Prije nekoliko tjedana, točno 23. listopada, istina sadržajnim znanstvenom skupom, ali zato poprilično sramežljivo, bez medijsko-političke pompe u Rijeci je obilježena 150. obljetnica otvaranja željezničke pruge koja je povezala »nemoguće«, kroz silno tešku konfiguraciju Gorskog kotara spojila je Karlovac i Rijeku.

Iste godine, 1873. bila je otvorena i željeznička pruga do Pivke tako da se dobilo i spoj s Trstom i Bečom. Te godine, upravo zbog izgradnje pruge, počinje i silna ekspanzija ne samo Rijeke nego i Opatije.

Lomio se kamen

Zbog čega uopće – Riječka pruga? Dakako, kako to biva i danas – iz političkih i geostrateških razloga, iz dokazivanja i pokazivanja moći, zbog realnih, čisto ekonomskih razloga. Austrijska komponenta Austro-Ugarske Monarhije uzela si je prostor Trsta kao svoju luku, da bi Mađarima, pomalo posprdno rekla – trebate luku? Uzmite si Rijeku! Uzela bi Rijeku i Austrija, uostalom lakše bi prugom do nje stigla, ali je konfiguracija obalnog prostora Rijeke, za razliku od Trsta bila, realno sagledavajući, nemoguća za izgradnju luke ozbiljnih ambicija.

Mađari, na neki način poniženi, ali prije svega onemogućeni u neometanom razvoju i u smislu lučke infrastrukturnosti podređeni Beču, »nemoguće« doživljavaju na sasvim drugačiji način. Njihovi geolozi te građevinski stručnjaci uočavaju, kao i svi, nepovoljnu konfiguraciju obalne crte od ušća Rječine prema zapadu, ali istraživanjem dolaze do zaključka kako su ispod tankog sloja zemlje – kamena brda. Obalnog platoa nema, ali – mi ćemo ga stvoriti! I krenulo je!

»Grizlo« se kamena brda, glodalo se Kantridu, Martinšćicu, Preluk, Piopi, lomio se kamen i ustrajno rušio u more kako bi se dobilo golemi plato, mjesto za izgradnju željezničkog kolodvora i moćnog lučko-industrijskog kompleksa. Prugu se izgradilo u svega 3,5 godina i to s alatima koji se u značajnijoj mjeri nisu odmakli od praskozorja civilizacije.

Ono što se događa paralelno s tom fantastičnom odom ljudskoj ustrajnosti i sposobnosti pretvaranja nemogućeg u moguće, je i jedan sasvim novi, moderni život. Između ostalog, na mjestima kidanja kamenih brda nastalo je i igralište na kojem je odigrana i prva nogometna utakmica na teritoriju Hrvatske, da, baš u čast otvaranja pruge 1873. godine. Nekoliko desetljeća kasnije na sličnom, postkamenolomskom platou nastalom zbog izgradnje pruge od Rijeke do Pivke kao i riječkog lučkog bazena izgrađeno je i igralište – Kantrida.

Kantrida 1935. godine

Dakako da su Mađari zbog Rijeke s razlogom bili superponosni – izgradili su prugu koja i danas ima najveće nagibe na svijetu i uistinu predstavlja »umjetnost mogućeg«, mada i jako teški prometni pravac, kao i modernu luku na obali koja je prije njihove »intervencije« imala prostora samo za usku cestu uz more, vez za nekoliko ribarica, za tek poneki ozbiljniji brod. Djelovalo je to tada… po prilici kao da se danas netko odluči krenuti graditi prometnu infrastrukturu na Marsu.

Danas, nakon 150 ultraturbulentnih godina, Rijeka proživljava jedan od najtežih perioda u svojoj povijesti. Period u kojem je ideologija bila ispred ekonomije doveo je do toga da broj stanovnika pada brže nego što se to događa u Vukovaru, gradu koji je pretrpio jedno od najvećih razaranja u Europi od 1945. godine do ruske agresije na Ukrajinu.

Ideologiziranje se godinama predstavljalo kao bunt prema središnjoj vlasti što je, da budemo iskreni, i sasvim solidno funkcioniralo.

Nećemo HDZ-ove novce kako bismo gradili sportsku dvoranu, mi ćemo to sami. I izgradilo se Zamet, kao i jako lijepi bazenski kompleks. Kupilo se ruinirani i Galeb, dakako i iz političkih razloga, investiralo se iz vlastitih, kasnije i europskih sredstava kako bi se još jednom pokazalo i poručilo kako tuđe nećemo, svoje ne damo.

