Par iz snova

Nevjerojatnih 60 godina braka: Neda i Ivan znaju tajnu prave ljubavi

Slavica Mrkić Modrić

U svemu što su radili bili su skupa, bili su tim. U njihovoj kući bilo je i boljih, i gorih dana, kao i u svakoj, ali ono čega nikad nije nedostajalo je ljubav



ŠKRLJEVO » Gdje je jučer stanovala ljubav? Pa, vjerojatno na puno mjesta, a jedno od njih kroz koje se provezla brzinom od »60 godina na život« su i Ponikve, maleno mjestašce u zaleđu Škrljeva.


U njemu su uz zvuke harmonike Neda (Nada) i Ivan Perić, okruženi brojnom i nadasve veselom obitelji i prijateljima proslavili šest desetljeća zajedničkog života koji je, logikom zbrajanja počeo 1954. godine. Prethodilo mu je šest mjeseci »kortejanja« ili kako je to slikovito opisao barba Ivan »po škuren ja na fraj z Ponikav Plosnoj, i po bure i po suncu, ni bilo ča mislet, znal san – ona i nijedna druga«.


Ili, nakon šestomjesečnog upoznavanja, sastajanja »po starinsku«, shvatili su da je to to, i da nemaju više što čekati, pa krenuli najprije u Bakar kod matičara, onda na Kukuljanovo da i Svevišnji potvrdi njihovu vezu, a potom u Plosnu, rodnu kuću Nade tj. Nede jer je tako cijeli život svi zovu, na pirovanje. Već u startu njihov je brak bio »začinjen« smijehom i nepredvidivim situacijama, i već u startu su svaku nenadanost pobijedili zajedništvom i smijehom.




– A ča, matičar nas je zasinjal i trebelo j’ poć plovanu na Kukuljanovo. Auto ni došal, a ni bilo auti kod ča je danas, pa smo nas dva, friško oženjeni na općine lipo hodeć šli z Bakra na Kukuljanovo. Plovan nan je dal blagoslov na devet ur večer i onda opet hodeć na Plosnu, pa fešta. A, ča, tr da j’ va životu se jednostavno ne bi bilo interesantno, prisjeća se teta Neda službenog začetka svog braka, a barba Ivan samo se smješka.   


Uvijek skupa


Od tog 24. travnja 1954. godine do jučerašnjeg dana naslagalo se puno toga. Perići su dobili troje djece (Anđelina, Radojka, Marinko), sedmoro unučadi (Bojana, Kristijan, Iva, David, Maja, Marin, Tamara), i petero praunučadi (Mateo, Lana, Filip, Goran, Lara), radili i gradili, ali, kako rekoše – uvijek uz smijeh i veselje. Kad kažemo gradili, onda je to gradili s velikim G.


 – Kad smo se oženili, šli smo bivat va jednu kućicu va Ponikve od kuda je Ivan. A ča da van rečen, sneg nan je na kućetu padal. Onda smo šli Škrljevo va jednu miću kućicu ku smo kupili i dogradili aš je imela leh sobu i kuhinju. Onda na Kordići kade smo velu kuću storili, pa ju prodali i načinili novu na Ramičine, pa i nju prodali Stipanoviću, da bi se vrnuli na moju starinu, va Plosnu, i načinili našu »vilu Perić«. I se to na našeh dvajset prsti, njegoveh deset i mojeh deset, priča teta Neda dodajući da je barba Ive radio kao pomoćni radnik u mesariji, a ona kad je, komu je i gdje je trebalo što »posnažit i uredit«.


Uz sve to, reći će Neda »pobirali smo šparožinu i nosili je cvetarnan na place«, a blago smo imeli celi život – kravi, konji, kozi, ovci, kokoše…«


U svemu što su radili bili su skupa, bili su tim. U njihovoj kući bilo je i boljih, i gorih dana, kao i u svakoj, ali ono čega nikad nije nedostajalo je ljubav.



– Smo se ki put pokarali? Smo, ma za čas bi bilo koda niš ni bilo. Kod i pu sakoga, tako i pu nas, bilo j’ i gore, i dole, ma ako si skupa, ako imaš pravu kumpaniju onda se zvučeš. A ja san va Ivanu odvavek imela i prijatela, i muža, kaže Neda.   


Sretan čovjek


Barba Ivan, i nakon 60 godina braka, gledajući ju očima punim ljubavi završi ovu priču u kojoj je sudjelovalo četrdesetak njima najdražih ljudi, događaj koji je bez njihova znanja inicirao sin im Marinko, a u djelo ga pomogle sprovesti sestre mu Anđelina i Radojka, događaj koji je okupio svu obitelj, pa ga harmonikama i pjesmom začinili Zlatko Blažević i Mile Mataija, upravo ovako:


– Ja san sretan čovik. Da mi ni Nede, ne znan ča bi ni sad, ni prvo. Dobra mi je bila kad smo imeli 20-ak let, dobra mi je bila i sa ova naša zajednička leta, dobra mi je i danas kad ja iman 83, a ona 81 leto. Zadovoljan san svojin življenjen, svojun ženun, svojun dicun. Fala Bogu, i zdravlje nas fanj služi. Da mi se vrnut na mladost, se bi isto storil. A Novomu listu fala ča se domišlja na nas mići ljudi ki ga čitaju i vole. Tr i vi ste se ove leta bili del nas, i kuntentan san ča ste i danaska tu, na veli dan moje familje.


Novi list odgovara – fala vami na ovoj lipoj štorije od življenja, poštenja i ljubavi. Takove štorije su danas vijest.