Nikada nisam volio petarde. Ali kada si dijete i živiš u Ulici braće Bačić, ne smiješ to pokazati. Dok je dio mojih prijatelja imao pune džepove zelembaća, petardi koje su gruvale najjače, ja sam imao one male petardice koje su bile u pakiranju malo većem od kutije šibica. I engejac.

Metke za njega bilo je teško nabaviti jer bi sve brzo planulo, a meni roditelji to nikada nisu kupovali. Sjećam se da smo jednom kao djeca išli kupiti metke za engejac u Robnu kuću Vežica jer ih je još jedino tamo bilo.

Kao djetetu meni se odlazak na Vežicu sa Zameta činio kao put oko svijeta. Ali snašli smo se i bili ponosni dok smo u dvorištu ispraćali staru godinu pucanjem iz engejca. Drugi dječaci najsretniji su bili kada su imali pune džepove zelembaća.

Koji su se i tada kupovali ispod tezge. Najčešće ispred škole. U prosincu bi sav novac od marende koji su djeci davali starci odlazio na pirotehniku. Nezaobilazno je bilo i pucanje karabitom.

Za pucanje karabitom doktor znanosti je bio Špaćo. Pošteno govoreći, ni ta disciplina mi se nije svidjela. Ali bio sam dio ekipe i pravio se da mi je najnormalnije kada su oni hrabriji pljuvali na bijeli grumen karabita u kantici koja bi se zatvorila poklopcem, a onda bi se na rupici koja je bila probušena na dnu kante uglavljene ispod noge prislonio upaljač.

Pa bi grunulo. I tako smo godinama ispraćali stare godine, glumio sam da mi je baš super, a umirao sam od straha od svega što je drugoj djeci bilo najnormalnije. Ne sjećam se da je itko stradao, ne sjećam se da nam je itko odvalio šamar ili čvrgu dok smo razvaljivali dvorište i parkove ispod zgrade eksplozijama.

Kako bi jedna generacija odrasla, tako je druga preuzimala zanat, a djece je bilo pa nije bilo straha da će se taj običaj bacanja zelembaća i gruvanja karabitom zatrti. S godinama je pirotehnika bila sve raznovrsnija, a do eksplozije ponude je došlo kada nam je osvanuo kapitalizam.

No, tada sam već bio veći i nisam se morao dokazivati bacanjem zelembaća. Dobar dio ekipe i dalje je mislio, iako su to već bili odrasli ljudi, da ulazak u novu godinu bez petardi i vatrometa nema nikakvog smisla.

Tada bih se sjetio profesorice Ive Lukežić. Sjedili smo krajem godine u učionici, a klinci iz Osnovne škole »Nikola Tesla« s kojima smo kao studenti Filozofskog fakulteta dijelili zgradu, tada je još bio Pedagoški, bacali su petarde.

Kako je to već bilo vrijeme kapitalizma, oni zelembaći iz socijalizma su bili ništa u odnosu na arsenal koji je njima bio na raspolaganju. Bilo je trenutaka kada je bilo besmisleno da profesorica Lukežić objašnjava staroslavenske paradigme jer se ništa nije čulo.

Ona se nije ljutila, stala je bliže prozoru, svi smo u učionici šutjeli. »A što ćemo, svaka generacija mora ispucati svoje«, otrpilike je mirnim glasom rekla profesorica Lukežić. Njezinih riječi sjetio sam se i u Doljanima, mislim da se tako zove mjesto blizu Udbine, u kojem smo se zatekli u Oluji.

Dok su iz Martin Broda ili ne znam od kuda već letjele granate tog kolovoza 1995. godine, mi smo se sakrivali u neku garažu jer je netko ocijenio da ta garaža ima dobro salivenu ploču i da smo u njoj sigurni.

Nije to bilo neko prekomjerno granatiranje, ali sjedili smo, šutjeli i gledali u pod. Nitko to nije htio priznati, ali bojali smo se. Svaki put sam mislio, a šta ćemo, svaka generacija mora ispucati svoje.

Od tada više nisam glumio da me nije strah tih odvratnih zvukova koji su parali dane i noći u decembru.

Sve je kulminiralo lani, kada više nisam mogao izdržati pirotehničke perverzije mojih susjeda na Drenovi. Gledao sam kako roditelji djeci guraju petarde u ruke i objašnjavaju im što trebaju s njima činiti, a pukao sam kada je jedna od tih petardi završila u jezercu ispred zgrade u kojemu je ribnjak.

Krenuo sam urlati s balkona da nisu normalni, da što im je, da ih može biti sram. Danima nije bilo ugodno, ni meni ni njima. Prolazili su dani, stvari su se smirile, a mi smo ostali dobri susjedi.

Sa zebnjom sam očekivao ovogodišnji prosinac, novi krug frustracija, iako je prihvaćen zakon koji regulira to pravo svake generacije da ispuca svoje. Badnjak i Božić prošli su mirno, proteklih dana ostalo je mirno, pukne tu i tamo, ali to je ništa kako je bilo.

Ne znam kako je djeci i njihovim roditeljima kojima je ful gušt gledati kako njihovi sinovi granatiraju dvorište, ali meni je taj mir bio melem na sve strahove još iz Ulice braće Bačić koje nisam smio pokazati.

Teško da su se ljudi promijenili, pa valja skontati da je mir nastao zbog zakonskih odredbi kojima se zabranjuje prodaja onih petardi koje ful gruvaju, a predviđene su i ozbiljne novčane kazne. Što god da je razlog, da ne ureknemo, puj, puj, puj, neka se mir i dobro nastave.