Ranko Jakovović iz sela Vlahović, sela u koje signal mobitela ne stiže, dobio je jučer kamp-kućicu. Dovezli su mu je dobri ljudi iz Kastva, članovi DVD-a Kastav, kastavska mladost. To je dobro i to je sretan kraj ove priče u danu kada je Petrinju i Glinu, Majski Trtnik i Vlahović topila kiša, a narod tražio kamp-kuću više. No, to kako je kućica došla do Jakovovića priča je o kojoj bi se dalo snimiti film.

Bilo je niti 11 sati kada smo na izlazu za Sisak s autoceste vidjeli kombije i šleper riječke registracije te crveni džip DVD-a Kastav. Poruka na šoferšajbi govorila je sve: Kastav za Banovinu.

Ulovili smo momke taman da nama Željko Vozila, ljudina velikog srca, s osmijehom na licu kaže kako su tu kao pratnja ljudima iz Kastva koji su se organizirali, kupili i opremili kamp-kućicu i kontejner, odlučni da ih pune hrane i drugih potrebnih stvari odvezu onima koji ih trebaju. Sve taman tako da krenemo za njima.

– Krenuli smo u šest sati. Donatori, naši dečki, su te kućice nabavili. Mi smo im pratnja, priča nam Vozila.

Miro Zlatarić je jedan od kastavskih momaka koji su se priključili koloni s vatrogascima na čelu. Uz njega, u kombiju punom svega su i Patrik Zacero i Marin Brnčić.

– Mi smo mladi grada Kastva koji smo se samoinicijativno okupili. Ja sam već prvi dan s dvojicom kolega bio u selima oko Gline i Petrinje. Dijelili smo hranu, vodu. Dvadeset i četiri sata nakon potresa ljudi nisu imali čašu vode. Unutar ta prva 24 sata stanje je bilo katastrofa – veli nam Zlatarić.

Spontano okupljanje

Od tog prvog dana do danas sve je otišlo naprijed, smatra Zlatarić, ljudi su dobili najosnovnije za život. No, misli da bi način na koji se dolazi do kućica, za njih prijavljuje, morao biti bolji, prilagođeniji, pogotovo starijem svijetu. Tu su i Robert Čulina, Goran Miletić i Dražen Anić. Imaju oni svoje firme i obrte… Oni su se okupili spontano i krenuli pomoći.

– Proradilo je srce. Pokrenuli smo se, otišli na Staru godinu, kupili kamp-kućicu i opremili je. Imamo i neke kontejnere, svatko se anagažirao, ljudi oko nas, supruge, djevojke, prijatelji. Stvar se pokrenula, kao i cijela Hrvatska. Nismo ni slavili tu Novu godinu, već uprli sve snage da opremimo kućice, reče nam Čulina.

Sve se taj tren činilo sjajno. Idu oni ciljano vođeni dojavom koju su dobili da obitelj sa šestero djece treba kućicu. Vozimo lagano put Siska. Na putu je gužva manja nego dan ranije, no u Sisku stajemo. Nešto je zapelo s odredištem. Konačno stižemo. Obitelj jest ta, ali i letimičan pregled kuće pokazuje da oštećenja nisu velika. Osjećaj je loš, budi to sumnju. Obitelj pomoć treba, materijalnu i svaku drugu, no dojam je da kamp-kućicu ipak ne treba, odnosno da ima onih kojima treba više. Stoga pada odluka da se djeci da hrane, piće, odjeće, i krene dalje, negdje gdje je za kampicom veća potreba.

Momci su poprilično uzrujani zbog ‘krive adrese’. Jasno je da sustav mora biti bolji. Kreće telefoniranje, jedna adresa za informiranje jednostavno ne postoji, valja se snaći. Kućice moraju naći onoga kome trebaju. Šleper, kombi i džip kreću dalje put Gline. Vozi se polako, putem se čini da su sve kamp-kućice i kontejneri ovog svijeta krenuli na prostor oštećen potresom, a opet, uz cestu je svijeta u dvorištima. Kiša pada. Na radiju vijest o poginulom volonteru.

