj od »pametnih« i »prepametnih«, od igrača s klupe. Lelujave su to skupine, bez čvrste osovine koja se brani osobnošću, odgovornošću pa i kad se puno toga ne zna. Ovdje se sada ne traži znanje nego poslušnost, odgovorna poslušnost, drugih radi ako ne sebe radi, kao u ratu u kojem nisu svi bili zapovjednici. Otpast će kraste, rekao bi p. Jurčević. Završit ću kratkom pričom. »Bio jednom stari, dobri i mudri profesor. Njegov učenik pođe iskušavati profesorovu mudrost i pamet. Uhvati leptira i stavi ga među dlanove. Dođe profesoru i upita ga može li pogoditi je li leptir živ ili nije živ. Ako profesor kaže da je živ, učenik će stisnuti dlanove i leptir više neće biti živ. Ako kaže da leptir nije živ, učenik će rastvoriti dlanove i leptir će odletjeti. Svakako, učenik želi dati profesoru do znanja da nije tako mudar i velik kao što se govori. Profesor je dugo šutio i gledao dječaka. Onda mu je rekao: »Dragi dječače – sve je u tvojim rukama.« Mi ne znamo je li sve u našim rukama, ali pomozimo jedan drugome u onomu što znamo da je u našim rukama.