Činilo se mnogo toga, ali kao da se gubilo iz vida da ta kombinacija ideološke distanciranosti i folklorne tvrdoglavosti istovremeno stvara i razornu socijalno-ekonomsku bombu. Permanentni pad broja zaposlenih, za što je dakako uvijek bio kriv »Zagreb«, gašenje tvornica, starenje stanovništva jer i iz Rijeke, ne samo iz Slavonije, mladi su odlazili u stotinama – Zagreb danas ima jednu od najbrojnijih kolonija Riječana u povijesti – tako da je mlađih od 18 godina u Rijeci trenutno debelo manje od 10 posto.

I da, Rijeka ima i najveći broj samaca u Hrvatskoj.

Specifičan mentalitet

Zbog svih navedenih procesa, promjene su se počele događati i na sociološkom planu, stvorio se jedan specifični mentalitet. Na van – najliberalniji i najtolerantniji na svijetu. Realno? Rijeka je danas vrlo, vrlo nepovjerljivi grad. Istina, kako je po pitanju opstojnosti došla u ekstremno opasnu zonu, zadnjih se godina i vrlo nekritički otvara prema stranom kapitalu. Što dakako osjećaj konfuzije silno povećava.

Da, podugački uvod, ali priča ga naprosto baš takvog traži. Riječ je dakako o problemu koji je stvorio silni udar Mišković meteorita, 5. prosinca 2023. godine u 16.15 sati. Iako je rukovodstvo HNK Rijeke na jednom kvazitajnom okupljanju ideju novog kompleksa Kantrida predstavilo koji mjesec ranije, pa se svega nekoliko minuta nakon okupljanja proširila usmena, mobiteli su naime bili deponirani prije sastanka, predaja o tri nebodera, najšira javnost je za sve saznala upravo tog kišnog popodneva, po prilici onda kada je padao mrak nad Rijeku.

Ono što je bio dodatni šok za grad koji je desetljećima odgajan u jednom drugačijem političkom modu, bila je činjenica da su projekt potpuno jedinstveno, zajednički predstavili i podržali nasljednik vječne SDP-ove dominacije Rijekom, gradonačelnik Marko Filipović, HDZ-ov ministar Oleg Butković i »afrički kapitalist« Damir Mišković.

Svi kao jedan rekli su da će Kantrida dobiti lijepi stadion, ali i tri nebodera, zajedno viša od stotinu katova. Baš kad je dio javnosti koji prezire i HNK Rijeku, iz raznih razloga, kao i njezine navijače, da o vlasniku – kapitalistu koji nema baš nikakvu potrebu prikrivati svoje bogatstvo ni ne govorimo, pomislio da je vještim manevrom definiranim kao »zaštita interesa građana« zauvijek eliminirana opasnost izgradnje nove Kantride, šipak: ne samo da to opet želi Mišković, sada jednako kao on misli i Filipović!

Ali, zbog čega je dio Rijeke toliko protiv Damira Miškovića, čemu ta »povijest bolesti« koja će u srpnju 2024. godine imati svoj deseti rođendan. Bio je to naime mjesec kad je u Guvernerovoj palači izložen projekt stadiona i pratećih sadržaja koji su imali osigurati novce za pokrivanje troškova izgradnje stadiona i njegovo održavanje. Dio Rijeke ga je doživio kao »megalomanski« i »kičast«.

Zbog čega protivljenje Miškoviću kad je u osnovi riječ o čovjeku koji ne samo da je spasio »Rijeku« od bankrota i puta u neke druge lige nego ju je i toliko osnažio da je u zadnjih desetak godina u gradu na Rječini gostovalo nogometnih velikana, unatoč Juventusu i Realu, više nego u cjelokupnoj povijesti kluba. Zbog čega je protiv »luđaka« koji u Rijeci želi izgraditi jedan od najmodernijih stadiona u ovom dijelu Europe, k tome i na mjestu koje je nogometnim fanovima apsolutno sveti dio grada iako je realno jako, jako težak za izgradnju gabaritnijih građevina kao što su to stadioni?

U jednoj protivljeničkoj mjeri, srećom sve manjoj, riječ je o stanovnicima grada koji nogometno s njime ne dišu.

