Mihačeva Draga za mnoge jedina utjeha

Posjetili smo riječki sirotinjski geto: Ovo su ljudi spašeni od beskućništva

Mirjana Grce

Bili smo posvuda, po ulici, kod roditelja, u domu, skoro kao beskućnici. Prezadovoljna sam ovim smještajem, kaže Silvana Miftarević



RIJEKA Kako se živi u nužnom smještaju Grada Rijeke, formiranom tijekom zadnjeg desetljeća u zgradama i radničkim barakama u Ulici Antuna Mihića, u Mihačevoj Dragi, u Ulici Ivana Žorža? Svi građani koji tamo imaju dom – a riječ je o oko 450 osoba, samaca ili obitelji – imaju o tome svoju priču i svoje viđenje.


Ipak, možda najbolje o životu u tom riječkom sirotinjskom getu znade i može skupno izreći Nevenka Kovačević, zaposlena u riječkom Crvenom Križu, među ostalim sa zaduženjem skrbi za nužni smještaj Grada Rijeke.


Ona je, naime, svakodnevno, poput istinske socijalne radnice među stanarima nužnog smještaja, na terenu, osluškujući njihove potrebe, mireći njihove razmirice, upućujući ih gdje i kako riješiti koji problem, kako se ponašati i živjeti u miru s drugima, kako čuvati dobrosusjedske odnose.   

Zajedničke sanitarije


– Ovdje se živi onako kako si ljudi sami uspiju napraviti. Tko se trudi oko reda i čistoće u takvim uvjetima i živi, a trude se mnogi. Ima i onih koji oko toga ne vode brigu i to ovisi o tome kakva je čija prošlost, kakve su čije navike…





Ima ljudi, pogotovo obitelji koje su lijepo uredile sve prostore koje su dobile u najam, pa čak i okoliš, i žive normalno. Ovdje su si stvorili dom i zahvalni su Gradu Rijeci što im je ovaj smještaj omogućio jer da nije, oni to najbolje znaju, mnogi bi od njih bili na ulici.


Ali ima i onih koji su se zapustili, koji su izgubili nadu da će im biti bolje i koji životare, kaže Kovačević, s kojim smo prošetali zgradama nužnog smještaja u Mihačevoj Dragi u kojima su smještene i obitelji i samci.


Koliko je naša sugovornica važna za njihov život u tom naselju vidi se odmah jer svi joj prilaze, bilo da je pozdrave, bilo da nešto trebaju – informaciju, kakvu pomoć, štogod se požaliti. 


 Stambeni uvjeti u svim tim prostorima dobro su opisani nazivom koji im je dan – uvjeti su nužnog smještaja. Obitelji dobivaju u najam po dvije sobe, samci i parovi bez djece po jednu koja im je i spavaća soba i kuhinja, sav životni prostor.


Sanitarni čvorovi su uglavnom zajednički, na zajedničkom hodniku, i dijele ih po nekoliko obitelji ili samaca. Velika većina stanovnika nužnog smještaja nezaposlene su osobe, mnogi radnonesposobni, ali i mnogi sposobni za rad.


Velika većina njih živi od socijalne pomoći države, neki od skromne mirovine, neki i hraneći se u pučkim kuhinjama u gradu. Kako bi umanjili svoju neimaštinu mnogi od tih ljudi skupljaju plastične boce i druge upotrebljive stvari – s druge strane, ima i onih koji su se potpuno prepustili, koji žive po inerciji svojih starih loših navika.


Ima i onih koji rade, koji žele raditi, a takvi ljudi nađu bilo koji posao samo da im bude bolje. »Ima ljudi koji ovdje žive i po četrdeset godina, poput bivših radnika Torpeda. Iz nužnog smještaja još nitko, koliko ja znam, nije otišao negdje privatno ili u neko svoje vlasništvo, ali je dosta ovih ljudi predalo molbe za gradski stan«, objašnjava Kovačević.


  Kao u vili


Upoznala nas je s nedavno doseljenom mladom obitelji s troje male djece – Sefedima Rize i Silvane Miftarević – koji su u samo dva tjedna već pokazali da žele živjeti normalno.



I za nužni smještaj Grada Rijeke postoji lista čekanja. U ovom trenutku za takav je krov nad glavom na toj listi pet osoba. Od početka formiranja nužnog smještaja, počev od 2000. godine, liste čekanja stalno postoje, kao što redovito ima i onih koji taj smještaj odbiju. Izlazak iz siromaštva i u Hrvatskoj je vrlo težak i spor tako da i taj smještaj koji bi trebao biti doslovno nužni, što znači i privremeni, velikoj većini stanara nažalost postaje stalni



U najam su dobili dvije prostrane sobe koje su očistili i ofarbali, u hodniku su formirali kuhinju, a očistili su i okoliš. »Bili smo posvuda, po ulici, kod roditelja, skoro kao beskućnici, a ja sam s djecom bila i u dječjem domu.


Prezadovoljna sam ovim smještajem. Već smo dosta uredili i još ćemo. Fali nam puno toga, a najviše kutni kauč za sjedenje i možda spavanje«, rekla nam je Silvana ponosno pokazujući svoj dom, djecu i muža. Za njega kaže da je vrijedan i da radi sve što može kako bi zaradio za život. Sam Sefedim ponavlja da traži posao, a o smještaju koji su dobili zaključuje: »Ovo je za nas vila«. 


»Život je borba. Kad nije bolje i ovo je dobro jer je mala najamnina. Ipak, i mi želimo u gradski stan – i već sam predala molbu«, ukratko svoj šestogodišnji život s bolesnom kćerkom, u nužnom smještaju, opisuje riječka umirovljenica Roza.


Sa svoja četiri zida nužnog smještaja zadovoljna je i Slavonka Božica Kokorović tako da se za gradski stan ni ne natječe. S druge strane, njezini susjedi Džemal Salkanović i Zdenka Palijan svakako se žele preseliti u gradski stan.


»Trebamo taj stan jer smo bolesni i trebamo svoj mir, ali sumnjam da ćemo ga dočekati – mi smo 470. na listi. Ovdje je život težak, ima problema, a živimo kako živimo. Da bar nas dvoje imamo dvije sobe, bilo bi bolje, jer ovako u jednoj imamo i spavaću i primaću sobu i kuhinju…«, žali se umirovljeni Salkanović. Napokon, iskustva života mnogih u nužnome smještaju slična su njihovome, i mogla bi se nizati i nizati.