Nije bilo ni lako, još manje ugodno, strašni je psiho-fizički proces bio spoznati kako si od apsolutno pokretne osobe postao – invalid. I to opaki, paraplegičar oznake TH 7-8 što znači oduzetost praktično dvije trećine tijela. Ali moram priznati da su se nakon toga počele događati i neke neobične, na kraju i vrlo zanimljive, pa i ugodne spoznaje. Naprosto postane vam potpuno jasno tko vam je prijatelj, a tko nije, nestane svih onih »fakeova« oko tebe, ostanu samo one prave, iskrene osobe i osjećaji. Ma shvatiš da je život jedan i da ga moraš koristiti u najbolje moguće svrhe.

Razgovor s Lukrecijom Tomušić, 28-godišnjom Riječankom koja je prije šest godina nakon naizgled bezazlenog pada doživjela tešku invalidnost, imali smo u ex Bernardiju, prostoru stiješnjenom između Kalvarije i Grohovčeve ulice, koji je zahvaljujući Odjelu za kulturu Grada Rijeke dodijeljeno na korištenje, četiri puta godišnje, pa tako i u ovo adventsko vrijeme, artBaazaru. Zanimljivom »trgovačkom centru« u kojem izlažu mladi kreativci, ljudi koji unikatnom garderobom i nakitom iskazuju određeno protivljenje diktatu i diktaturi velikih trgovačkih centara i modnih marki.

Dinamični pokret

A njegov nastanak bio je upravo ideja Lukrecije i njezinih prijateljica.

– Ovo je deseti artBaazar, ujedno i zadnji jer ćemo slijedeći organizirati na nekom drugom slobodnom mjestu. Pohvalila bih ovom prigodom pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara koji uvijek pokazivao iznimno razumijevanje za naš rad, za naše ideje. ArtBaazar je naprosto mjesto na kojem izlažu i prodaju riječki umjetnici, ljudi koji kreativnošću žele pokazati kako ono što nosimo ili s čime se kitimo ne mora biti – konfekcija. ArtBaazar naprosto pokazuje kako riječka alternativa itekako ima što reći, pojašnjava nam Lukrecija.

ArtBaazar se od početne ideje uistinu raširio u pravi, dinamični pokret u kojem sada participira skoro 40 izlagača.

– Prostor je limitiran tako da moramo odbijati i poneke potencijalne izlagače. Izaziva to dosta nezadovoljstva, no kako bi dozvolu za pojavljivanje na Baazaru dobili uistinu najbolji, oformili smo petočlanu stručnu komisiju koja donosi završne prosudbe tko smije, a tko ne na artBaazar, pojašnjava nam Luce, kako Lukreciju zovu svi koji ju znaju. Dok razgovaramo ispod stepenica, iza priručnog »šanka« na kojem Luce i radi, zanimljivi prostor koji pokazuje svu raskoš riječke alternative, posebno kad su u pitanju nakit i odjeća, ispunjava i glazba iz nekih davnih vremena. Dakako, medij s kojeg se reproducira su – gramofonske ploče.

– Brojna su područja mog zanimanja. Imam golemu energiju koja se negdje mora utrošiti. A iako me prije invaliditeta sport, osim odbojke, baš i nije privlačio, danas bez njega naprosto ne mogu. Članica sam AK Srce koji je za kratko vrijeme s nas nekoliko narastao na čak trideset aktivnih sportaša. Moje su specijalnosti bacanje kugle i koplja, a s obzirom na dobre rezultate, primjerice koplje bacam iznad osam metara, zauzela sam i treću poziciju na državnom natjecanju.

Nastavim li tim tempom, nadam se i nastupima na velikim natjecanjima, no iskreno – nisam se počela baviti sportom zato što sanjam ne znam kakve uspjehe, već zbog toga što se nakon treninga odlično osjećam, priča nam Luce koju neprestano, vrlo srdačno pozdravljaju kako izlagači na artBaazaru, tako i posjetitelji. Naprosto, stječe se utisak kako je Luce najčešće korišteni pojam u ex Bernardiju.