Mada, iskreno, oni su daleko manji problem. Mišković je naprosto poslovni čovjek koji razmišljanjem i prodornošću ne pripada dijelu ovdašnjeg mentalnog sklopa. Ili kako je to u trenutku iskrenosti tada definirao bivši gradonačelnik Vojko Obersnel: »Poštujem inicijativu i poduzetnost gospodina Miškovića, ali svi smo svjesni da je njegovo poslovno iskustvo stečeno izvan Hrvatske i naših specifičnih uvjeta.« Drugim riječima, majstore nećeš ti nama s tim tvojim milijunima, s tim »krvavim dijamantima« krojiti grad, mi smo ti koji ga oblikujemo baš onako kako to činimo otkako znamo za sebe.

Kapital ne čeka

Iako suprotstavljanje Miškovićevoj brzini potaknutoj maksimom »kapital ne čeka« nema pretjeranu vidljivost. Procedura! Ta čarobna riječ koja se u Hrvatskoj izvlači upravo onda kad bi politički bilo nekorektno svoje mišljenje sugovorniku istresti direktno u facu. Ili kako nam je svojedobno rekao jedan od poljskih ambasadora u Hrvatskoj: vi kad više ne znate kako biste u rukavicama odbili nekog investitora vadite – ekologiju. Iako vam do nje, budimo iskreni, baš i nije previše stalo.

Reklo se tada Miškoviću kako se nova Kantrida može odmah početi graditi – što nije bila istina jer je potpuno izlazila iz gabarita današnjeg stadiona, ali je dobro zvučalo prema navijačima Rijeke – ali ne i prateći komercijalni objekti bez izmjene GUP-a. A i onda je, kao i danas bilo jasno da bez tog dodatnog, komercijalnog impulsa nitko neće krenuti graditi novi stadion.

Željelo se naprosto umoriti investitore, koji su k tome, kako bi se stvorili uvjeti za normalno treniranje, krenuli graditi kamp Rujevicu. Na mjestu koje je neki prijašnji GUP predvidio kao mjesto središnjeg stadiona za potrebe Mediteranskih igara. Koje Rijeka nije dobila ni nakon neviđenog kandidacijskog maratona.

K tome, u toj soap operi u kojoj su navodno središnji likovi bili »interes građana« i »pravna procedura«, zadatak je i bio micanje Miškovića i njegovih pokaznih vježbi koje bi otkrile kako je Rijeka daleko sposobnija za prihvat velikih projekata, da »Zagreb« baš i nije kriv za sve što se u Rijeci nije, a moralo se dogoditi.

Iako naglašeni mentalitet »pasivne agresije«, kako ljudi izvan Rijeke definiraju ponašanje dijela političke pa i intelektualne Rijeke, ne prihvaća nikakve značajne promjene, prva verzija stadiona, nove Kantride, djelo za upravo takve objekte specijaliziranog arhitekta Gina Zavanelle, danas bi, kako se čini, itekako bilo prihvatljivo.

Stručna javnost ga je istina odmah definirala »kičastim«, no kako sam osobno sa Zavanellom, uoči prezentacije projekta u Guvernerovoj palači, vodio razgovor, riječ je o jasnoj svijesti da stadioni imaju jako zahtjevnu funkcionalnu komponentu koja je istodobno limitirajuća po estetiku, kao i po visinu financijskih sredstava koje je netko spreman izdvojiti za gradnju.

K tome, iako je, istina, tadašnja Kantrida bila generički projekt, opet osobno – otišao sam se uvjeriti u Torino kako izgleda velika verzija Kantride, stadion na kojem igra Juventus.

A izgleda sasvim dobro i jako sadržajno. Svakako, kao što je to s ukusima prema bilo čemu, beskrajno bi se moglo raspravljati o izgledu Zavanellinog stadiona, ali – zamislite da je bilo dobre volje da se brzo provede sve potrebne procedure i da se tada krenulo graditi?

Bi li nam danas Kantrida bila ljepša, uređenija i funkcionalnija od ove koju sad imamo?

Ma koliko je mnogo onih koji bi željeli da se nikad više ne mijenja. Bi li to bila devastacija ili – napredak? Uostalom, što je povijesno, graditeljski i na bilo koji drugi način neprijeporno – pa prostor na kojem se nalazi svima nama najdraži stadion na svijetu je uvijek bio prostor permanentne devastacije.

Od onda kad su Mađari odlučili vlakom stići na Kvarner kako bi izgradili »megalomansku« luku. Pa su, mirnim Kantridarima krenuli odgrizati brdo i stvarati prostor »pod stijenama Kantride«.

