Po završetku tečaja osmero će polaznika napustiti Hrvatsku i u Njemačkoj započeti potpuno novi život koji podrazumijeva dvogodišnje ili trogodišnje dualno obrazovanje za zanimanja koja nekima uopće nisu srodna. Uz obrazovanje, paraleno će raditi kod poslodavca i primati novčanu pomoć od 818 eura mjesečno
RIJEKA Hrvatski zavod za zapošljavanje u studenom prošle godine započeo je suradnju sa Saveznom agencijom za rad SR Njemačke kroz projekt EURES i to na programu MobiPro-EU («The Job of my life«) koji je vezan uz strukovno obrazovanje i osposobljavanje.
Riječ je o programu kojim se želi doprinijeti borbi protiv visoke nezaposlenosti mladih u EU i osigurati potrebne stručnjake u Njemačkoj, a rezultat te suradnje skupina je polaznika Narodnog učilišta koji su započeli s pohađanjem intezivnog tečaja njemačkog jezika.
Po završetku tečaja osmero će polaznika napustiti Hrvatsku i započeti potpuno novi život u Njemačkoj koji podrazumijeva dvogodišnje ili trogodišnje dualno obrazovanje za zanimanja koja nekima od njih uopće nisu srodna.
Uz obrazovanje svi će paraleno raditi kod poslodavca i za vrijeme trajanja programa primat će novčanu pomoć u maksimalnom iznosu od 818 eura mjesečno za pokrivanje tekućih troškova, među kojima su i troškovi stanovanja.
Iako je riječ o prvoj skupini Hrvata koji će u Njemačku na taj način krenuti u potrazi za boljom budućnošću, njemačka Savezna agencija za rad već ima višegodišnje iskustvo u projektu, koji se do sada proveo u suradnji s više EU zemalja, a predstavnici Agencije sudjelovali su i u odabiru prvih hrvatskih kandidata za program.
Bez perspektive
Uz činjenicu da svakodnevno ubrzanim tempom svladavaju osnovne njemačkog jezika, jer do kraja svibnja moraju odraditi 400 sati nastave, ono što povezuje buduće riječke gastarbajtere činjenica je da su svi mladi i da gotovo svi pripadaju svakim danom sve većoj hrvatskoj vojsci nezaposlenih, a odlazak u Njemačku jedino je rješenje koje im se trenutno nudi.
U Hrvatskoj za njih, kažu, nema perspektive, Njemačka je za njih obećana zemlja. Iako im se nameće bezbroj pitanja, program MobiPro-EU vide kao priliku koja se jednom pruža i nikada više, jer kako kaže Patrik Klić, bolje ugrabiti priliku. Tko zna kada će se opet pružiti.
– Kuhar sam po zanimanju i zapravo nisam ni želio raditi u Hrvatskoj. Razmišljao sam o odlasku na brod, ali onda se pojavio ovaj program i mislim da se radi o pravoj prilici koja se ne pruža često. Vani su daleko veće mogućnosti nego u Hrvatskoj. Iako sam po zanimanju kuhar morat ću proći edukaciju i u Njemačkoj, ali rekli su mi da će daleko manje trajati nego kada bih morao na prekvalifikaciju, kaže Klić.
Međutim, njegov kolega u programu Antonio Oršolić nije te sreće, jer inače vozač po zanimanju morat će se prekvalificirati za kuhara, no to mu, kaže, ne pada teško.
– Pokušao sam ovdje naći posao, ali svi su me redom odbijali jer nemam iskustva. Neiskustvo je većini nas najveći problem. zadovoljan sam što sam ušao u program jer vjerujem da idem na bolje. A kada sam zadovoljan ja, zadovoljni su i svi oko mene, ističe Oršolić.
Neiskustvo je glavni kamen spoticanja zbog kojeg kozmetičarka Erna Jamaković već tri godine ne može pronaći posao. Ona će se u Njemačkoj obrazovati za frizerku.
Svakodnevno pohađanje ubrzanog tečaja njemačkog jezika nije samo napor za polaznike, koji kažu da su se zbog programa MobiPro-EU vratili knjizi nakon višegodišnje pauze, već i za same predavače, jer kako kaže Julija Pavasović, koja uz Mandicu Vranjić i Kseniju Sirotnjak vodi tečaj, nije lako šest školskih sati zaredom držati nastavu istoj skupini polaznika. Iz tog je razloga Narodno učilište angažiralo troje predavača među kojima su i izvorni govornici.
Probni rok
– Ako ostanem ovdje neću još pet godina naći posao. Nije da se baš bojim odlaska, ali imam niz pitanja. Roditelji se slažu, jer drago im je da ću ići na nešto bolje, navodi Jamaković.
Odlazak u Njemačku, dodaje budući graditelj drvenih kuća, inače stolar po struci, Marijan Gvozdić, ni približno nije privremeno rješenje, jer svi oni moraju tamo ostati najmanje tri godine koliko će ugovorno biti vezani.
– Ovdje se ne radi o standardnom rješenju odlaska u inozemstvo zbog posla. Svi se mi najprije moramo educirati za posao koji ćemo raditi. Mislim da nitko od nas nije bezbrižan, jer svi mi iza sebe ostavljamo obitelji i vjerujem da će nam svima biti teško otići. Ne može se govoriti o nekom strahu, ali ipak idemo u novu sredinu i svi imamo upitnike iznad glave. Od kada sam završio školu do sada radim, ali ovo smatram boljom prilikom, priča Gvozdić.
Odlazak u Njemačku za elektroničara i budućeg mehatroničara Nikolu Tepavca ni približno nije samo najbolje, već jedino rješenje, jer kako kaže punih šest godina uzaludno traži posao.
– Ne znam na kojim se sve poslovima nisam pokušavao zaposliti i u struci i izvan nje. Čak i kao pomoćni radnik, ali uvijek je isti problem, a to je neiskustvo, kaže Tepavac.
Po završetku tečaja koji im treba pružiti minimalnu razinu znanja njemačkog jezika A2, svi će oni u lipnju spakirati kovčege i krenuti put Njemačke trbuhom za novim znanjima, ali i kruhom. Ono što ih tamo čeka najprije je odrađivanje probnog roka u trajanju od 12 tjedana i nastavak učenja njemačkog jezika do stjecanja minimalne razine znanja B1, a tek nakon toga slijedi potpisivanje ugovora i početak višegodišnjeg obrazovanja praćenog naukovanjem.
