Recimo da je ovo lijep dar za moj rođendan, ali zapravo i lijep dar za sve nas - Gjon Antoni / Foto Dean MICULINIĆ
Umijeće izrade riječkih morčića (moretti fiumani) tradicionalni je zlatarski postupak koji je u Rijeci prisutan najmanje od 18. stoljeća
povezane vijesti
Kada je 30. siječnja 2026. godine Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske objavilo da su morčići, naušnice kojima su Riječanke označavale pripadnost svom kraju, a Riječani – pomorci i ribari nosili kao srećonoše koji donose optimizam, pozitivnu energiju i zaštitu od zla, novo nematerijalno kulturno dobro upisano u Registar kulturnih dobara, umirovljeni zlatar iz Opatije Gjon Antoni koji se zadnjih šest godina svakodnevno zalagao da se to ostvari, dobio je unikatan dar za 79. rođendan koji će proslaviti uskoro, 17. veljače.
Ovaj horoskopski vodenjak, umjesto torte – dobio je zlatne riječi iz Ministarstva koje je dugo čekao, a koje potvrđuju da je umijeće izrade riječkih morčića (moretti fiumani) tradicionalni zlatarski postupak koji je u Rijeci prisutan najmanje od 18. stoljeća. Kao dio autohtonog nakita – simbola Rijeke, Kvarnera i Hrvatskog primorja, riječki morčić se oblikovno i tehnološki razlikuje od venecijanskog, što potvrđuje njegov samostalan i originalan razvoj, dok specifična i sofisticirana tehnika izrade svjedoči o visokim dometima riječkog zlatarstva.
Tradicionalni način izrade morčića podrazumijeva tehniku lijevanja u sipinoj kosti / Foto Dean MICULINIĆ
– Morčići su bili rašireni na širem primorskom i otočnom području, a od 19. stoljeća razvijaju se složenije, luksuzne forme nakita poznate pod nazivom Moretto fiumano. Tijekom vremena morčić je postao prepoznatljiv znak grada Rijeke, nošen u različitim društvenim slojevima, ponajprije u obliku naušnica, a kasnije i u drugim vrstama nakita. Kao dio obiteljskog nasljeđa mnogih primorskih obitelji, i danas su najomiljeniji nakit i dar, važan simbol identiteta Rijeke i svjedočanstvo dugotrajne i cijenjene tradicije riječkog zlatarstva. Inicijativu za upis umijeća izrade riječkih morčića u Registar pokrenula je nekadašnja Udruga Morčići Moretti, na čelu s moretistom Gjonom Antonijem, piše u objavi Ministarstva koja se proširila društvenim mrežama.
ZAŠTO JE RIJEČKI MORČIĆ KULTURNO DOBRO
U obrazloženju odluke da se umijeće izrade riječkih morčića upiše u Registar kulturnih dobara piše: – Umijeće izrade riječkih morčića (moretti fiumani), najčešće zlatnoga tradicijskog nakita, prepoznatljivo je po stiliziranom prikazu glave koji povezuje s predajnom imaginacijom mediteranskih Maura. Tradicija njegove izrade u Rijeci traje barem od 18. stoljeća, moguće i znatno ranije. U dugom kontinuitetu svoga postojanja postao je simbol grada Rijeke koji se danas aktualizira u različitim kontekstima. U prošlosti je bio najzastupljeniji u obliku naušnica, prvo muških, a potom i ženskih, nošen u širokim društvenim slojevima. Naušnice su krasile i žene Grobinštine, Kastavštine, Vinodola, Gorskoga kotara, na otocima Pagu, Rabu, Krku i Cresu, pa čak i u udaljenijim krajevima. Poticaj koji se morčiću upisuje kao motiv za složenije izvedbe došao je od carice Marije Ane Savojske, supruge Ferdinanda I., austrijskog cara; od tada jednostavan motiv postaje nepresušnim izvorom za luksuzan nakit kompozitnog tipa (broševi, prsteni, privjesci, igle, dugmad, narukvice), poznatog pod nazivom Moretto