Da ne govorimo o drugoj devastaciji kad se krenulo nasipavati more, uništavati plažu, da bi se dobilo parkiralište, danas i za besplatno ljetovanje kampera, te pomoćni stadion. Pa i jednako mitski Portić, koji bi sasvim sigurno zbog njegovih baraka i ljudi koji se tamo okupljaju trebalo zaštititi kao kulturno dobro, je nastao, njegova luka, zahvaljujući navedenoj devastaciji: nasulo se more i sagradilo lukobran. Svega toga nekad na Kantridi nije bilo.

Kao ni nebodera iznad stadiona koji su u vrijeme svoje izgradnje također bili »katastrofa« i »silovanje urbanizma«. I jednako tako nije izgrađen jedan nego njih, uključujući obližnji Zamet, više od deset! Pa i nedavna tri RIO nebodera, a još se gradi na toj poziciji, nastavljaju riječki skyscraper story. I nitko se ne buni.

Pa nije li onda logično da su sve to bili i migovi dozvole i Miškovićevim razmišljanjima – gradimo nebodere u okruženju nebodera, u gradu koji ima skoro polovinu svih hrvatskih stambenih nebodera?

Udar meteorita

Crtao je Zavanella, u Guveru se 2014. već pokazalo i stolce na kojima ćemo na tribinama nove Kantride sjediti, ali, ma koliko to nikad nisu pokazali, a još manje javno izrekli, mnogi su se zlurado naveselili kad je nakon proceduralnih otezanja s urbanističkim planovima otprhnuo glavni mecena, kad je nestalo novca Gabrielea Volpija!

Vojko Obersnel, Damir Mišković i Gabriele Volpi 2014. godine

Ne samo da je nestalo »temeljnog kapitala« za projekt nove Kantride, došlo je i do muka po Rujevici, pitanja o visini sredstava za nju utrošenih, baš kao što je Volpijev tim, nakon njegovog intervencijama talijanskih policijsko-financijskih službi naglo potaknutog odlaska iz Italije, postavio pitanje tko će vratiti u Rujevicu uloženo. Kantrida? Kao da je – zauvijek nestala.

Ali nije! Vratila se, poput udara meteorita, još »veća i raskošnija«, ovog puta i odlučnija u nakani uspješnosti provedbe projekta. Uostalom, iako prije desetak godina tako nije djelovalo pa se moglo pasivno agresirati, grad je financijski počeo tonuti tako da se sada dozvoljavaju sva ulaganja. I dok se prije HDZ-ov državni novac nije puštalo preko Gornjeg Jelenja, danas je stav – samo da dođe.

Pa Lürssen, i za stadionsku priču posebno važni – Brown hotels.

Riječ je o izraelskoj grupaciji što je prije godinu dana kupila Jadran Hotele, značajno involviranoj u projekt Kantrida.

Uostalom, istaknuo je tu pojedinost i sam Mišković na posebnoj press-konferenciji 5. prosinca 2023. u Gradu Rijeci, baš kao što se organizacijom ovotjedne Bijele noći u riječkom Hotelu Neboder još jednom, onima koji to možda nisu shvatili, željelo podcrtati tu činjenicu.

Da, N​eboder je i samim svojim nazivom bio – provokacija.

Dio građana je sada – zgrožen. Svime: neboderima, stadionom, Miškovićem, devastacijom prostora koji je, ironično, nastao upravo devastacijom prostora, nekonzultiranjem građana za mišljenje, kao i činjenicom da je sa svime suglasan – gradonačelnik Filipović. Kao da ima izbora! Nije lako pogledati istini u oči čega se dio Rijeke silno boji. Bezrazložno.

Svako vrijeme naprosto nosi svoje zakonitosti. Vladavina Vojka Obersnela mogla je, zahvaljujući kvalitetnijoj ekonomskoj strukturi, solirati, pa i takva izgraditi dva fantastična objekta na Zametu i Kantridi. Na kraju krajeva i Art-kvart »Benčić« djelo je istog razmišljanja. Ali, dodatno nakon krize izazvane koronavirusom, danas su nužne radikalne promjene razmišljanja, kao i primjena sasvim drugog i drugačijeg sustava vrijednosti. Rijeka, a velik dio politički manje ostrašćenih ljudi reći će: hvala Bogu da je tako, kreće u značajnu transformaciju. Ne onakvu kakvu su učinili Mađari prije 150 godina, ali jednu od najznačajnijih u zadnjih trideset i više godina svakako da. Nema nazad. Stoga je ponašanje Marka Filipovića u dobroj mjeri i logično i poželjno.

