Od Alberta Faggiana tražimo samo da vrati naš zarađeni novac

Gotovo mi je suza krenula kada sam pročitao Otvoreno pismo većinskog vlasnika Novog lista Alberta Faggiana u kojem kaže da je u trenutku kada je preuzimao Novi list »zatekao, najblaže rečeno, stanje beznađa«. Nakon što je nabrojao sve užase, Scile i Haribde, Sodomu i Gomoru, svu tu apokalipsu koju je ovdje našao, i priprost čovjek bi se upitao: pa zašto je onda dolazio, zašto utukao 86 milijuna i 12 tisuća kuna kada je vidio tu našu dolinu gladi, očaja i besperspektivnosti? Je li mu pamet bila prekratka ili ga je prevario beskrajni osjećaj milosrđa pa je odlučio postati naš Mesija?

Plasman u maticu

Zna to dobro Albert Faggian, većinski vlasnik kojeg nismo ni vidjeli ni čuli posljednja četiri mjeseca te bili prisiljeni javnost obavijestiti u kakvo nas je blagostanje uvalio otkako je preuzeo Novi list, a to nije bilo 2012. godine kao što on piše, već sredinom studenog 2011. godine, da je u Novi list, za razliku od Glasa Istre, ušao na velika vrata.

Da je dočekan dobrodošlicom i da sam mu ja kao glavni urednik obećao prijateljski ulazak ako kao poslodavac bude zajedno s nama radio na stabiliziranju tvrtke Novi list i našeg razvoja kao suvremene medijske kuće. I da smo dva mjeseca prije nego što je došao mi zaposlenici samoinicijativno odlučili smanjiti plaće kako bismo opstali nakon što su nas uistinu prethodni vlasnik i neodgovorna uprava opustošili. A tih 20 milijuna kuna našeg novca, koji je završio u Diokiju i koji nikada više nećemo vidjeti, ni Albert Faggian ni njegova Uprava nisu nikada ozbiljnije pokušali barem djelomično naplatiti. A on bi kao vrsan pravnik morao znati da ako je ta pozajmica bila bez ikakvih instrumenata osiguranja, kao što tvrdi, da je to onda kazneno djelo i da je protiv onoga tko je to učinio trebalo podnijeti prijavu. No, nije mi potrebno demantirati Alberta Faggiana kada sada pokušava našim čitateljima sugerirati kako je naišao na zapuštenu močvaru i gomilu nesposobnih neradnika i lijenih novinara koji ništa ne rade, pa eto niti on sa svojim genijalnim menadžerskim sposobnostima i beskrajnom dobrohotnošću tu našu trulež, kako kaže, nije mogao promijeniti. Jer, Albert Faggian najbolje će sam demanitrati Alberta Faggiana.

Novi list je najbolji

»Po mom sudu, Novi list je uvjerljivo najbolja nacionalna novina u Hrvatskoj. Ta recite mi je li novinarsku nagradu »Marija Jurić Zagorka« itko dobio toliko puta kao Novi list? Uzmimo samo kolumniste u Novom listu. To su tekstovi koje jednostavno morate pročitati. Zbog toga vjerujem da je moguće povećati prodaju Novoga lista u Istri, gdje se sada Novi list gotovo ne prodaje«, izjavio je Albert Faggian u svom nastupnom intervjuu 28. studenoga 2011. objašnjavajući kolegi Denisu Romcu zašto je došao u sredinu koju sada pokušava prikazati beznađem.

»Svjestan sam da su ljudi u Novom listu zabrinuti zbog dolaska novog vlasnika. Vlasnik, međutim, u ovom slučaju nije bitan, kaže dalje Faggian, i dodaje: »Nikad se u Novom listu i Glasu Istre neće pojaviti vlasnik koji znači više od samog Novog lista i Glasa Istre. I to je stvarnost. Najveće jamstvo njihove budućnosti ljudima u Novom listu je činjenica da rade dobru novinu. Dok god je tako, ne moraju se plašiti za svoju budućnost.«

Ljuti dakako sujetu Alberta Faggiana što su Otvoreno pismo u kojem se javnost upozorava na stanje u Novom listu potpisali svi zaposlenici, izvršni direktori i glavni urednik, svi osim tročlane Uprave, ali eto i on je prije nešto više od dvije godine govorio isto što i mi danas tražimo: da nitko ne može biti važniji i iznad Novog lista te da se ne smijemo plašiti za svoju egzistenciju. Zato u svemu ovome nema i ne može biti ničega osobnog s moje i naše strane prema njemu, već jedino tražimo da dobijemo ono što je i on znao kada je dolazio u Zvonimirovu 20A: odgovornog i sposobnog vlasnika koji će biti u službi ove medijske institucije, njezinih djelatnika i njihove sigurne budućnosti.