fiumano. Izrada morčića opala je sredinom 20. stoljeća, kada se drastično smanjuje broj zlatara koji poznaju tradicionalni način izrade. Popularnost morčića značajno je povećana u ranim 1990-ima zahvaljujući scenarijskim i karnevalskim aktualizacijama. Najstariji rad o morčićima (danas izgubljen) rukopis je Riccarda Gigantea, sina riječkog zlatara – moretista Agostina Gigantea, iz prve polovice 20. stoljeća. Prvi znanstveni rad objavila je Radmila Matejčić 1964. godine. U prvim desetljećima 21. stoljeća uslijedilo je nekoliko monografskih publikacija autora Teodora de Canzianija Jaksica, Zore Toncinich te posljednjeg majstora moretista, zlatara Gjona Antonija. Više je tumačenja podrijetla motiva morčića. Sam naziv upućuje na Maura, odnosno Arapina, Saracena (gusari Saraceni bili su u srednjem vijeku strah i trepet mediteranskih gradova). Postoje pučke predaje o sukobu s Osmanlijama, odnosno Tatarima na Grobničkom polju nakon kojih je kreiran lik morčića, no njegovo ishodište vjerojatno treba tražiti u heraldici (gdje se glave Mora/Maura pojavljuju već od 11. stoljeća) te europskom nadahnuću Orijentom i njegovim motivima tijekom 17. i 18. stoljeća. Crna boja kojom je prikazan lik odražava nekadašnje moralne i socijalne konotacije vezane uz Maure, shvaćene kao prijetnja jugu. Utjecaj venecijanskog zlatarstva gdje su se izrađivali Moretti Veneziani također je evidentan, no širi kulturni kontekst predstavlja prisutnost »crnog Mora« kao univerzalnog mediteranskog toposa. Njega nalazimo u tradicijskim pjesmama, viteškim igrama (Moreški), likovnim prikazima na pročeljima važnih zgrada. Nošen kao nakit imao je isprva i zaštitnu, apotropejsku funkciju. Nekadašnji moreplovci nosili su ga u jednom, najčešće desnom uhu, vjerujući kako ih čuva od opasnosti i nesreća. S antropološkog stajališta nošenje toga nakita može se tumačiti i kao ovladavanje ukroćenim »Drugim«. U prošlosti su nositelji vještine izrade morčića bili majstori zlatari. Uglavnom smješteni u današnjoj Užarskoj, a nekada Zlatarskoj ulici u središtu Rijeke, svoje su znanje i vještine prenosili pretežno pripadnicima vlastite obitelji. Tradicionalni način izrade morčića danas posjeduje samo posljednji moretist Gjon Antoni i njegov učenik Ivo Lipić. Riječki morčić oblikom i tehnologijom razlikuje se od venecijanskih te valja zaključiti da se radi o posebnom razvoju koji je rezultirao specifičnom originalnošću. Izvorno, tradicionalni morčić bio je oblikovan isključivo dvobojno, crnim i bijelim emajlom. Na crnoj pozadini morčićeve glave bijelom su točkicama naglašeni ogrlica i naušnice samoga morčića. Na glavi je nosio osmerostranu krunu, a ispod vrata se nalazio štit od dva lovorova lista. Kasnije su se počeli unositi orijentalni motivi pod utjecajem venecijanskog morčića, nestao je štit s dva lovorova lista, počele su se koristiti i druge boje emajla te se dodavalo drago i poludrago kamenje (rubin, granat) i koralji. Način izrade je sljedeći: u sipinu kost se utiskuje model morčića, a u nastalu šupljinu ulijeva se otopljeno zlato. Kad se ono stvrdne, dobiva se zlatni pozitiv čija se površina izduži turpijama i noževima kako bi se na njega mogao nanijeti emajl. Početno se nanosi fini prah stakla umočen u dušičnu kiselinu u kojoj stoji oko dva sata, a zatim se višekratno ispire i osuši. Emajl se nakon toga nanosi pola sata u vodi u kojoj su uronjene koštice