Dok se svjetska pažnja sve više usmjerava na druge žarišne točke, genocid u Palestini, koji ne jenjava, sve je slabije u fokusu geopolitičkih sila. Ispod radara također prolazi i eskalacija nasilja na Zapadnoj obali, a upravo su odandje stigla dvojica predavača koji su punoj Filodrammatici pričali o palestinskom otporu.

Na događaju koji su zajednički organizirali udruga Drugo more, ISSA – škole autonomije te Centar za teorijska i kritička istraživanja Filozofskog fakulteta u Rijeci, u Hrvatsku su prvi put došli palestinski filozof Abdaljawad Omar i antropolog Basil Farraj.

“Palestina: život je otpor” – tako je nazvana večer koja je obuhvatila dva izlaganja i raspravu kojoj su se priključili književnica i politologinja Saša Savanović te teoretičar i prevoditelj Stipe Ćurković.

Glavna pitanja na koja su se tražili odgovori bilo je pitanje slobode, zarobljavanja, prostorne manipulacije i fragmentacije te snova. Basil Farraj, koji se u svojim istraživanjima bavi presjecima sjećanja, otpora i umjetnosti kod zatvorenika i drugih žrtava nasilja, govorio je o specifičnim slučajevima zatvorenika koji su u zatvoru umrli, ili su iz njega uspjeli pobjeći. Ono što im je zajedničko, potreba je za zadržavanjem palestinskog naroda, a time i otpora, na životu. Farraj je povlačio analogiju između malih i velikih zatvora, naglašavajući da je Gaza najveći zatvor na otvorenom na svijetu, ali da ona to nije postala tek prije 20 godina. “Palestinsko stanovništvo zarobljeno je – i ostaje zarobljeno – još od početaka doseljeničko-kolonijalnog cionističkog režima”, istaknuo je. Isto kako pojedinci bježe iz malih zatvora, tako se dogodio 7. listopada, kada su u pomno planiranoj akciji probijene granice velikog zatvora.

“Ljudi koji su prelazili na te teritorije – a podsjećam da su to bili njihovi vlastiti, s kojih su njihove obitelji protjerane – doživjeli su čudan i kratak trenutak slobode”, kazao je Farraj. Za to je palestinski narod brutalno kažnjen. “Ti su ljudi vrlo brzo ponovno zarobljeni, ali njihovo “zarobljavanje” nije značilo samo pritvaranje u zatvore i tajne centre – što se također dogodilo – nego i brutalne oblike nasilja i mučenja koji su do sada odnijeli više od 72.000 palestinskih života, ranili više od 100.000 ljudi te ostavili tisuće nestalih”, podsjeća.

Na takvu kolektivnu kaznu osvrnuo se i Abdaljawad Omar, dajući primjer – ako neki dječak baci kamen na izraelski kamion, oni će se osvetiti onima koje nađu na putu. Drugi put, ti koji su se našli na putu, zamolit će druge da ne bace kamen – i tako se pokušava smanjiti jedinstvo i otpor. Međutim, otpor je nešto što u Palestinaca ne može prestati ključati, a on je rezultirao u jutro 7. listopada. “Počinjem od tog trenutka jer on kondenzira mnoge osjećaje: tjeskobu oslobođenja, tračak nade, ali i strah od onoga što će uslijediti. Sve je to sabrano u tim satima buđenja 7. listopada. Zato je taj datum utisnut u naša tijela možda više nego ijedan drugi u palestinskoj povijesti”, ističe Omar. “Ovaj događaj nije nastao iznenada. Pripreman je desetljećima – kroz političke, prostorne, ekonomske i psihološke uvjete. Ne govorim to radi opravdanja, nego radi razumijevanja. A razumijevanje nije isto što i odobravanje”, naglasio je.

Kako objašnjava znanstvenik, Palestina je, barem iz perspektive Zapada, gotovo nestala, ali ne dramatičnim rješenjem, nego sporim taloženjem zatišja, za što su zaslužna tri procesa: razaranje arapskih država – Iraka, Libije, Sirije, Sudana – koje su nekoć bile simbolična i materijalna protuteža izraelskoj moći; snažna propagandna matrica koja je antikolonijalnu borbu prikazivala kao sektaški, sunitsko-šijitski sukob, čime se se delegitimirao palestinski otpor i olakšalo arapskim režimima normalizaciju odnosa s Izraelom; te strah vladajućih elita Zaljeva – od arapskih proljeća, od gubitka američke zaštite, od iranskog utjecaja – zbog čega je Izrael postao svojevrsna “polica osiguranja”.

Omar nadodaje važan element prostorne fragmentacije, koja je pažljivo kreirana kako bi se otpor minimizirao. “Jedan ključni element režima pod kojim živimo jest prostorna razdvojenost kolonizatora i koloniziranih. Mi živimo u fragmentiranim, klaustrofobičnim prostorima – getima i kampovima – dok kolonizator prebiva na periferiji. To znači da svaka smislena politička akcija mora prijeći udaljenost: kako doći do kolonizatora? Kako premostiti razmak?”, postavlja pitanje.

Međutim, kada se taj razmak ipak premosti, onda i kolonizator ostaje zatečen. Kada se dva pola nađu na nultoj udaljenosti, “taj san kolonijalne moći puca. Kolonizator i kolonizirani postaju, makar na trenutak, jednako izloženi i ranjivi. Proboj simboličkog zida, zauzimanje vojnih baza, iznenađenje – sve je to razotkrilo ranjivost unatoč golemoj sigurnosnoj infrastrukturi. I naravno, ono što je uslijedilo, bio je genocid”, zaključuje.

Brutalnost karakteristična za izraelske zatvore proširila se na cijeli teritorij, a cilj joj je usaditi strah i obeshrabriti otpor, kako u Palestini, tako i globalno, smatra Farraj.

“No, unatoč svemu, postoje ti narativi bijega, krijumčarenja, maštanja i ljubavi. Palestinski otpor širok je i dugotrajan, povezan s globalnim pokretom za slobodu”, zaključuje i završava citatom palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha: “Ništa ne boli više od mirisa snova dok isparavaju.”