PGS je reagirao na izvanrednu sjednicu riječkog Gradskog vijeća, gdje većina vijećnika nije podržala zaključak po kojem bi Grad zabranio korištenje slogama i obilježja kojima se potiče mržnja, a što uključuje ustaške simbole i pokliče poput “Za dom spremni”.

– Izvanredna sjednica Gradskog vijeća, na kojoj većina izabranih gradskih vijećnica i vijećnika nije podržala prijedlog zaključka kojim bi Grad Rijeka, da sažmemo, poduzeo mjere iz svojih nadležnosti u zabrani korištenja poruka, slogama i svih obilježja kojima se veliča, potiče ili odobrava svaki oblik nacionalne, vjerske i rasne mržnje, uključivši i ustaške simbole i pokliče poput onog „Za dom spremni“, ponudila je odgovore na mnoga pitanja.

Je li moguće braniti ustaštvo, a ne biti ustaša

Začuđujuće, apsolutno svi sudionici rasprave predstavili su se kao vrhunaravni antifašisti- pritom optužujući nas, predlagače zaključka, da prisvajamo antifašizam i na nj, kao, polažemo ekskluzivno pravo iako smo u našem prvom priopćenju pozvali sve vijećnice i vijećnike da nam se pridruže – ali, očekivano, neki od njih, a posebno oni iz redova HDZ-a i Mosta, preko svojih usana istovremeno nisu smogli snage prevaliti, odnosno izreći – i mi smo antifašisti. Bilo bi to za njih, a poglavito za šefove njihovih stranaka, ipak previše.

Budimo iskreni, od njih i nismo očekivali da podrže naš prijedlog, ali smo očekivali neka hrabrija, suvislija, iskrenija obrazloženja od nemuštih i politikantskih poigravanja sa sudskim odlukama, od skrivanja iza fraza o vlastitoj toleranciji i neodobravanju pojedinačnih ispada ili pozivanju na precizne statističke podatke o porastu nasilja temeljenog na mržnji.

Njima zdrave oči, kojima bi uočavali eskalaciju nasilja, govora ili grafita mržnje, očito nisu dovoljni. Patetično pozivanje na vlastito domoljublje, a za koje je, prema njima, osnovna mjerna jedinica Thompson (dakle, ne tek pjesma „Bojna Čavoglave“ već cijeli njegov opus pa i pjesma „Loša bila ’45.“), jer su se baš na nj pozivali cijelu sjednicu, trebalo bi dokazati da „mi ostali“ nismo domoljubi, ali i dokazuje da pripadaju onom sramotnom dijelu građana ove zemlje koji 1945. godinu smatraju godinom poraza svojih ideala, ideologija, svjetonazora, vrijednosti…

Ako tako grčevito braniš nekoga tko veliča ustaštvo, nekoga tko roni suze na spomen ’45. i ponosno urla ustaški poklič…, onda si naprosto kao on i onda je svaka rasprava s njima o antifašizmu i fašizmu ustvari zaključena.

Druga je stvar što su, baš kao i omiljeni im pjevač i „glasnogovornik“, apsolutne kukavice koji se boje pred koncertnim ili vijećničkim mikrofonom, sasvim svejedno, ponosno, glasno i jasno nazvati se pravim imenom. Lakše je i bezopasnije trabunjati o konotacijama i skrivati se iza tako jeftinog, patetičnog i posve lažnog domoljublja.

1945.

Za nas je svibanj te ’45. bio iznimno dobar! Jer je tada antifašistička koalicija, sastavni dio koje je bila hrvatska partizanska vojska, porazila nacizam, sastavni dio kojega su bile ustaše i nacistička tvorevina NDH, i vratila Hrvatskoj sve dijelove zemlje koje je Pavelić poklonio fašistima.

Na koncu, i ujedinila umjetno podijeljeni grad u kojemu danas, nažalost, moramo raspravljati o tome hoćemo li zajedno i odlučno stati na put veličanju istog tog ustaštva.

Istoga tog ustaštva koje je, prema podacima Američkog državnog muzeja holokausta, rezultiralo najgorim zločinima i ubojstvima između 320.000 i 340.000 Srba, oko 25.000 Roma (gotovo cjelokupno stanovništvo) te oko 32.000 Židova, od kojih je 12.000 do 20.000 ubijeno u sustavu logora Jasenovac. Stradao je i ogroman broj Hrvata, što posve nedužnih, a što onih koji su na bilo koji način pružali otpor ustaškom režimu.