od dunje (što služi kao ljepilo i katalizator), te se smjesa ponovo nanosi na zlatni kostur. Na njemu se oblikuje glava, posebno se istaknu usta, nos i uši te ušne školjke i istakne plastična kosa i brada. Tri zlatne točke ostaju slobodne i predstavljaju oči i usta. Tako pripremljeni model stavlja se u malu limenu pećnicu poput uzdužno presječenog valjka. Nakon toga provodi se prva faza emajliranja, slijedi druga, preciznija faza. Dotjeruju se oblici ljudske glave, čiste se kanali, zatvaraju se eventualne rupice u emajlu i konačno se oblikuje nos i stavljaju crne točke po bijelom oglavlju. Na taj se način pripremljeni model ponovno stavlja u peć. Kad se izvadi iz vatre, zlato je crno pa se cijeli morčić stavi u blagi rastvor borne kiseline kako bi se zlato ponovo izbijelilo. Nakon ispiranja morčić se očisti finim turpijama i dovršava se glačanjem pomoću četkica. Riječ je o vrlo specifičnoj i sofisticiranoj tehnici koja svjedoči o visokim dometima riječkog zlatarstva i vrhuncu zlatarskog umijeća. Riječki morčići, i danas protokolarni dar (kao pojednostavljena i jeftinija interpretacija onih izrađenih na tradicionalan način), ali i dio obiteljskog nasljeđa mnogih primorskih obitelji, važan su simbol identiteta Rijeke i njezinih stanovnika, pokazujući dugu tradiciju riječkog zlatarstva, zahvaljujući kojemu je taj obrt bio prepoznat i cijenjen u europskom kontekstu. |
KONAČNO ZAŠTIĆEN
Slavni je “rećin”, koji je i jedan od simbola Rijeke, konačno zaštićen, a posljednji moretist i čovjek koji »u dušu« poznaje tradicionalni način izrade ovog izvornog riječkog nakita sada je zadovoljan, premda, kako objašnjava, “da bi se priča o morčiću zaokružila, predstoji još puno posla”…
Foto Dean MICULINIĆ
– Recimo da je ovo lijep dar za moj rođendan, ali zapravo i lijep dar za sve nas. Morčići pripadaju našoj kulturi, riječkoj kulturi i lokalnoj kulturi, a sve što je lokalno je zapravo i hrvatsko. Kada sam se godinama zalagao za adekvatnu zaštitu morčića, u Muzeju umjetnosti i obrta u Zagrebu su mi rekli kako je morčić “lokalna stvar”. Ma gospodo draga, sve što je lokalno je i državno, pomislio sam i sada se sve to i obistinilo. Volio bih da sam taj rođendanski dar dobio dok sam bio mlađi, no tu se ne može ništa i reći ću samo – idemo dalje. Kada sam saznao lijepu vijest, razveselio sam se i poželio odmah zahvaliti gospođi Tatjani Horvatić iz Zagreba koja me uvijek podržavala i govorila mi da budem ustrajan i ne odustanem od svoje ideje. Zahvalio bih još i konzervatoru Željku Bistroviću koji je stalno bio uz mene. Osjećaj da su se stvari ipak pomaknule s mrtve točke bio je krasan, ali je jasno da sada treba poduzeti daljnje korake i zalagati se da morčić iz Rijeke bude i pod zaštitom UNESCO-a. Jer morčić treba biti dijelom zaštićene riječke, hrvatske, ali i svjetske baštine, što zbilja zaslužuje i uvjeren sam u to. Nisam bitan ja, bitni su morčići i naša tradicija – ispričao je Gjon Antoni koji je još u dječačko doba imao ne samo “žicu” za umjetnost, već i za inovacije i predviđao je bežičnu komunikaciju preko telefona, a kasnije mobitela, puno prije nego li je njihova upotreba postala dijelom svakodnevice…
Uz zlatarski zanat koji mu je bio obiteljska tradicija, bavio se i modelarstvom i kiparstvom, ali – morčići su mu ipak bili na prvome mjestu i gotovo da se može reći da je ovom riječkome nakitu posvetio cijeli život.
