Rat. Zima 1992. godine. Jedan od važnijih novinarskih zadataka bila je rubrika “Pozdrav iz Like”.

Fotoreprter Silvano Ježina i ja išli bi, redom, od postrojbe do postrojbe. Od Ličkog Ribnika pa sve do Markovića. Fotografija bi bila zajednička, a onda bi, jedan po jedan, dolazili naši ratnici do novinara i – slali putem Novog lista pozdrave. Supruge i djeca, majke i očevi, braća i sestre, none i nonići, prijatelji i – kafić. Toliko su bili rijetki oni koji nisu pozdravili svoj kvartovski kafić da bi, uz upisani pozdrav, dobili i naš suosjećajni, sažalni pogled.

Kafići su u hrvatskoj modernoj, socijalnoj kulturi mnogo više od mjesta na kojem se nešto pije. Oni su mjesta susreta, razmjene mišljenja, pa makar i onih “prizemnih” kao što su to nogomet, automobili i lijepe žene. Mjesta su to na kojima se stvaraju prijateljstva, ljubavi pa i akcije solidarnosti, mjesta na kojima se brine o onima koji zapadnu u probleme.

Zatvarati ih, onako bez imalo suosjećanja kao što čini Vlada i pripadajući stožer, višestruko je nehumano. Da, apsolutno je potrebno pokrenuti sve što je u institucionalnoj moći da se već jednom krene u raščišćavanje kovid zagađenja.

Da se “pandemiju stavi pod kontrolu”. No, zbog čega toliko netrpeljivosti baš prema ugostiteljstvu? Samo prema njemu? Mjesta su to gdje radi na tisuće ljudi, mjesta su to gdje se prodaje artikle skoro u cijelosti proizvedene u Hrvatskoj. Kava je istina uvozna ali se cjelokupna njezina prerada odvija u Hrvatskoj.

Brutalni udarac na kafiće brutalni je udarac i na ne baš tako malu scenu hrvatskog gospodarstva. Kad je sama zaraza u pitanu, zbog čega su baš kafići toliko opasni? U njih se dolazi u društvu poznatih. S kojima bismo se ovako i onako susretali. Sjedi se zajedno na terasi, na zraku, buri, odvojeni od drugih, bez miješanja. Teško je, i apsolutno neutemeljeno reći kako su kafići, koji gro posla obavljaju tijekom dana opasni za bilo što.

S druge strane, nikad, ali baš nikad nisu poduzete restriktivne mjere prema velikim marketima koji su dominantno u vlasništvu stranaca. Nikad nismo čuli da bi oni mogli biti  mjesta zaraze. A s obzirom na komešanje kod voća, povrća, suhomesnatog i mesa itekao bi mogli biti. U njima se jako velik broj ljudi zadržava nikad manje od pola sata. Nikad nije naloženo da se salame i meso moraju pakirati kako bi se izbjeglo čekanje u redovima.

Nikad se nije pritisnulo te centre da moraju još mnogo značajnije uvrstiti u prodajni program domaću robu ili će im se u protivnom reducirati radno vrijeme. Ne, strah da se “veliki brat”, bolje rečeno “velika sestra” ne bi naljutili čini nas i u ovoj krizi, u vremenu kad je na sceni bitka za goli opstanak, i dalje tako snishodljivo podatne strancima. A domaće, konobare i kuhare koji prodaju isključio hrvatsku robu, “žuju”, žlahtinu, malvaziju, “Franck” ili graševinu, udri što jače možeš.

Zdravlje prije i iznad svega. Socijale restrikcije svakako. Ali – raspored podnošenja tereta mora biti ravnomjerno raspoređen. Ne mogu u ratu s kovidom jedni dati sve, drugi ništa izgubiti nego još i obilato zaraditi. Skoro će kraj godine, pa baš nas zanima koliko će putem trgovačkih velemarketa profita otputovati – preko hrvatskih granica.

I da, rekao je to i ministar Božinović: uz brigu za smanjenje zaraze kovidom, moramo misliti i na psihičko zdravlje nacije. Ostaviti ju – pa makar i u suženoj formi, dominantno na terasama i uz kraće radno vrijeme – u ovo predbožićno vrijeme u cijelosti bez kafića – pa i jeste snažan poticaj stvaranju velike depresije.

Jer što ti je u Hrvatskoj čovjek bez kafića? Skoro pa k’o osoba bez značajnog dijela doma i obitelji.