Moja obitelj ili mobitel

Neka djeca provedu i 12 sati dnevno na društvenim mrežama

Mirjana Grce

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Pretjerani "boravak" djece na mrežama bio je tema projekta Caritasa Riječke nadbiskupije koji je otkrio da ni sami roditelji često nisu svjesni da su i sami dugo na mrežama



U Nadbiskupskom ordinarijatu u Rijeci danas su predstavljeni rezultati i aktivnosti projekta »Moja obitelj ili mobitel«, koji je za krizmanike i njihove roditelje, nedavno organizirao Caritas Riječke nadbiskupije.


Rezultati projekta nadišli su očekivanja i organizatora i stručnjaka koji su ga provodili, što se očitovalo u velikom odazivu djece, učenika osmih razreda i njihovih roditelja, te u otvorenosti za problem pretjeranog »boravka« djece na društvenim mrežama, ali i u dobrim odjecima u javnosti, pa će projekt moguće provesti i druge biskupije u Hrvatskoj.


– Neki su roditelji doznali da su njihova djeca i po 12 sati dnevno na društvenim mrežama, a u prosjeku su – pokazalo se na radionicama – na društvenim mrežama četiri do šest sati dnevno.




Neki su roditelji uvidjeli da su i sami dugo na društvenim mrežama, apostrofirano je na predstavljaju projekta, a predstavile su ga: članica zajednice Omnia Deo s. Šarbela Miočić, koja je projekt osmislila i vodila; Zorica Janković, psihoterapeut i rehabilitator, koja je vodila radionice za krizmanike; i s. Gabrijela Dodić, koja je s dr. Sandom Smoljo Dobrovoljski vodila radionice za roditelje.


– Projekt je plod dugogodišnjeg promišljanja problema u kojem se nalaze mnogi mladi i djeca današnjeg vremena, a vezan je ne samo uz mobilnu tehnologiju nego i za sve medije kojima su izloženi, koji su nekad i predmet subliminalnih poruka.


Mnogi od njih obraćali su se zajednici Omnia Deo i Caritasu u Rijeci. Don Đuliano Trdić, svećenik i psihijatar potaknuo je projekt, a u njegovu kreiranju sudjelovali su stručnjaci koji su ga i provodili, rekla je s. Miočić.


Slobodno vrijeme


Projekt je provođen u svih sedam dekanata nadbiskupije, tamo gdje ljudi žive jer cilj je bio doći k njima, do roditelja i djece, pa i onih koji možda nisu dio župnih zajednica u najužem smislu, no koji također trebaju pomoć.


Bio je strukturiran na način da su u svakom dekanatu održane tri radionice: jedna za roditelje, jedna za krizmanike te zajednička, ukupno 21 radionica, koje je prošlo 600 korisnika.


– Nakana je bila da na zajedničkoj radionici roditelji i djeca budu fizički zajedno, po mogućnosti oba roditelja, da budu zastupljeni i psihološki i duhovni aspekt. Okosnica je bila i da bude misa, mogućnost ispovijedi i duhovnog razgovora sa svećenikom.


Okvirno smo izračunali da djeca u našoj biskupiji, iz svih dekanata zajedno, dnevno na mobitelu provode od četiri do šest sati. Posebno se izdvaja jedna društvena mreža, o kojoj su sama djeca rekla da to smatraju problemom i da se ne znaju s tim nositi.


Na projektu smo radili iz različitih sektora, od psihologa i Ureda za pastoral mladih koji je radio animaciju između radionica, do volontera Caritasa, srednjoškolaca, stipendista Caritasa, objasnila je s. Miočić.


Zorica Janković izdvojila je da je specifičnost projekta u tome što su bili uključeni i roditelji.


– Cilj radionice za djecu bio je osvijestiti motive korištenja društvenih mreža, koje potrebe djeca time zadovoljavaju i vidjeti mogućnosti nekog drugog povezivanja, kako sami kreirati slobodno vrijeme, ali i povezivanja uže i šire obitelji.


Bilo je divno vidjeti kako su djeca otvorena i iskrena, vidjeli smo da su svjesna i poteškoća, ali i da se ne znaju tome oduprijeti. Cilj je bio osvijestiti im kako dolazi do ovisnosti ili tko je od njih u tome riziku.


Bilo je tužno uvidjeti da su društvene mreže gotovo u potpunosti preuzele slobodno vrijeme mnoge djece. Neka su djeca rekla da su na mobitelima zbog samoće, mnoga zato jer im je dosadno, jer ne znaju što bi radila.


Svjedočila su i djeca koja ne koriste ili gotovo ne koriste društvene mreže i opisala kako oni provode slobodno vrijeme. Ponudili smo im radni materijal o tome kako provoditi slobodno vrijeme i bili su puni ideja, objasnila je Janković.


– Ima djece od 13 do 14 godina koja ne znaju što bi radila u slobodno vrijeme, a igrališta su nam prazna. Mi stariji znamo da su igrališta nekad bila puna djece, a danas su na igralištima ili odrasli ili roditelji s malom djecom, dodala je.


Mijenjanje navika


Govoreći o radionicama za roditelje, s. Dodić, također članica zajednice Omnia Deo, naglasila je da su se mnogi roditelji, kada im je opisano što se događa kad su djeca previše na mobitelu, prepoznali da su oni ta djeca.


– Neki roditelji su zaključili da prvo oni moraju mijenjati svoje navike, da bi djeca vidjela njihov primjer. Pokazalo se da mnoštvo roditelja nema puno uvida u to što djeca rade na društvenim mrežama, ni koliko vremena na njima provode.


Što dalje? Imperativ je nastavak rada s roditeljima i djecom. Uvijek kada radimo s djecom shvatimo da su ciljana skupina zapravo roditelji i da danas roditeljima doista treba pomoć, poručila je s. Dodić.


Slijede novi projekti


Marijana Medanić, ravnateljica nadbiskupijskog Caritasa istaknula je važnost projekta »Moja obitelj ili mobitel« te da Caritas nije samo mjesto pružanja materijalne pomoći već da pomaže i na način kakav je donio ovaj projekt.


Rekla je da će u budućnosti riječki Caritas nastojati osmišljavati što više projekata koji će mladima pomoći da osvijeste svoj problem i steknu bolje komunikacijske i životne vještine.