Prije 24 godine

Pobjeda u Oluji u 160 fotografija Sergeja Drechslera: ‘Neprijatelju smo gledali u leđa’

Portal Novilist.hr

Fotografije Sergej Drechsler

Fotografije Sergej Drechsler

U akciji "Oluja" za samo 84 sata hrvatske vojne i redarstvene snage, u kojima je bilo ukupno oko 200 tisuća ljudi, oslobodile su nešto manje od 10.500 četvornih kilometara, odnosno gotovo petinu države



Prije 24 godine u završnoj oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji Domovinskog rata “Oluja” nakon četiri godine okupacije pobunjenih Srba oslobođena su područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu.


U akciji “Oluja” za samo 84 sata hrvatske vojne i redarstvene snage, u kojima je bilo ukupno oko 200 tisuća ljudi, oslobodile su nešto manje od 10.500 četvornih kilometara, odnosno gotovo petinu države, što je utjecalo na završetak rata u BiH te mirnu reintegraciju Podunavlja u ustavno-pravni poredak Hrvatske.


Hrvatska vojska i specijalne policijske jedinice krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara.




Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (HV) oslobodili Knin, dotadašnje središte i simbol srpske pobune, a točno u podne na kninskoj se tvrđavi zavijorila 20-metarska hrvatska zastava.


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.


U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna.


S tek navršenih 21 godinu i dvije godine staža u Novom listu akciju Oluja pratio je fotoreporter Sergej Drechsler.



– Nikad ja ne bih tamo dospio da nije bilo dva, nažalost, sad pokojna čovjeka. Veljka Vičevića, glavnog urednika Novog lista i Ivana Fabijana Janija, šefa foto službe. Obojici sam rekao da kad se ukaže prilika, da bih ja eto… I ukazala se, oni su se sjetili moje želje i poslali me.


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



Pitaš me jesam li bio svjestan gdje idem, što se može dogoditi, jesam li razmišljao koja je moja odgovornost prema novini?


Ma, ništa od toga. Pucao me adrenalin sto na sat i, zapravo, za neko razmišljanje i nije bilo vremena. Razmišljam o tome sve ove godine poslije, ali tada – ma baš. Nije da nisam bio svjestan kud idem i što mi se može dogoditi ali odluka je bila donesena već davno prije, i samo sam čekao priliku.



Čekao sam da kažem Kalčiću i Herljeviću – ja sam »njima« vidio leđa. Šalim se, ali duboko u sebi sam o tome sanjao, o tome da im snimim »leđa« i da konačno svo to krvoproliće završi.Serđo tad još nije odslužio vojni rok, nije imao pojma ni o čemu vezanom uz rat i ratovanje, jedino što je imao je fotoaparat i silnu želju da snimi ta »leđa«. Njegov put ratnog fotoreportera krenuo je iz Karlobaga.
Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



– Mislim da je Veljko ostavio telefonom poruku mojima doma da ujutro odem po kolegu Bunjca i da nas oko 6 ujutro u Karlobagu čekaju ljudi iz policije te da krećemo. To vrelo jutro budim Bunjca, sjedamo u bijeli AX bez klime i letimo magistralom puni iščekivanja.


U Karlobagu stajemo kod Hotela Zagreb, a u tren dolazi i terenac iz kojeg izlazi ministar policije Ivan Jarnjak i njegovi suradnici. Vade neki popis na kojem su i naša imena i slijedi vožnja za njima do Selina i uvale Modrić gdje se premještamo u policijske terence, a pridružuje nam se i general Markač.



U jednom trenutku vidim da jedan policajac vadi ploču Policijska postaja Lovinac te pitam onako pomalo naivno pa to je još okupirano, a policajac onako pun ponosa kaže – nije, nije ni Lovinac, ni Sveti Rok, ni Gračac. Sad vas vodimo tamo!


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



Tek sam tada shvatio gdje krećem, a putem na vezi smo čuli kako su oslobođeni i ostali dijelovi Hrvatske. Prašnjava cesta koja vodi iz uvale Modrić s Jadranske magistrale preko Velebita; Tulovih greda bila je prve kilometre prepuna naše inženjerije, naoružanja i mehanizacije te naravno specijalne policije.


Putem su naše snage pozdravljale ministra i generala, a ponos, osmijeh na njihovim licima bio je vidljiv iz aviona! Prije samog polaska naravno potpisali smo da idemo na vlastitu odgovornost i dobili mini upute što u slučaju ako se zapuca. Tako na jednom dijelu puta začujemo pucnjavu i automatski se hvatamo kvaka na vratima, a vozač smiruje i umire od smijeha ma nije to ništa to naši pucaju, pa vi ne razlikujete kad se granata ispaljuje i kad dolazi prema vama, tko je vas poslao na prvu crtu!!!



Putem bacamo pogled na Obrovac, dolazimo u razrušeni Lovinac postavlja se ploča policijske postaje na potpuno razrušenoj kući, zatim slijedi Sveti Rok, Gračac… povratak je bio istim putem a na magistralu se zbog sigurnosti vraćamo pred mrak…


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



Naredni dani uglavnom su prolazili slično – ranojutarnje vožnje magistralom do novooslobođenih područja, a kako nije bilo interneta i sličnih pogodnosti današnjeg doba fotografije i tekstovi do čitatelja su dolazili s dan-dva zakašnjenja…


Tih smo dana obišli Knin, Obrovac, Benkovac, Drniš…. Zapravo tek sam nakon nekog vremena postao svjestan čemu sam svjedočio na što sam danas iznimno ponosan!



