Rijeka slovi za uređeno, civilizirano i mirno mjesto. Dosadno. Već preko dvadeset godina ista vlast, cinici bi rekli i puno duže. Učmalo, posloženo mjesto, najtransparentniji grad u Hrvatskoj u kojem se zna red, poštuje procedura i demokratske institucije. U Rijeci ne tuku, suživot cvate. 

Ali, Rijeka je rodila i neke od najjačih afera u ovoj državi, pa i onoj prethodnoj.

Ovdje su se dužnosnici hapsili na ulicama, vodili po cesti s lisicama na rukama, ovdje su po prvi puta uhićivani doktori koji su snimani »in live« dok traže mito, ovdje se podnose kaznene prijave ili traže istrage protiv aktualnih ili bivših predsjednika SDP-a i HDZ-a Rijeke, ovdje su izbijale afere zbog kojih je gotovo pao platni sustav Jugoslavije i potom, u drugom slučaju, Hrvatske… Ovdje izbijaju afere koje povezuju ratne dane, nabavku oružja 1991. sa stabilnošću izvršne vlasti 2011… 

Dokazuje li to da je Rijeka, suprotno općem uvjerenju u ostatku zemlje, grad-slučaj?!

Možda, no povijest riječkih uhićenja, kaznenih prijava i istraga koje su potresle cijelu državu vjerojatno u prvom redu proizlazi iz činjenice da Rijeka rađa ili k sebi prima jake ljude, snažne i moćne kadrove, osobe od kalibra koji nadmašuje granice jednoga grada i zato njihova uhićenja ili otvaranje istraga odjekuju cijelom zemljom.

Svaka od tih afera, koje su obilježile zadnjih dvadeset godina, ima političku pozadinu i pravosudnu priču koja se vuče godinama, ponekad i desetljećima, što samo dokazuje da su akteri tih priča jaki igrači i na nacionalnoj razini. 

 Nemoguće je generalizirati, no činjenica je da su najistaknutije ličnosti pojedinih epoha novije riječke povijesti, gotovo svi redom, sjedali ili potencijalno sjedali na optuženičke klupe.

Od nekada Fikreta Abdića, prvog novovjekog tajkuna bivše Jugoslavije, preko Slavka Linića (uvijek u zastari) i Franje Butorca do Vojka Obersnela i Željke Marković sa Korza 16, od Vanje Frančiškovića do Željka Starčevića i Mate Markanovića s Jadranskog trga 1, od vodećih ljudi Riječke banke pa sve do liječnika Ognjena Šimića, gotovo cijela plejada najjačih igrača jednoga grada našla se, ili se još nalazi, u ladicama policije, odvjetništva, sudova i na koncu, neki od njih – u prenapučenim sobama Via Rome.

Rijeka se sa svakim od tih slučajeva šokirala i skandalizirala, naslovnice su vrištale, a javnost itekako postala svjesna da živi u gradu koji je toliko daleko od idile o kakvoj vole maštati…   

AGROKOMERC 

Abdićev Agrokomerc bio je neraskidivo vezan uz Rijeku, banke na ovom području i najveće firme koje su, nakon što se saznalo da je Babo masovno izdavao mjenice bez pokrića u visini devet tisuća milijardi starih dinara(!), redom gotovo propale zbog tog bezvrijednog novca, te na kraju preživjele samo zbog intervencije Narodne banke, koja je doduše tada štancala milijarde i inače, bez suvišnih zašto. A

bdić je, iako je carstvo izgradio u svojoj Velikoj Kladuši, živio u vili u Voloskom, koju mu je kupila firma, a u koju se odselio, kako se tvrdilo, jer je bio alergičan na cvjetnu pelud u rodnoj Bosni pa mu je godio mediteranski zrak u Voloskom, uz najveću luku Rijeku iz koje je masovno izvozio Agrokomercove proizvode.

Tadašnja Partija ocijenila je da je Abdić, osim što je izdavao nevrijedne papire, oko sebe »okupio elitnu jezgru od naroda otuđene ekonomske i političke moći«, a da je mito i korupcija odavno usavršena vještina i prije Ive Sanadera i ostalih aktera današnje politike, dokazuje činjenica da je Babo bankare, suce i odvjetništvo podmićivao vikendicama i kućama na najelitnijim lokacijama. Partija je ocijenila i da je Abdić bio »zadojen idejom velikog gazde« te »megalomanskim planovima i bolesnim ambicijama«, a što je to nego definicija tajkuna prije tajkuna?!

Abdićev pad svrgnuo je posljedično i njegove političke mentore, Hamdiju i Hakiju Pozderca, ali i vrh riječke Partije, koja je krajem 1987. dobila novo, moderno vodstvo u liku Jože Perića i Borisa Pričarda. 