Zlatar Ivo Lipić / Foto Dean MICULINIĆ
NASLJEDNIK S 30 GODINA ISKUSTVA
Ipak, posljednji čuvar tajni riječkog morčića ima svog nasljednika i to zlatara s 30 godina iskustva, Matuljca Ivu Lipića… Rođen je 12. veljače prije 53 godine, što znači da su se dva horoskopska vodenjaka udružila u priči u kojoj se njihove umjetničke sklonosti isprepliću i dokazuju kako slučajnosti u životu ne postoje… – Još sam se u srednjoškolskim danima počeo zanimati za zlatarstvo i otvorila se mogućnost za naukovanje u radionici majstora zlatarstva Ive Dessarda. Tako sam uspio prikupiti tridesetak godina iskustva, te položiti majstorski ispit. Tada je krenula i suradnja s velikim majstorom zlatarstva Antonijem i od njega učim i danas. Počašćen sam zbog toga što je velemajstor zlatarstva Antoni odlučio sve svoje tajne zanata i dugogodišnje tradicije, sve svoje znanje i vještine, predati baš meni. Imam 53 godine i pretežno sam savladao ono čemu me Antoni podučavao i sada još malo prakse i moći će se reći da sam upućen u posao i da i sam sve više postajem »stari moretist«. Učenje se intenziviralo u zadnje dvije godine i ako u Rijeci bude dovoljno intreresa, moći će se organizirati i zlatarske radionice, da se dragocjeni stari zanat ne ugasi. Jer morčić je doista puno više od nakita – zaključio je Antonijev nasljednik Ivo Lipić koji ima dvije kćeri i sina i sva su mu djeca nadarena za umjetnost, te u njima vidi velik potencijal za nastavak priče o »rećinima« koji su jednako posebni koliko su posebni Rijeka i Kvarner. |
– Priča o morčiću sada ne smije stati i hvala Bogu na tome što postoji jedan divan čovjek, moj nasljednik Ivo Lipić iz Matulja koji ima pedesetak godina i na kojega sam uspio prenijeti tajne i vještine izrade morčića na starinski, tradicionalni način. Cijela je obitelj Lipić jedna prekrasna obitelj, divni ljudi. Ivo Lipić će nastaviti tamo gdje sam stao i svemu što sam do sada radio dati smisao. Naime, sve što sam godinama radio bez nasljednika bi bilo besmisleno. Trebamo zadržati kontinuitet u izradi morčića, da se staro umijeće ne ugasi. U kontaktu smo s Muzejom Grada Rijeke, a Tatjana Horvatić, voditeljica Službe za pokretnu, etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija Hrvatske je zainteresirana za to da se unutar tog muzeja u Rijeci otvori zbirka posvećena morčićima ili da poseban dio muzeja bude posvećen morčićima i da se na licu mjesta može vidjeti i sama izrada ovog jedinstvenog nakita. S time bi Rijeka i hrvatska povijest i kultura jako puno dobile. Smatram da bi se cijela županija trebala više uključiti u priču o morčićima. Treba imati puno volje, treba puno raditi i ideja o muzeju će se ukoliko bude zajedništva sigurno ostvariti – dodao je Antoni.