Dok je Serđo putovao na krilima Oluje, njegovi roditelji Dolores i Ruben putovali su na krilima brige, jer pričamo o 1995. godini, godini u kojoj se nije bilo lako javiti iz nigdje u negdje.


– Znao sam da se brinu ali isto tako nikad mi ne bi rekli – nemoj. Nisam im se mogao javiti. Nisam se nikom mogao javiti ali ta javljanja su tada bila najmanje bitna. Prostrujilo bi mi kroz mozak u sekundi kako sad Dolores sigurno ludi ali u trenu sam već bio tamo gdje sam bio i gdje mi je trebala sva koncentracija ovog svijeta.


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



Jer, pazi, baš sam ja znao što je prebačaj, što podbačaj i slično. Jedino što sam znao je da ništa ne znam i da trebam sačuvati živu glavu. Pazili su ljudi na nas ali u tom kaosu zapravo nitko nije mogao ni na koga paziti.


Fijukalo je na sve strane ali jedino što je bilo bitno jest da idemo naprijed. Ne mogu opisati tu sreću kad bi na radio vezi čuli »pao je ovaj grad, pa ovaj, pa Knin«. E, taj je trenutak bio zbilja neopisiv.



Od svega proživljenog tijekom tih dana ponosa i slave Sergej priča o vrlo malo stvari vezanih uz sebe, ono što će, kaže, čitav život pamtiti je izraz lica ljudi koji su nakon četiri-pet godina ugledali svoje selo, svoju kuću.


– Znaš ono kad gledaš u prošlost i vidiš tu prošlost, a zapravo je nema. Nema kuće, nema imanja, nema ničega iz prošlog života. Ali ima sve. Ima tu emociju povratka na svoje. Osmijeh na zgarištu, suze radosnice, pjesma i ponos. U tim trenucima sam odrastao, shvatio puno stvari i zapravo – razumio. Sve je tada sjelo na svoje.


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



A kako je Serđo nakon što je završila Oluja i ponosno se kao i mnogi drugi s ratišta dovezao kući s ratnim trofejem – kninskom tablicom, »sjeo u svakodnevicu«?


– Osim uspomena i vrijednih fotografija iz Oluje imam i suvenir koji je tada značio jako puno. Naime već prvog dana na cesti naišao sam na odbačenu registraciju KNN i odmah je stavio ispod šajbe službenog AX-a, ma nije bilo šanse da me te dane bilo koj policajac a bilo ih je na jadranskoj magistrali kazni za brzu vožnju…, a ako staneš ispod Velebita na cugu svi časte kad vide od kud dolaziš i naravno raspituju se kao je gore…



A kako sam »sjeo u svakodnevicu«? Teško, baš teško. Sve mi se u početku činilo nevažno, svaki posao koji sam dobio. Ali, život nosi dalje pa hoćeš-nećeš dođeš na svoje.Danima sam, ma što danima, zapravo često i dandanas prođem taj put Oluje i uvijek je osjećaj isti – tako mi bude drago, tako budem sretan. Isto tako kad krenem put Dalmacije kroz Liku, sve opet oživi. A srce i dalje »ko avion«. Znam da će taj osjećaj trajati sve dok sam živ.
Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



Već 7. kolovoza hrvatski ministar obrane Gojko Šušak u 18 sati objavio je završetak akcije “Oluje” u bivšim sektorima Sjever i Jug.


Operacijom “Oluja” hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća, čime je spriječena nova humanitarna katastrofa i zločin poput genocida u Srebrenici.


Uz državni vrh pod vodstvom predsjednika Republike Franje Tuđmana operacijom je upravljao načelnik Glavnog stožera HV-a general Zvonimir Červenko.


Zbornim područjima zahvaćenima akcijom zapovijedali su generali Ante Gotovina, Petar Stipetić, Miljenko Crnjac, Luka Džanko i Mirko Norac, dok je specijalnu policiju vodio general Mladen Markač.



Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, a u prvim satima napada predsjednik RH Franjo Tuđman uputio je poruku hrvatskim građanima srpske nacionalnosti u kojoj je pripadnike srpske paravojske pozvao da predaju oružje, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema hrvatskim zakonima.


Svi oni koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu u Hrvatskoj kod svojih kuća jer su im na temelju Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava.


Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata navodi da je u operaciji poginulo 196 pripadnika hrvatskih Oružanih snaga, najmanje 1100 je ranjeno, a 15 ih je nestalo a da su gubici na drugoj strani bili “nekoliko puta veći”.



Ističe i da su u razdoblju nakon završetka operacije zabilježena “kriminalna djela osvete ili ubojstva iz koristoljublja nad pojedinim Srbima te paljenje napuštenih kuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti”. Prema izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava tijekom i nakon operacije “Oluja” ubijeno je 667 civila.


U znak zahvale hrvatskim braniteljima, od 2008. godine uz državni blagdan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza slavi se i kao Dan hrvatskih branitelja.