 O tempora, o mores: zanimljivo je da danas Wikipedia o tom slučaju piše kao o montiranom političkom procesu, koji je trajao tri godine, a bio direktno usmjeren protiv Hamdije Pozderca i njegovog položaja šefa komisije za reviziju Ustava SFRJ. »Fikret Abdić bio je uhićen i optužen za djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja SFRJ po članku 114. Krivičnog zakona SFRJ.

Glavna optužba bila je da je izdao mjenice bez financijskog pokrića u vrijednosti od oko 400 milijuna dolara. Javnost navikla da bez kritičke distance prihvaća takve procese spremno je nasjela na dobro vođenu medijsko-političku kampanju koju su vodili beogradski mediji na čelu s listom Borba, čiji je novinar otkrio aferu«, kaže Wikipedia skoro 25 godina kasnije. 

Kako je završio Abdić? Evo ga još u zatvoru, u Puli, gdje služi kaznu od 15 godina, doduše zbog drugog krimena – ratnog zločina, nakon što je osnovao svoju paradržavu na području Velike Kladuše 90-ih godina. Ukoliko pošalje zahtjev za pomilovanje, mogao bi izaći za nekoliko dana, 7. srpnja.  

FRANJO BUTORAC U LISICAMA  

Rečeno-učinjeno, četiri policajca su ga spakirala u lisice i prošetala Korzom (koje se upravo popločavalo) ujutro oko 9,30 sati na Dan Grada, što je jedan od najvećih političkih spektakala ikada priuštenih građanima Rijeke. Butorac je zapravo samo priveden na obavijesni razgovor u riječku policiju i nije duže zadržavan, no javnost je bila šokirana postupanjem policije u SDP-ovom gradu. 

 Nevjerojatno, no ta ista priča čini jednu od najaktualnijih hrvatskih afera 2011. godine – Butorac je u policiju odveden kako bi odgovorio na pitanja o »nedopuštenom raspolaganju sredstvima Fonda društvenih djelatnosti«, pravne osobe koju je tadašnji šef riječke izvršne vlasti Slavko Linić osnovao, a koja se povezivala i s nabavkom oružja za obranu grada iz donacija tada još moćnih firmi u Rijeci.

Franjo Butorac praktički je zbog istog razloga – raspolaganja novcem povezanim s tim fondom pozvan na obavijesni razgovor u policiju temeljem anonimne prijave i sredinom svibnja ove godine, nakon čega je Slavko Linić policiju optužio da se Rijeci i vodećim ljudima Kriznoga štaba iz 1991. smješta politička montaža. Kako znamo, nedavno je na tu temu zasjedalo i Vijeće za nacionalnu sigurnost, a u priči je završio i bivši potpredsjednik vlade Damir Polančec koji je ustvrdio da je ravnatelj policije Oliver Grbić HDZ-ovce poticao u podnošenju anonimnih prijava protiv SDP-ovaca. 

Nakon Butorčevog brutalnog privođenja 1992. godine odmah su se bili oglasili svi riječki HDZ-ovci i ostali tada aktivni desni krugovi, optužujući riječku vlast upravo za ratno profiterstvo, kao što aktualni represivni aparat čini i 2011. godine. Slavko Linić tvrdio je tada, kao i danas, da su sve odluke donosila tadašnja tijela lokalne vlasti i da je sav novac cirkulirao putem legalnih računa. 

Butorčeva priča bila je donedavno »aktivna« i u jednom drugom segmentu – naime, prije samo nekoliko tjedana sud je pravomoćno oslobodio optužbe četiri bivša riječka policijska službenika, koje je Butorac još 1994. tužio jer su ga »na okrutan način protupravno lišili slobode, čime su po njega nastupile teške posljedice, po čast, ugled i dostojanstvo«.  

RIJEČKA BANKA  

Procjenjuje se da je u aferi Riječka banka, što je izbila 8. ožujka 2002. godine, nestalo oko 75 milijuna eura putem transakcija koje je godinama vodio diler Riječke banke Eduard Nodilo, koji je na kraju jedini pravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora, dok su ostali za koje se najprije mislilo da snose zapovjednu odgovornost za slučaj koji je uzdrmao monetarnu stabilnost zemlje, i Ivan Štokić i njegovi suradnici – Mirta Vlah, Snježana Podobnik, Borislav Perožić i Milojko Tankosić, svi bivši djelatnici Riječke banke u vertikalnom lancu odgovornosti – oslobođeni optužbi što su im se stavljale na teret. 

Nakon izbijanja afere, Riječani su danima stajali u redovima na kiši i vjetru ispred svoje, Riječke banke, koja je ranije sanirana državnim novcem, kako bi spasili svoje štedne uloge za koje se tada vjerovalo da im nema spasa, a osobito ih je iziritirala informacija da je šef banke Štokić upravo na dan izbijanja afere sa svog računa podigao preko 500.000 eura. 

