Nema tome tako davno, 1997. godine slavilo se pola stoljeća postojanja niza riječkih poduzeća, tvrtki, dioničkih društava kako već sve nisu bila definirana kroz svoju povijest koja su te godine slavila svoj – 50. rođendan. Bio ih je itekako velik broj – Luka, Jadrolinija, Brodokomerc pa tako i Riječki list koji je danas znani Novi list. Velik ih je broj tada nastao dijelom i zbog toga što je 1947. Rijeka Pariškim ugovorom i službeno vraćena domovini. Na žalost propast slavne riječke industrije – nakon Prvog svjetskog rata činila je 50 posto ukupne industrije Hrvatske – se nakon toga znatno ubrzala donoseći kroz vrijeme i čitav niz apsurda. Jedan od većih je svakako ovotjedna prodaja 3. maja šibenskoj Iskri, brodogradilištu koje ima oko 180 zaposlenika. Ništa loše po pitanju Šibenčana, štoviše plemenita nakana upuštanja u borbu koja već godinama daje samo socijalne, i to zahvaljujući potporama, nikako ne i komercijalne rezultate. Ali poražavajuće po pitanju postignute cijene – 6,7 milijuna – za jedno od nekad najznačajnijih brodogradilišta, i ne samo ovog dijela Europe, za površinu veću od pola milijuna kopnenih i morskih “kvadrata” i jedinstvenu 300-tonsku dizalicu.

Kolika je bespomoćnost tradicijskog riječkog gospodarstva govori i činjenica da u njoj nije mogao opstati čak ni maloprodajni trgovački lanac Brodokomerc, tvrtka koja je bila sastavni dio slogana “kruh, mlijeko i Novi list” – treći dio te krilatice bio je također propali PIK. Da, za kopnjenje Brodokomerca mnogi su krivili nekritičko dopuštanje ulaska stranih hiper i super marketa u samo središte Rijeke kojima domaći Brodić nije mogao parirati cijenom. No s obzirom da ga je preuzeo splitski Tommy, koji nije dio nikakvih “međunarodnih korporacijskih zavjera” te da sustavno ulaže u osuvremenjivanje prodavaonica, jasno je da se radi o porazu riječkog gospodarstva, njegove sposobnosti na prilagodbu, nikako ne zlih vremena za male igrače. Jer očigledno Tommy može ono što Brodokomerc nije bio u stanju.

I dok se baš te daleke 1947. godine kad je nastalo na desetke moćnih riječkih privrednih subjekata – iako je pravno naziv 3 maj dobio 1948., odluka o njegovom preimenovanju je donesena također 1947. godine, u Rijeku, koja je ostala skoro bez stanovništva, upravo z Dalmacije krenulo doseljavati na tisuće i tisuće ljudi, danas je situacija obrnuta – dalmatinske tvrtke kupuju riječke i time ih spašavaju od propasti.

Mada, ima i sasvim suprotnih primjera. Riječ je o sportu. U vrijeme moćne riječke privrede, NK “Rijeka” je u godinama najveće slave splitskog prvoligaša tek došla iz druge u prvu ligu. I nastavila mu godinama gledati u leđa. Danas – “Rijeka” je iznimno sređeni, materijalno samoodrživi i u europskim relacijama uspješni klub. Kojem Dalmacija gleda u leđa. I ne samo to: 3. maj u ovom trenutku vrijedi svega 67 posto Tonija Fruka, trenutno najskupljeg igrača “Rijeke”!

Neobična vremena, deprimirajuća slika sunovrata Rijeke u demografskom i privrednom smislu. Sva sreća, i tako fina, lijepa utjeha, da se, kako bi to ugledna sportska novinarka Milka Babović nekad rekla dogodio – “dvostruki aksl”. Pa su Split i Rijeka zamijenili uloge; njima privreda, nama sportska slava.