Gjon Antoni / Foto Dean MICULINIĆ
ISPRVA – MUŠKI REĆIN
Po njegovim riječima, znameniti riječki »rećin« u početku je bio isključivo muška naušnica, i u to vrijeme se nosio na desnom uhu. Prvi su se morčići koji su zapravo bili namijenjeni prvorođenome sinu počeli izrađivati u 13. stoljeću i izrađivali su se od legure srebra, a kasnije, u 15. stoljeću, kada je zlato postalo jeftinije, počeli su se izrađivati i morčići kao nakit za žene. Morčići su, smatra Antoni, autohtona kreacija domaćih, riječkih zlatara, te su kao takvi kroz stoljeća bili dokazom nečega riječkog – identiteta ovoga grada i njegovih građana…
O riječkom morčiću i ljudima koji su izrađivali ovaj specifičan nakit napisao je knjigu »Tajanstveni morčići« u kojoj su svi tekstovi s hrvatskog prevedeni i na talijanski i engleski jezik. Dok je knjigu pisao, priželjkivao je ostvarenje snova – zaštitu morčića kao nematerijalne kulturne baštine Hrvatske i otvorenje muzeja upravo morčiću u čast. Jedan se san ostvario, a i drugi je kako se čini na dobrome putu da postane – cijeloj zajednici na ponos…
Morčić / Nl arhiva
Vrijeme je karnevala i mnogima se kao prva asocijacija na spomen ovog najluđeg razdoblja u godini u Rijeci javljaju upravo morčići koji su istaknuti na svim plakatima i pozivaju na Riječki karneval. Međutim, kako je pojasnio Gjon Antoni, uloga, tradicija i mjesto koje morčići zauzimaju u povijesti ovog podneblja daleko su šireg značaja i zbog svega su itekako zaslužili biti zaštićeni kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Kao prilog svojoj teoriji o važnosti i tradiciji morčića naveo je krunu s početka 20. stoljeća koja se nalazi i čuva u riječkoj katedrali sv. Vida.
– Odgovorno tvrdim, i to mogu i dokazati, da zlatarstvo kakvo mi imamo, nema niti jedna zemlja u cijeloj Europi koja ima 900 milijuna stanovnika. Onda je jasno kolika je naša važnost u svemu tome – pojasnio je Antoni.
Kruna morčić / NL arhiva
POSLJEDNJI ČUVAR TAJNI RIJEČKOG MORČIĆA
Gjon Antoni rođen je 17. veljače 1947. u Skoplju, a zatim je živio u Rijeci, te od 1971. u Opatiji. Njegov je otac Jozef Antoni, nastanivši se u Rijeci 1955. godine otvorio zlatarnicu na Sušaku, gdje je upoznao poznate riječke zlatare Francesca Simčića te Raula Rolandija od kojega je naučio izradu morčića i otkupio kalupe i alate za izradu. Gjon Antoni je još kao dijete pratio rad svoga oca te izradu morčića. Na prijedlog poznatoga riječkog inženjera, arhitekta Igora Emilija, 1972. otvorio je zlatarnicu u Užarskoj ulici, u zgradi Ministarstva kulture u Rijeci. S radom u zlatarnici službeno je prestao 2009. te se otad samo povremeno bavi izradom nakita u svojoj radionici. |
TRADICIONALNA IZRADA
Tradicionalni način izrade morčića podrazumijeva tehniku lijevanja u sipinoj kosti.
– Odljevak se mora raditi u sipinoj kosti i onda zlato poprima finu strukturu – objasnio je Antoni koji kaže da nove tehnologije koje se danas koriste pri izradi morčića sa starim umijećima »nemaju veze«.
– U samim počecima obrade zlata zlatari su se koristili tehnikom lijevanja u sipinoj kosti. Takav je način izrade bio moguć na prostorima uz morsku obalu u proljeće, kada se počinju pojavljivati sipe. Zahvaljujući svojoj mekoći sipina je kost bila idealna za uzimanje otisaka određenih formi. U unutrašnjosti sipine kosti rastopljeno se zlato hladi bez prisutnosti kisika, što predstavlja kvalitetan način izrade, budući da takav odljev ima najbolje karakteristike zlata u pogledu daljnje obrade i izgleda izrađenog morčića. Postoji u tom načinu lijevanja nešto prirodno, što tako izrađenom nakitu daje posebnu draž. Kada se uzme u obzir da se sipina kost zbog svojih karakteristika morala odmah uporabiti, nameće se zaključak da se postupak lijevanja odvijao jedanput godišnje. Atmosferski uvjeti također su bili vrlo važni: najbolji su se odljevi dobivali za vrijeme proljetnih sunčanih dana, kada nije bilo vlage i kada temperatura zraka nije bila visoka. Početak izrade morčića povezan je s određenim prirodnim i klimatskim specifičnostima, a sama je izrada dobivala određen ritam koji se daljnjim obradama ubrzavao, posvjedočio je Gjon Antoni.