 No, manjak u Riječkoj banci službeno je zbrojen i registriran mnogo prije Nodilova uhićenja.

Prikazujući to kao negativni rezultat sasvim regularnog poslovnog rizika, financijsko-upravna reprezentacija tadašnje vlasnika, Bayerische Landesbank, u svome bilančnom izvješću za Skupštinu dioničara, iskazala je i rezervaciju od 100 milijuna eura za pokrivanje gubitaka u 2001. Zakazana za 27. ožujka 2002., skupština je do daljnjega odgođena, jer se otkrilo da možda nije riječ o matematičkom izrazu pogrešnih financijskih procjena, kakve ponekad bilježe sve bankarske kuće.

Otkriće se, međutim, dogodilo na vrlo zanimljiv način. Upućen, očito, u poslovna izvješća BLB-a, informaciju o silnim gubicima u Riječkoj banci prvi je objavio njemački dnevnik Abendzeitung, podsmjehujući se nesposobnosti njezinih vlasnika i upravljača, članova CSU-a. Tek nakon tog novinskog teksta, 8. ožujka 2002., Riječka banka podnijela je kaznenu prijavu protiv Eduarda Nodila.

U njoj se tvrdilo da se diler posve samostalno godinama kockao bančinim novcem, gubeći u špekulacijama velike iznose koje je potom pokrivao fiktivnim depozitima u inozemnim bankama. Istoga dana Štokić je policiji prijavio da je Nodilo pobjegao iz Hrvatske, mada se poslije pokazao da je bio na kraćem privatnom putovanju. Nakon svega, BLB se povukao iz Hrvatske, a nasljednicom Riječke banke postala je Erste banka. 

Sutkinja Ika Šarić u obrazloženju je naglasila da je u stvaranju gubitaka zakazao cijeli sustav kontrola – od unutarnjih, preko vanjskih revizija, HNB-ovih, a nekoliko je puta spomenula njoj nevjerojatan potez ex viceguvernera Čedu Maletića koji je u inkriminiranome periodu anonimnu dojavu o gubicima RB-a koju je dobio od guvernera stavio ad acta. »Mi možemo biti nepravnici, nesuci pa reći »znali su«. Ali ja sam sudac.

Na ovaj način ne smiju se optuživati ljudi«, rekla je Ika Šarić tijekom obrazlaganja presude, kojom je većina aktera ove afere – oslobođena.  

OGNJEN ŠIMIĆ     

Kad je poznata rukometašica Ljerka Krajnović toga vrelog kolovoškog dana na sebe prespojila žice i mikrofone, te krenula u ordinaciju znamenitog kardiokirurga Ognjena Šimića s punom kuvertom praveći se, u dogovoru s policijom, da mu je spremna platiti pet tisuća eura kako bi preko reda operirao njezina oca, bio je to kraj jedne od dotad uspješnijih liječničkih karijera na ovim prostorima. »Uhitili doktora Šimića!«, eksplodiralo je Rijekom dan kasnije, 17. kolovoza 2006.

Vijest da je policija »pokupila« pročelnika Odjela kardijalne kirurgije u Klinici za kirurgiju KBC-a Rijeka, tada 51-godišnjeg dr. Ognjena Šimića, zbog sumnje da je primao mito, uskoro je dobila i službenu potvrdu, a Hrvatska je dobila prvi takav slučaj, u kojem je nepobitno utvrđeno da je doktor bio spreman primiti mito.

Policija ga je snimila i na njegovom stolu našla označene novčanice, a kasnijom pretragom službene kancelarije na Odjelu kardijalne kirurgije pronađena je još i veća količina novca za koji se također pokazalo da potječe od počinjenja drugih istovrsnih kaznenih djela. 

Dr. Šimić došao je u Rijeku krajem 90-ih na poziv lokalnih vlasti kao vrhunski stručnjak, i raspolagao je gradskim stanom mada je u međuvremenu u Aleji bogataša u Kostreni izgradio svoj znameniti dvorac, zagasitocrveni »čardak« u kojoj je živjela njegova mnogobrojna obitelj.

Priča kasnije dobiva nevjerojatan tijek: Šimić je osuđen najvišom zatvorskom kaznom svih vremena za korupciju – devet godina, zbog 18 slučajeva primanja mita, no umjesto na odsluženje kazne on se odlučuje na bijeg, raspisuje se Interpolova tjeralica, a liječnika spašava bosanskohercegovačko dvojno državljanstvo, te Šimić biva pušten na slobodu u Sarajevu. Na kraju, ipak je i u BiH osuđen na dvije i pol godine zatvora, te petogodišnju zabranu rada poslom u struci, a u međuvremenu je napisao i knjigu u kojoj se drsko ruga svim optužbama i pravosudnim sistemima koji su mu bili za petama.   