I sve to pod u NDH službenim pokličem „Za dom spremni“, pokličem što su ga prvi i jedini smislili i „pustili u opticaj“ upravo ustaše (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Šimunić ili „Stručno mišljenje Centra za istraživanje holokausta i genocida u jugoistočnoj Europi“).

Domoljublje

Za nas se ono ne mjeri veličanjem, odobravanjem ili šutnjom prema veličanju ustaškog nasljeđa, obožavanjem i pjevanjem Thompsonovih pjesama kojima on veliča ustaštvo ili oplakuje pobjedu antifašizma nad ustašama, već činjenicom da su se i mnogobrojni članovi i simpatizeri naše stranke, naši roditelji, braća, rođaci, prijatelji… ponosno borili u redovima hrvatskih snaga u Domovinskom ratu.

U službenim odorama policije, ZNG ili HV-a. Bez pokliča ZDS na uniformi ili na usnama, već s jedinim ciljem oslobođenja Hrvatske od neke nove fašističke agresije i okupacije i stvaranja suvremene, demokratske i pravedne države, a ne one u kojoj će, ako ne znaš što je bilo, neki zaogrnuti istim plaštom domoljublja u koje se i danas kunu, pretvorbom i privatizacijom opljačkati državu dok oni krvare na bojišnicama.

A svoju domoljubnu, ali i kriminalnu korupcionašku rabotu nastaviti do danas. Domoljublje se, osim toga, u „našim redovima“ mjeri i poštivanjem hrvatskih zakona, poštenjem, promicanjem i borbom za ljudska, pa i manjinska prava, poštenim radom, a ne kriminalom, korupcijom, uhljebništvom, solidarnošću…, borbom za demokratske vrijednosti proizašle upravo iz pobjede te, za neke i u riječkom Gradskom vijeću, omražene 45.

Vladajuća koalicija

Vijećnice i vijećnici vladajuće većine na sjednici su uglavnom šutjeli jer, valjda, oni o svemu ovome nemaju svoj osobni, ljudski stav.

Tek nekoliko načelnih floskula njihova šefa vijećničkog kluba o pomirljivosti, zajedništvu, toleranciji… I jasna opaska da u potpunosti stoji iza sadržaja našeg predloženog zaključka, ali ga, eto, ne može podržati.

Zašto? Pa zato jer ga ne predlažu „oni“ nego „mi“. Njemu, ili „njima“, dakle, nije bitan sadržaj, suština poruke što je šaljemo građanima našeg grada već politikantsko neprihvaćanje autora iste te poruke. Da ga parafraziramo- super je to, ali ste se, nažalost, dosjetili vi, a ne mi.

Može li jadnije? Može! I to iz usta gradonačelnice Rinčić i njezina zamjenika Milakovića!

Potonji se obrušio na kolege iz Možemo i SDP-a jer, prema njegovu mišljenju, valjda u Vijeću ne rade ništa osim što dijele građane Rijeke.

Odnosno, da budemo precizniji, „potpiruju i potpaljuju“ atmosferu koja se, kaže on, taman smirila. Smirila se jer, pohvalio se, nije bilo incidenta na obilježavanju pravoslavnog Badnjaka i Božića.

Nije se oglasio, a posebno ne tako bijesno i grlato, dok su maskirani nasilnici verbalno i fizički napadali sudionike „Marša protiv fašizma“, dok su maskirani nasilnici napadali srpske sportaše na Zametu…

I, uopće, dok se gradskim ulicama i pročeljima zgrada, javnim prostorom šire grafiti mržnje, nasilništva, prijetnji, nacizma, ustaštva…

Tek poslije javne objave naše inicijative Grad je, skrušeno i šutke, krenuo u istraživanje i uklanjanje tih grafita. Optužuje nas i da potpaljujemo atmosferu, valjda širimo podjele u društvu.

Kakve podjele? Na antifašiste i na one koji, djelatno ili šutnjom i nečinjenjem, podržavaju veličanje ustaštva. A šutnja i nečinjenje su upravo to: politički kukavičluk i dodvoravanje političkoj desnici ili naprosto podržavanje ustaštva.

Nema između! Ne možeš biti s jedne strane i demokrat, slobodouman čovjek, odgovoran političar koji baštini ne tek demokratske standarde već i civilizacijske dosege, a, s druge strane, zatvorenih očiju i šutke promatrati i tako podržavati one koji slave najcrnji totalitarizam, svirepi zločinački režim i pogrome nad neistomišljenicima i cijelim narodima.