Foto Davor Kovačević

Foto: D. KOVAČEVIĆ

U Glini nas dočekuje automobil koji nas vodi dalje na novu adresu, prvo do Majskog Trtnika, a onda i još dalje, do Vlahovića. Stajemo pred kućom Ranka Jakovovića. Nije za živjeti, makar se nije srušila. Šleper pred kuću ne može. Mora se okrenuti negdje da bi se kućica dovukla džipom. Dok se to događa, momci domaćinu daju higijenske potrepštine, brašno, vodu… On veli da ne treba toliko. Priča nam o potresu.

Stevo i Mira Vilić trebaju kampicu Ranko Jakovović je dobio kamp-kućicu. Stevo i Mira Vilić u susjednom Majskom Trtniku nisu, a trebaju je, itekako. Nekako na njih nije došao red, ili se ne zna da žive u štali. Dva kreveta, poneka deka, konzerve suhe hrane, peć i njih dvoje. Sreća da tranzistor svira. I ipak se trude biti kakve-takve volje. – Malo se smijemo, malo plačemo, priznaje gospođa Mira. – Moraš sebe probati raspoložiti, inače ništa od nas neće ostati, kaže Stevo. Treba im kućica, kažu, mala neka, najmanja, samo da stanu u nju. – Kućica za dvoje, ne prevelika, kolika može bit, da se možemo zagrijati nekako, moli Stevo. Mira se boji bolesti. Stevo domeće kako non stop drma i dalje. I moli opet, dok se pozdravljamo, ako možemo što učiniti, nekome nešto za njih reći. Foto: D. KOVAČEVIĆ

Bolje nego u autu

– Kuća je devastirana totalno. Pretrpjela je razoran potres. Čudan je to bio potres. U Poljanama ima mrtvih ljudi, ima ranjenih, ima kuća sravnjenih do zemlje. Nije za živjeti unutra, govori Jakovović.

U toj kući je živio sa suprugom i dvoje djece. Povratnici su, svoju kuću, kaže, nema već 25 godina. Ona što ju je imao u Drenovcu je izgorjela, u Glini je kao povratnik već 17 godina i nije papire još dobio. Potresom načetu kuću mu je dala rodbina na korištenje. Pitamo ga mora li biti pred kućom i zato što navodno ima i onih koji naokolo idu i otuđuju stvari.

– Znate kako je, svaki dan sve više i više se sve organizira, a isto tako organiziraju se sve bolje i lopovi, veli.

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Eto konačno i džipa i kamp-kućice. Ali, kako je uvesti u dvorište!? Smetaju grane jabuke. Na scenu stupa vatrogasac Vilko, kažu legenda DVD-a Kastav. Čovjek nije riječi progovorio cijeli dan, a onda se pokazao presudnim. Pili grane jabuke, navigava džip i kućicu. U konačnici, oni koji su krenuli na put u šest ujutro, tek su u četiri popodne isporučili prvu kamp-kućicu. I zadovoljni su nakon svega i svemu usprkos. »Još jedna i dobro je«, veli nam Vozila kojem se boja vratila u lice. Zagrlili su se on i Jakovović. To vrijedi svega. Pitaju domaćina je li zadovoljan kućicom.

– Bit će bolje nego u autu, na to će on.

Pa zahvaljuje svima redom. Ranko Jakovović je dobio kuću zahvaljujući srčanim momcima iz Kastva. No, sva ta putešestvija, sve krive adrese, jasno govore da reda na terenu jednostavno još nema onoliko koliko bi ga moralo biti.

Doznati kome kuća zaista treba moralo bi biti lakše, onih koji imaju pravu informaciju moralo bi biti više.

U protivnom, okopnit će dobra volja i zamijenit će je nervoza, a na svoje će doći oni koji sumnjaju da je sav angažman cijele Hrvatske idealna podloga da se netko opet okoristi tuđom nevoljom.