Izložba posvećena radnicima

Zna dobro Albert Faggian da bi bez nekih ljudi sve bilo uzalud:

»Danas, kada vidim da sam u Rijeci primljen jednako srdačno, počevši od gradskih struktura, preko Muzeja moderne i suvremene umjetnosti pa do Novog lista, novinske kuće uz koju sam sada »sudbinski« vezan, ne mogu baš ostati ravnodušan. Hvala svima na tome, vama je ova izložba i posvećena«, zahvalio nam se osobno Albert u pogovoru raskošnog kataloga izložbe »Zbirka Faggian« koja je otvorena 11. listopada 2012. godine i na kojoj je bilo izloženo 130 radova iz zbirke kolekcionara umjetnina Alberta Faggiana. »Kada kupite prvu sliku, vi ste sretan čovjek. No kada ih skupite 500 postane vam jasno da ste u obavezi. Vi ste čuvar nacionalnog blaga koje nije stvoreno samo za vas nego ga treba pokazati«, izjavio je tom prigodom.

Zaista, kada čovjek nešto kupi, bila to slika ili medijska kuća, onda je u obavezi. Da o njoj vodi računa, da ti silni Račići, Kraljevići, Meštrovići, Becići, Bukovci, Medovići, Murtići i ini, pogotovo djela Milana Steinera i autoportret Lea Juneka iz 1924. godine, na koje je toliko ponosan kolekcionar Albert Faggian, ne propadnu od vlage, ne budu uništeni na bilo koji način ili, ne daj Bože, ukradeni. No, kako to da je kolekcionar umjetnina Albert Faggian itekako vodio računa o svojoj impresivnoj zbirci na kojoj bi mu mnogi pozavidjeli, dok je većinski vlasnik Novog lista Albert Faggian to svoje ne manje vrijedno vlasništvo u milijunima eura zapostavio i doveo pred propast?

Dr. Jekyll i mr. Hyde

Kao i uvijek, za odgovor je najbolje pitati samog Alberta Faggiana:

»Svaka dobra bajka mora imati glavnog pozitivca, ali i glavnog negativca. I poneku princezu. Dobar zaplet. Napetu radnju. I happy end. Ako pretpostavimo da sam ja istovremeno i glavni pozitivac i glavni negativac (kao dr. Jekyll i mr. Hyde…,hmmm…, priznajem, češće Hyde), već smo riješili pol’ posla«, zapisao je Albert Faggian u predgovoru svoga kataloga u tekstu naslovljenom »Bajka o kolekcionaru i zlatnim ribicama ili povijest tridesetogodišnje »bolesti«.«

Jer, kaže, sve je počelo 1980. godine kada je dobio prvu sliku. Te iste godine ja sam kao student prvi put došao honorarno raditi u Novi list. Za to nisam dobio nikakvu sliku, i ne žalim, jer je Novi list postao moja bajka, moja zlatna ribica i dijagnoza do današnjeg dana. Moj dom u kojem provodim najviše vremena i najbolje godine života, i kojeg ću braniti do kraja makar ne vrijedio ni pišljivog boba, a kamo li kao impozantna kolekcija umjetnina Alberta Faggiana. A ona je rasla i dobijala nove skupocjene akvizicije dok je, nasuprot tome, Novi list sve više osiromašivao, da bi se dogodilo da danas, nakon 30 godina rada u njemu, prvi put ni ja ni moji kolege nismo dobili plaću.

To je ta enigma koja mi nikada neće biti jasna. Kako je to u svom dvojstvu Albert Faggian kao dr. Jekyll mogao sakupiti jednu od najvećih i najvrednijih privatnih zbirki nacionalnog blaga, a pri tom češće bivajući mr. Hyde upropaštavao mljekare, pekare, trgovine i sada novinske kuće? Što se tiče nas iz Novoga lista, odgovor i nije bitan. Jedino što želimo je da Albert Faggian prije nego što odleprša negdje dalje iz naše močvare vrati sav naš mukotrpno zarađeni novac.

Pa da mu kao ljudi možemo reći: Zbogom, mr. Hyde!