Ne nikako u smislu prodaje komada grada kako se to učinilo sa Žabicom, ali da modelom pametnog koncesioniranja. Iako se u gradonačelnikovim potezima vidi i rukopis Krešimira Macana, kad je u pitanju politički marketing ponajboljeg hrvatskog meštra koji je uostalom u tom dijelu i bio Filipovićev predizborni trener, jasno je i to kako se polako događa i njegovo osvajanje autonomije, odvajanje od desetljetnog političkog tutorstva kojem je, kao i mnogi njegovi dobni SDP-ovi sudrugovi, bio izložen desetljećima.

Gradonačelniku bi k tome u ovom trenutku bilo jako pametno što je moguće brže osmisliti i instalirati »arhitektonski sud«, komisiju koju će činiti vrhunski riječki arhitekti čije će mišljenje morati pribaviti svi investitori prije nego što se krene u izgradnju. Kantride i nebodera. Podloga za takvo tijelo postoji u DAR-u, Društvu arhitekata Rijeka, a ključni bi ljudi mogli biti primjerice Leo Modrčin i Idis Turato, vrhunski stručnjaci, Riječani koji su k tome i profesori na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. Ostavi li se ovakvo stanje, uistinu bi nas mogla pojesti diktatura kapitala, kako je to nedavno slikovito u svom tekstu ustvrdio riječki pjesnik Andrea Žic Paskuči.

Novo doba

Iskreno, da provedete anketu među najodanijim navijačima Rijeke, a i sam se u njih ubrajam, nama je i ovakva Kantrida dobra. Ipak, koliko god nam ne trebao nikakav komoditet, svjesni smo da je u funkcionalnom smislu, na travnjaku i pratećim prostorima sve već davno svršeno vrijeme. I da koliko ih emocionalno ne željeli jer znamo da nova Kantrida neće ma ni u kojoj varijanti biti naša D tribina i naš Armadin šank gdje se plaćalo prethodno kupljenim bonovima raznih boja, jasno nam je da ili će se sve zajedno promijeniti, modernizirati i ući u novo doba ili nas nikad više neće biti na Kantridi. Stoga – vrijeme je razgovora, dogovora i analiza, vrijeme je zatezanja, ali i popuštanja. Jer Rijeka naprosto treba razvoj. Ne dođe li do njega, za tridesetak godina bit će manja od današnjeg – Zadra. Postat će nebitan kutak Jadrana koji su Mađari prije 150 godina doživjeli kao priliku života. Ujedno podarivši život i razvoj svima nama koji smo kasnije došli.

Unatoč priči o riječkoj otvorenosti, došlo se do svojevrsnog mentaliteta inhibiranosti, skoro paničnog straha od novog. Uostalom vidjelo se to i na sjednici Gradske skupštine, na samom glasanju o prihvaćanju projekta Kantrida.

Protiv su bili Možemo! jer su naprosto protiv takvog modaliteta razvoja grada, ali i stoga što prostor svoje ekspanzije mogu dobiti samo slabljenjem SDP-a – uvjereni su bili da glas protiv znači i dolazak SDP-ovih nezadovoljnika u sustav njihovih birača. To je stav. Ali što reći o preširokoj lepezi onih koji se na povijesnoj točki povijesne sjednice Gradske skupštine uopće nisu pojavili? Unija Kvarnera se ispričala mnogo prije dogovorenim terminom svoje konvencije. Most? Akcija mladih? Nezavisne Maša Magzan i sve prisutnija Iva Rinčić? Koje su ih sile i gdje odvele u taj povijesni čas? Biti političar, a biti bez stava u ključnim situacijama sasvim sigurno ne vodi broju glasova dovoljnom za promjene.

Pusti me na miru, neka mi bude onako kako mi je bilo i do sada. Poprilično egoistična premisa prema generacijama koje dolaze, prema onima koji bi željeli u svom gradu dobiti svoje prilike. Pa tako i dok prate »Rijeku« na pobjedničkom putu, na novoj Kantridi. Što bi, kad bi uočili današnji riječki mentalitet rekli mađarski geolozi i geodeti prije više od stoljeća i pol već na Banskim vratima: »Okrenimo se i vratimo se doma.«

Ima još gradova na Jadranu, nije Rijeka jedina. Ostanemo li, ovdje ćemo kao Zavanella, Volpi ili Mišković samo – gubiti novac i vrijeme. Srećom paradigma se ipak polako mijenja. Koliko god zbog toga neki bili šokirani Filipovićevim stavovima. Nije uistinu djelovalo kao novi ritam grada. Tko zna, možda se ritam ipak pretvori u skladnu melodiju.