 

HDZ

Iako su zapravo puno poslovali s lokalnom riječkom vlašću, prvi HDZ-ovi ljudi s ovog terena za koje se vežu uhićenja ili istrage su bili početkom 2003. godine braća Španjol, Josip Bepo i Miloš, a u istom paketu s njima i bivša predsjednica Uprave HPB-a Ljerka Ercegović, zbog famoznog slučaja Fenixve, tvrtke osnovane za izgradnju garaže i stambeno-poslovnog kompleksa u središtu grada.

Riječani dobro znaju, nakon iskopa jame za garažu, radovi su stali i u jamu su prodrle podzemne vode, a gradnju je tek godinama kasnije preuzeo Austrograd. Slučaj još nije okončan na sudu, a tužitelji tvrde da braća Španjol nikad nisu ni namjeravala izgraditi garažu.

 io HDZ-ovih afera vezan je uz 3. maj – prije nekoliko mjeseci bivši predsjednik uprave Brodogradilišta 3. maj u Rijeci i stranački čelnik, Željko Starčević, kazneno je prijavljen zbog sumnji da je brodogradilište oštetio za više od četiri milijuna kuna, a u istom je paketu, posredno ili neposredno, i veliki kooperant 3. maja Mato Markanović, koji je već dvaput ulazio i izlazio iz Via Rome.

On se tereti za utaju poreza i zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju, te je po drugi puta uhićen sredinom travnja ove godine, ali nakon što se  u međuvremenu razriješio svih dionica, vlasničkih udjela u tvrtkama, svih funkcija u tvrtkama kojih je bio vlasnik ili direktor, nije bilo više opasnosti da ponovi djela, te je uskoro pušten.

Riječku javnost je 4. veljače ove godine osupnula informacija da se čak i protiv najumivenijeg riječkog HDZ-ovca Ivana Vanje Frančiškovića otvorila istraga zbog sumnji da je sudjelovao u izvlačenju novca iz državne tvrtke, Croatia Osiguranja, pri čemu se spominjalo stotinjak milijuna kuna. Kako su pisali mediji, u samo tri dana istraživanja poslovanja riječke filijale Croatia osiguranja šteta prouzročena sumnjivim isplatama po policama osiguranja penje se na više od 50 milijuna kuna, no istraga je tek počela i Frančišković je i danas slobodan čovjek.        

SDP

Nijedna bomba nije odjeknula kao bomba o navodnom oštećivanju riječkog gradskog proračuna za 80 milijuna kuna u slučaju Tržnica Rijeka, za što je među ostalima kaznena prijava podignuta i protiv riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela i šefice komunalnog sustava Irene Miličević, početkom ožujka prošle godine.

Slavko Linić, bivši gradonačelnik, tu je u zastari i nema ga u predmetu, ali slučaj je odmah dobio slojevite političke kvalifikacije. Politička galama dovela je odmah do smjene županijskog državnog odvjetnika Dorisa Hrasta, a slučaj je nakon toga premješten u Osijek, s kasnije potpuno nepoznatom sudbinom. Danas znamo da je u nekoj od ladica DORH-a i nakon 15 mjeseci, ali i da je dobrano uzdrmao gradonačelnika Obersnela koji je teško podnio povezivanje svog imena sa slučajem s početka 90-ih godina.

Prvi sljedeći slučaj opet se ticao Slavka Linića, kojeg se temeljem anonimne prijave pokušalo osumnjičiti za ratno profiterstvo, prije nekoliko tjedana, no jakim kontraudarom SDP-a i samog Linića kroz javnost, to je osujećeno, barem zasad.

Zadnji slučaj koji se povezuje sa SDP-om jest uhićenje i, kako vidimo, brzopotezno puštanje na slobodu šefice Direkcije poslovnih objekata Grada Rijeke, Željke Marković. Iako ona nije formalno član SDP-a, dugogodišnji je lojalan kadar riječke gradske vlasti još iz doba Linića, a uhapšena je rano ujutro 17. ovog mjeseca u svom stanu na Belvederu, i to kao posredni sudionik moguće korupcije u Državnom inspektoratu, s obzirom da je navodno kćeri jedne od inspektorica pogodovala pri dobivanju poslovnog prostora u Ciottinoj ulici, za što je nagrađena zlatnim nakitom.

Željka Marković spavala je, kao i ostale dvije privedene žene u tom slučaju, na madracima na podu riječke Via Rome koja je prebukirana, ali svejedno je u trenutku privođenja u zatvor novinarima pozirala sa smiješkom i svojim poznatim gardom gradske šminkerice.