Gradonačelničino jedinstvo s Mostom

Njegova šefica i izabrana gradonačelnica Rinčić, pak, oplakivala je vlastitu sudbinu i optuživala, kako nas je nazvala, ljevicu da joj ovom inicijativom sužava prostor djelovanja na njezinu, kako ga je nazvala, lijevom centru.

Još ranije nazvavši tu inicijativu političkim parazitiranjem. Gradonačelnica valjda misli da je 2021. godina, u kojoj su se i ona i zamjenik joj Milaković (politički rođen na listi Mosta), nulta godina u političkoj povijesti Rijeke u kojoj je ona postavila temelje političkog djelovanja i definiranja političkih polova.

Na njezinu žalost, prevarila se. PGS je još davnih godina, s kolegama iz IDS-a i Liste za Rijeku, u Hrvatskom saboru pokrenuo inicijativu da se propagiranje fašizma, nacizma i ustaštva unese kao novo kazneno djelo u Kaznenom zakonu.

Nažalost, nismo uspjeli u našoj namjeri pa i danas vidimo posljedice odbijanja toga. A bojimo se da ćemo u budućnosti ispaštati posljedice i odbijanja zaključka predloženog na sjednici Gradskog vijeća.

Pozvala je Rinčić uoči glasanja sve vijećnice i vijećnike na jedinstvo i osudu veličanja ustaštva, ali su na kraju balade baš svi članovi njezine parlamentarne gradske većine jedinstveno odbili naš zaključak.

Na koncu, činjenica da je Iva Rinčić ne samo stala uz bok HDZ-u i Mostu, s kojim i inače vrlo uspješno surađuje, već da ju je s govornice tako žustro i jasno hvalio, gotovo veličao HDZ, nama je sasvim dovoljna.

Takav loš pokušaj tobožnjeg ideološkog nesvrstavanja nje i njezine vijećničke većine može predstavljati ili politički, ljudski i moralni kukavičluk i bijeg od odgovornosti ili, pak, vrlo jasno svrstavanje uz one na polu dijametralno suprotnom od antifašizma.

Oportunizam ovakve vrste nikada u povijesti nije, a sasvim sigurno ni neće biti brana žestokoj radikalizaciji društva, buđenju fašizma, odnosno, u našem slučaju, ustašizaciji društva, širenju mržnje, ali i nasilja, niti će ikada doprinijeti pobjedi antifašizma i antifašističkih vrednota.

Ali, nemojmo se čuditi nepodržavanju vijećničke većine našeg predloženog zaključka. Željeli ga oni podržati ili ne- nisu smjeli! Njihova većina ovisi, između ostaloga, i o željama i odlukama Mosta.

Bez Mostove podrške u Gradskom vijeću, gradonačelnica Iva Rinčić nema većinu. Stoga im podilazi bez zadrške, ispunjava im želje… pa sve i da ne dijeli u potpunosti njihove ideologije, svjetonazore, javne politike i programe skrušeno im se na kraju povinuje.

A Mostova vijećnica Petra Mandić u medijima je uoči sjednice Vijeća javno i jasno poručila Ivi Rinčić da prijedlog zaključka, ili kako ga je ona nazvala „političkog pamfleta“, neće podržati.

Vrlo je legitimno stoga se upitati- znaju li uopće građani Rijeke tko im vodi grad: oni koje su većinom izabrali na izborima ili, pak, Most za koji je glasalo točno 2417 Riječanki i Riječana .

Može li se biti antifašist i domoljub?

O da, itekako se može biti hrvatski antifašist i hrvatski domoljub. I takvo opredjeljenje, ljudsko i političko, baš nikako nije i ne smije biti u bilo kakvoj opreci. Osim u onim glavama koje antifašizam poistovjećuju s komunizmom, a domoljublje s Thompsonom i katoličanstvom.

Da zaključimo, antifašizam u Hrvatskoj, kao niti igdje drugdje na kugli, za neke i ploči zemaljskoj nema nikakve veze s komunizmom, ali ima veze s partizanskom borbom; a hrvatsko domoljublje, baš kao niti igdje drugdje, nema nikakve veze s vjerskim opredjeljenjem i urlanjem, pisanjem, pjevanjem, slavljenjem ili tek nijemim odobravanjem ustaštva, nacizma i fašizma, ali ima veze s baštinjenjem civilizacijskih, demokratskih i naprosto ljudskih vrijednosti proisteklih iz antifašističke borbe, a ne s prizivanjem zločinaca i izdajica hrvatskog naroda, onih izdajica koji su fašistima poklonili dijelove vlastite zemlje, poručuju iz PGS-a.