Svima nagrađenima i svima ovdje prisutnima želim da u skladu sa svojim mogućnostima, na mjestima gdje živite i radite budete »stvaraoci osmoga dana«, kako bi rekao ruski filozof Nikolaj Berdjajev, tj. nastavljači Božjeg stvaralačkog djela u svijetu. A to čovjek najbolje čini stvarajući kulturu, koja je povezana s kultom, tj. sa štovanjem Boga kroz kult, koji je autentičan samo ako prelazi u kultiviranje svijeta i međuljudskih odnosa.

Tako je, uz ostalo, poručio mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup metropolit kada je 14. lipnja primio Nagradu za životno djelo Grada Rijeke. Cijeli je taj njegov govor bio okrenut budućnosti, i trebali bismo možda bar ove citirane riječi upamtiti, na njih se oslanjati, njima se nadahnjivati.

Snimio VEDRAN KARUZA

​Naš nadbiskup

​Vrijedi spomenuti bar još neke poruke koje je dr. Devčić tada uputio kako laureatima Grada Rijeke, tako i svima ostalima, svim građanima, a naglašeno protagonistima društvenog i političkog života: poticaj »na stvaranje budućnosti integrirajući svekolike razlike« i ukazivanje na važnost kulture za budućnost Rijeke: »Ta kultura mora biti kultura prihvaćanja i kultura solidarnosti.«
Nagrada za životno djelo je nadbiskupu Devčiću uručena na svečanoj akademiji Grada Rijeke, uoči blagdana sv. Vida, zaštitnika Rijeke i Riječke nadbiskupije. Desetljećima već, riječkoj i puno široj javnosti poznato je da je nadbiskup Devčić svećenik i biskup dijaloškog suputništva svojim suvremenicima. Znamo još iz vremena prije no što je postao biskup – dok je bio sveučilišni profesor – da je osoba nesvakidašnje širine, filozof, znanstvenik, kršćanski mislilac i humanist, graditelj dobra i zajedništva. Sve godine njegove biskupske službe to su potvrđivale i gradile, i mnogi ga zbog svega toga nazivamo – naš Nadbiskup. Mnogo smo od nadbiskupa Devčića mogli naučiti i mnogo smo od njega primili. Uz njega smo rasli i rastemo kao ljudi, rasli smo i rastemo u bolji Grad. Na prestižnoj nagradi Grada Rijeke i redakcija Novoga lista s radošću čestita nadbiskupu Ivanu Devčiću, koji je već desetljećima uvijek otvoreni sugovornik i suradnik i našem listu. Zahvaljujemo mu, veseleći se i budućim suradnjama.

Dodjeljujući vam Nagradu za životno djelo, Grad Rijeka vam izražava poštovanje i zahvalnost za cjelokupno vaše djelovanje, kao svećenika, nadbiskupa, profesora.

– Zahvalan sam Gradskom vijeću za jednoglasnu odluku da mi se dodijeli nagrada za životno djelo, obrazloživši to mojim zauzimanjem za otvoreni dijalog s društvom, prosvjetom i znanošću, pastoralom, socijalom i ekumenizmom. Naravno, veseli me konstatacija Gradskog vijeća da sam takvim svojim pristupom i ponašanjem našu Rijeku zadužio trajnim darom. Kao kršćanin koji vjeruje da naš život smrću ne prestaje, nego se samo mijenja, uvjeren sam da se i gospodin Orladno Rivetti, koji je kroz smrt prešao u drugu stvarnost, također zajedno sa svojom obitelji i prijateljima raduje odličju koje mu je posthumno dodijeljeno za njegov izniman doprinos razvoju sporta, novinarstva i humanitarnog djelovanja kojim je promovirao Grad Rijeku. U tom smislu u odluci Gradskog vijeća da nagradu za životno djelo dodijeli blagopokojnom gospodinu Orlandu i meni vidim potvrdu te neraskidive veze između našeg sadašnjeg života i onoga posmrtnoga, koji više nije podložan vlasti smrti. Djela koja činimo ostaju iza nas, kako ona dobra, tako i ona loša. Svaki čovjek nosi naravnu težnju da bude zapamćen po dobrim djelima. U tom smislu ovakve su nagrade poticaj ne samo onima koji ih primaju, nego i drugima da se trude živjeti i djelovati tako da ih ne samo njihovi suvremenici, nego i kolektivna memorija, upamte po njihovim dobrim djelima.