Nema nemogućeg

A da je Luce uistinu neobična i vrlo hrabra, neki bi rekli i pomalo »pomaknuta« osoba, pokazalo je njezino nedavno putovanje u francuski Lile.

– Vidjela sam poziv kojim se osobe s invaliditetom zovu na natjecanje u Francusku. Discipline su bile padobranstvo i paraglajding. Ni trena nisam razmišljala, javila sam se te zajedno s Danijelom Zahtilom iz Labina otputovala u Lile. Doživljaj je bio fascinantan, uživala sam beskrajno, probala sam sve što se nudili, oduševio me i indoor skydiving. I još sam jednom spoznala kako u životu uistinu nemanemogućeg, kako se zapravo može baš sve što se istinski želi. Kako je naprosto sve – na tebi.

Ali se ne može protiv birokracije. Ono što našu Luce dovodi do ludila je nevjerojatno graditeljsko, arhitektonsko pa i zakonsko nerazumijevanje osoba s invaliditetom.

– Strašno, strašno me ljuti to u osnovi banalno, a nama invalidima u kolicima apsolutno brutalno nerazumijevanje. Pa na cijelom Korzu nema praktično ni jedne banke ili trgovine koja ima pristup za invalide! Baš kao što to nema ni pošta na istom mjestu. Iritira me to baš kao i svi oni lažnjaci s invalidskim naljepnicama na automobilima. Nisam ja invalid zato što mi se hoće neko izdvojeno parkirno mjesto nego zato što sam u većem dijelu tijela oduzeta. Zato mi treba mnogo mjesta kako bih u automobil ušla ili iz njega izašla. Bože kakvih sve nonsensa ima kad su ti prostori za invalide u pitanju! Primjerice, parking na koji kad staneš, prigodom izlaska iz automobila izlaziš na prometnicu! Smirena sam još uvijek, tražim institucionalni način kako bih pokrenula razgovore, ukazala na nelogičnosti te konačno i Rijeku uvela u krug gradova u kojima su invalidi građani jednakih prava. Volim putovati, bila sam tako primjerice i u SAD ili prije spomenutoj Francuskoj. Znate kako je tamo – nama šanse da naiđete, bilo gdje, na ma kakvu prepreku koja limitira kretanje invalidima. A kod nas… pa sjetite se i sveučilišnog kampusa na Trsatu – nove zgrade, a zaboravili na invalide, iščuđava se Luce.

Biti korisna

Mlada osoba, 100-postotni invalid, u mirovini s invalidskim dodatkom od 1250 kuna.

– S jedne strane odlično je da te država zaštiti mirovinom. S druge, voljela bih ipak raditi, biti korisna sebi i društvu. Zanima me recimo i rad u medijima, probala sam na Totalnom radiju, ali nije dozvoljeno. Mlada sam i mislim da ću se i s tim problemom pozabaviti, napraviti sve da se i u toj domeni izmjeni zakonodavstvo. Da nam se dozvoli raditi pod određenim kondicijama. Kažem, mirovina je velika sigurnost, no uvjerena sam da i invalidi mogu doprinijeti razvoju društva, jednako kao i pokretne osobe. Da se dakle konačno pokrene famozna zakonska obveza o zapošljavanju invalida. A ne da tu odredbu zamjenjuju smiješno male kazne, privela je našu priču kraju Lukrecija Luce Tomušić.

Uz priručni »šank« natiskalo se dosta ljudi. Čaj je bio najtraženiji, a mi, ispod stepenica, Luce »zadavili« pitanjima. Ali i obećali da ćemo pružiti svu organizacijsku potporu bude li trebalo osmisliti protestno okupljanje protiv arhitektonskih barijera. Jer, kad ljudi vide jednog invalida u kolicima, sasvim sigurno ne pomišljaju koliko ih zapravo među nama ima. Bude li se moralo, kad prekriju Korzo kolicima, itekako ćemo shvatiti kako je to – velik problem. U svakom smislu.