NL arhiva
LIDIJA NIKOČEVIĆ: MORČIĆ ZASLUŽUJE MUZEJSKI POSTAV
Lidija Nikočević, hrvatska etnologinja, kulturna antropologinja i autorica, poznata po radu na očuvanju i interpretaciji nematerijalne kulturne baštine, a koja je dugi niz godina djelovala kao ravnateljica Etnografskog muzeja Istre, među ključnim je stručnjacima koji su riječkom morčiću dali znanstveni, kulturni i javni legitimitet i time osigurali njegov opstanak izvan puke suvenirizacije. Nikočević je jedna od onih koji su istražili povijesni kontekst, simboliku i društvenu ulogu morčića, ne samo kao nakita, nego kao znaka identiteta Rijeke i Kvarnera i time stvorila temelj bez kojeg nema ozbiljne zaštite baštine. Naglasak nije na gotovom proizvodu, nego na znanju i vještini majstora, načinu prijenosa umijeća, a upravo je taj fokus ključan za pojam nematerijalne kulturne baštine. Njezine interpretacije bile su važne u prepoznavanju izrade morčića kao kulturnog dobra, što je otvorilo prostor za službenu zaštitu i vidljivost, ali u perspektivi i dugoročnu brigu o umijeću. – Tradicionalno umijeće izrade riječkog morčića izrazito je ugroženo, naime, osim Gjona Antonija i njegovog učenika Ive Lipića, nitko ih više tako ne izrađuje. Stoga je to umijeće svojedobno i dobilo preventivnu zaštitu. Sada je konačno i ušlo na listu kulturnih dobara Hrvatske i to je način da se ono njeguje i očuva, to je i priznanje toj staroj tehnici, koja je uostalom i duboko ekološka i održiva jer koristi prirodne materijale poput sipine kosti, kaže Nikočević. Uvrštenje na listu kulturnih dobara zapravo je tek početak i pretpostavka očuvanja. – Ono čemu sada trebamo razmišljati jest kako to kulturno dobro predstaviti, odnosno približiti široj javnosti. Veliku ulogu u tome imao bi budući muzej ili muzejski postav, možda u sklopu Muzeja Grada Rijeke ili Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci. Naime, kako je kulturnim dobrom prepoznato i vrednovano umijeće izrade, a ne sam predmet, idealno bi bilo realizirati stalni multimedijalni postav gdje bi se ta stara tehnika izrade predstavila filmom, možda videointervjuem s Gjonom Antonijem i njegovim učenikom, alatom koji se koristi za izradu, a kojeg bi trebalo otkupiti od Antonija, a koji je izrazito rijedak i vrijedan. Današnje mogućnosti nude nam niz inovativnih i zanimljivih načina kako to učiniti i atraktivno i zanimljivo svim generacijama. Tu je i povijesna priča o morčiću, njegovi duboki korijeni u identitetu Rijeke i Kvarnera, ali i Jadrana u cjelini. Iako su isprva pomorci nakit s morčićem nosili kao svojevrsnu zaštitu od zla, u međuvremenu je to postao ukras, a i danas je taj nakit izrazito privlačan, ima snažnu estetku vrijednost i mnogima daje osjećaj pripadnosti zavičajnoj kulturi, kaže Nikočević. A kako sve to iskomunicirati? – Ključnu ulogu u tome imaju vješti komunikatori, muzealci i kreativni pojedinici koji mogu dati svoj obol priči, koji mogu komunicirati tu zaštićenu baštinu prema široj javnosti. I povezati nas u širi mediteranski kontekst, istaknuti tu pripadnost prostoru s kojim dijelimo sličnu sudbinu, jer se može povezati i s venecijanskim morettom koji je ipak drugačiji, odnosno drugačija je izvedba. Sada kad smo umijeće izrade uvrstili na nacionalnu listu kulturnih dobara, trebalo bi pažljivo poraditi i na očuvanju na svjetskoj razini, zaključuje Nikočević. D. BAUK |
