S kamika i mora

Naša Đu, zvana “duga devetka”

Slavica Mrkić Modrić

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Se j’ lahko ako si mlad i zdrav, ako nisi rizična skupina i ako te baš briga za seh osim za samoga sebe. Lagje je i ako nimaš školana, ale jasličara, ale vrtićara



Z koronun se ni ča škercat, to si znamo. Ne spominjite mi sada »Festival slobode« i si oni ki su tamo marširali protestirajuć protiv mer ke je Stožer propisal i obećavajuć da će se za protesta teh isteh mer pridržavat.


Oni imaju pravo na svoje mišljenje, ma leh do onda doklen ne ugrožavaju zdravlje nikoga drugoga, zato ćemo njih sad lipo pušćat na miru i obrnut se stvarnoste. A stvarnost je korona. Kako god obrneš je, a drugi par rukavi je kako ju ki od nas doživljava.


Se j’ lahko ako si mlad i zdrav, ako nisi rizična skupina i ako te baš briga za seh osim za samoga sebe. Lagje je i ako nimaš školana, ale jasličara, ale vrtićara. Ako nimaš, i onoga, kako bi šjor Bandić rekal – brijača.




Ali ako imaš, imaš i puno brig. Niman niš od nabrojanoga, osin da san z više aspekti rizična skupina. Delo je takovo kakovo je, ma ča se tu more osin delaj i pazi. Ja, lahko j’ pazit na se, ma j’ teško saki dan pitat se – da i ovi ki su okolo mane paze na se.


Vjerojatno se i oni isto pitaju kad me vide ovako šušumigastu. Onemi ki me ne poznaju ni lahko, ma oni ki me poznaju znaju da bin oči skopala onomu ki mi dotakne kemijsku ale tastaturu i da ni koroni, a kamo va ovo vrime. Intanto ja se s koronun nosin kako i sen drugen va životu česa se bojin, a to je z puno smeha.


Tako san se ki’vo dan smela tuliko da su suzi smešice špricale na se strani kad me j’ zazval jedan kolega ki j’ va Novomu listu zadužen za se i sva pa rekal kako ne more na telefon dobit kolegicu koj je naša recepcionerka, predraga i prelipa Đurđa z pištolun za temperaturu zmerila da ima 37, 1.


Najprvo mi onako zakarunjanun od sna ni bilo jasno ka pištola, od kada je Đurđa naoružana, ki nas napada, ča j’ problem z 37,1 kad je većini novinari to radna temperatura, a kada se j’ sirota ubil od objašnjavanja san rekla – OK, provat ću ja doć do »preteple osobi« pa ti javin.


I dobijen ju, i ona mi govori kako j’ bila na sastanku i ni imela mobitel da bi se javila, i ča sad z ten 37,1 kad je njoj to pod normalno, a i da ni – došla j’ po suncu. Kako san van i rekla – novinar je va spidu i često preforsira makinu.


Ma, uza sav smeh, ona ka i inače glasi za jako savjesnu osobu šla j’ na »popravni« pu Đurđe ku mi od milja zovemo Đu. Đu joj je ov put zmerila 36,6, a da ni, delala bi od domi doklen god pištola od Đu ne napiše ausvajs za poć va redakciju.


Intanto, zad cele te zgodi morala san i ja poć delat. Peljen se prama Novomu listu i smiron misli – a, ča ako sada mane Đurđa zmeri ono ča ni dobro? Majku ti milu, ki pritisak. Pa si mislin, ću poć na »analni ulaz«, najme, tako mi zovemo jedan sporedni ki j’ vavek zaprt, ma ako imaš svoji ljudi ti ga opru.


Pa se domislin da bin morala za opret ta »analni« zvat Davorku, tajnicu redakcije, ma se valje domislin, da Davorčica prvo pobroji bolni od korone leh ča jih probroje Capak, Božinović i si drugi z tima skupa, i odustanen prvo leh provan.


Dakle, brnjicu na obraz, put Đu i bit će ča bude. Nikada tuliko dug ni bil ta put od parkiranja do recepcije. Dohajan, zijan, bolje j’ reć mumljan spod maski – boook, Đu i skoro pa opiran vrata od redakcije kad čujen Đu – čekaj Mrva, moram ti izmjeriti temperaturu.


O, pas mater kurbu prasicu! Okret na pete i kod dite nazad. Oči kod špekule, Đu znima pištolu, uperi mi ju drito va čelo i ja se počnen smet aš san se toga časa ćutila kod da san na Divljemu zapadu, traženi ubojica, a Đu je lovac na glavi.


Zaspraven je lovac na temperaturu. Smeje se i ona aš, koda j’ njoj lako ciljat va saku glavu ka ujde va Novi list, a ne da ni plaćeni ubojica z moga uvrnutoga filma leh je jedna prenježna, prefina i prelipa osoba.


Da skratin, imela san 36,5 ča mi j’ Đu uredno pokazala i mogla san proć. Prohajajuć, srićna aš san pasala portu Đurđe san leh zazijala – Đu, ti si moja duga devetka. Kod za vraga to j’ neki čul i sad cela redakcija, našu Đurđu zove Đu – duga devetka.


Nadan se da se ne jadi aš ki god bi ju videl onako plavu i nježnu na ta bi se nadimak nasmel. I ni da mi nimamo još recepcioneri, istina nidan ni tako nježan kako j’ Đurđa, ma ipak je leh ona naša »duga devetka«. Najduže j’ naša pa nek snosi posljedice.