PRELUK – Fellini, ako imaš nasljednika, šalji ga na Preluk! Jer kad se u sivo nedjeljno jutro, tim više što se nalazimo usred konzumerističkog »adventskog« blještavila, uroni u svijet »buvlje pijace« organizirane uz sam rub prometnice koja prolazi tim, najudaljenijim zapadnim dijelom Grada Rijeke, mjestom na koje se nastavlja Grad Opatija, stiže se u jedan sasvim novi svijet koji s realnošću, makar onom za koju mislimo da ju živimo, nema baš nikakve veze.

Odakle ste?

– Od Makedonija, od Štip, a zovemo se »Makedonski momci«. Za koga to ti pišeš?

Novi list.

– Ajde momci, jednu za Novi list da zasviramo!

Pečat svakog grada

I krenuo je Đurđevdan. A sivilo adventske nedjelje raspršilo se poput mjehura od sapunice. Povratak u temu – ima li nade da se »buvlja pijaca« s Preluka makne u središte Rijeke – vraća crnilo. Iz najmanje dvaju razloga, mada ih uistinu ima jako mnogo. Ponajprije – ovako kako to danas izgleda civilizacijski je krah jedne od najnaprednijih sredina ovog dijela Europe. Roba, ma koliko bila »buvlja«, porazbacana po podu, uz samu cestu. Pognuti prodavatelji i kupci. Kopanje po prašini, saginjanje do razine karikaturalnosti. Hladnoća, nehigijenski i necivilizacijski uvjeti.

– Prošao sam pola svijeta i skoro sam u svakom gradu posjećivao i takve tržnice. Nađe se na njima svašta, jako su zanimljive i svakom gradu daju pečat grada, utisak koji se nosi sobom u svoju domovinu. A što mi to ovdje poručujemo? Ma sramota. Da Rijeka drži do sebe našla bi prostor na kojem bi ovi ljudi prodavali ovo malo sirotinje, a ne da ih drži kao zadnje jadnike tu na cesti, ljutito nam je komentirao našu temu Riječanin Mirko Milošević.

Drugi je opravdani razlog za seobu činjenica da je grad pun – praznih prostora. Bez većih problema bi se moglo osigurati prostor, na Delti, primjerice, gdje bi se svake nedjelje moglo prodavati i kupovati sve ono što nam – ne treba. A zna biti itekako zanimljivo, lijepo, nostalgično. K tome, prostor u gradu bi omogućio i lakšu cirkulaciju posjetitelja, sve bi zajedno dobilo primjereniji civilizacijski okvir.

– Ma sramota je to kako sve tu zajedno izgleda. Sramota je ne po ljude koji tu prodaju robu nego po one koji bi sve to zajedno morali organizirati na jedan humaniji način. Ovako – nikom na čast, bila je rezolutna Vojka Walter koja je ovlaš razgledavala taj neobični sajam još neobičnijih stvari.

Neizostavni Novi list

Zaustavljamo se kod knjiga i novina. Čitav niz Novih listova koji su izlazili u vrijeme Titove smrti. Nemalo se čudimo što ih toliko ima, mada ne bismo trebali – Novi list je tih dana imao najveću prodaju u cjelokupnoj svojoj povijesti – dnevno je »odlazilo« po sto tisuća komada!

– Ja, je, interesantno je. Mi smo vam iz Ljubljane, odmaramo se ovdje pa smo navratili. Zanimljivo jest, ali nije baš neka turistička slika, komentirala nam je naš »buvljak« Neva Železnikar iz Ljubljane sa zanimanjem razgledavajući izložene naslove knjiga.

Rekli smo dva razloga za seljenje, ali ima ih – još. Prelučki »buvljak« naime pokazuje koliko smo indolentni prema prostoru s kojim gospodarimo. Ma koliko se često ljutili kako je u aktualnoj organizaciji jedinica lokalne samouprave Rijeka ostala na apsolutno premalom, neprimjerenom teritoriju, kad se bolje promotri Preluk, i ne samo u nedjeljno »buvlje« jutro – prostora i zemljišta kao da imamo na bacanje. Kako je naime moguće da područje s apsolutno najvećim turističkim potencijalom koje Grad ima djeluje poput nekog velikog odlagališta ničega. Što apokaliptični »buvljak« samo najzornije pokazuje, a realno mnogo bolje nije ni kad njega nema. Rijeka bi naprosto na Preluku konačno morala osmisliti sadržaje koji bi bili dnevno dohodovni, upakirani u turistički »proizvod« jer riječ je jako lijepom komadu obale, a ne da sve bude prepušteno uglavnom – propadanju.

– Ne, ni u kom se smislu ne slažemo s vama. Zbog čega da se sve zajedno seli u centar Rijeke? Ako se nas pita – sve neka ostane gdje jest. Vidite, supruga i ja lijepo kupimo nešto za jelo, ja pogledam automobile koji se prodaju jer me to oduvijek zanima, pa se prošećemo uz more. Popijemo piće ako je lijepo vrijeme, pa na »buvljak«. I uvijek se nešto nađe. Kad bi se se to preselilo u centar, nema više našeg nedjeljnog izleta, prokomentirali su Slavica i Žika Tomić našu sugestiju o osnivanju institucije »buvljaka« u nekom od bivših, napuštenih proizvodnih pogona kojima Rijeka, na žalost, obiluje.

Siva nedjelja

– Ovo ovdje nema više nikakvog smisla. Nema se uvjete za rad, teško je tako. Ja imam dobru robu, moja roba nije starudija, nije smeće, a s obzirom na sve kao da ju se baš tako tretira. Ma nema šanse, pakiram kofere pa pravac – Njemačka, ljutita je bila Sevdija Bujanović ma koliko je nekoliko trenutaka prije našeg razgovora sasvim lijepo – pazarila.

Ne možemo reći kako nas čitav taj nadrealni prizor za sva osjetila nije i razveselio, nasmijao, kako nas Makedonski momci nisu natjerali na veselo cupkanje te kako zapravo nismo guštali u pomalo neobičnom novinarskom zadatku, no ostaje ono što smo već isticali, a jedan je od prodavača jako lijepo sublimirao: Obi, makni nas s ceste i vodi u grad! Da Rijeka dobije primjereni »buvljak« kakav rado posjećujemo i u drugim metropolama, da se prodavateljima i kupcima omogući civilizacijski pomak te da se već jednom, konačno, Preluku da primjereni izgled. Ima li šanse?

– Teško će se to dogoditi. Nama bi bilo drago, ali ne vjerujemo.

Pa idu izbori, možda se ipak može?

– Bili su mnogi izbori i prošli, nama ništa bolje, rezignirano je zaključila Batiša Galići.

– Je li novinari, gotovo li je?

Je.

– Onda može opet jedna pesma!

Nedjeljno jutro. Sivo, adventsko. Koji kilometar dalje – blještavilo Opatije. Pa mora li baš tako kontrastno? Od sjaja mitteleurope do starina na cesti, sve u nekoliko stotina metara udaljenosti. Ne mora. Rijeka je civilizirani, tolerantni i otvoreni grad. Znat će prepoznati prioritete i logiku, znat će Obi, Obi druže moj prepoznati vapaj »buvljaka« mog.