Mostovi povjerenja

Uspostavili ste tijekom svoje biskupske službe – no tako je bilo i prije, dok ste bili profesor na riječkoj Teologiji i na nekoliko fakulteta Sveučilišta u Rijeci – visoke standarde otvorenosti, dijaloga i suradnje ovdašnje Crkve s društvom u kojem živi. Recite nam o važnosti takvog stava i puta Crkve u suvremenom društvu.

– Vaše pitanje me je podsjetilo na uglednog profesora i teologa Janka Šagija Bunića koji je smatrao da dijalog Crkve s društvom u kojem živi nema alternative. Stoga je govorio: »Ali drugog puta nema!« Tog su uvjerenja bili i naši stariji, danas nažalost svi pokojni, profesori: Marijan Jurčević, dominikanac, Emanuel Hoško, franjevac, Mile Bogović, dijecezanski svećenik, naš ugledni crkveni povjesničar i prvi biskup Gospićko-senjske biskupije, te Srećko Badurina, koji je kasnije postao šibenski biskup, i Ante Kresina, bibličar. Tada je nekoliko profesora s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, kojemu je Teologija u Rijeci područni studij, povremeno dolazilo u Rijeku na razgovore i druženje s riječkim kolegama, što je katkad trajalo duboko u noć. Ti su razgovori meni i mlađim kolegama u profesorskom zboru puno značili. Inspirirani njihovim promišljanjima i razgovorima, tražili smo načine suradnje s fakultetima riječkog Sveučilišta. Tako je stvoreno ozračje međusobnog uvažavanja i suradnje. Dolazili smo jedni drugima na tribine, simpozije, na svečane akademske čine, objavljivali stručne i znanstvene članke u našim časopisima, gostovali jedni kod drugih kao predavači itd. U tom duhu otvorenosti, gradili smo mostove povjerenja između Crkve i društvene zajednice. Ono ljudsko pokazalo se jačim od ideoloških i svjetonazorskih razlika. Da je to doista tako, uvjerili smo se i tijekom Domovinskog rata, kada smo svi bili objedinjeni u borbi za oslobođenje Domovine. Tada smo iskusili koliko čvrsto autentične vrijednosti, kao što su domovina, kultura naroda, obitelj, Crkva, sloboda, ljude i narode međusobno povezuju i potiču da ih brane i promiču.

Poznajemo vas kao izvanrednog intelektualca, erudita, čovjeka graditeljske suradnje, inicijative i vizija, kao jednostavnog, tolerantnog i skromnog čovjeka, kao onoga koji druge ohrabruje, uvijek upućuje prema bitnom i vrijednom.

– Nisam baš tako izvanredan, ali istina je da sam od mladih dana volio knjigu i da je jednako volim i danas, unatoč svojim poodmaklim godinama. Tijekom godina puno sam novaca potrošio na knjige i časopise, tako da sada imam prilično veliku biblioteku smještenu u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci, u Ordinarijatu Riječke nadbiskupije i nešto u mojoj rodnoj kući u Krasnu. Kamo god sam putovao, gotovo sam uvijek kupio neku knjigu za uspomenu na to putovanje i mjesto gdje sam bio. Nekoliko knjiga sam i sam napisao. Filozofija me je zanimala već od srednjoškolskih dana, kao i teologija.
Od davnine postoji mišljenje da vjera traži razum. O tome postoji poznata latinska uzrečica: »Fides quaerens intellectum«, jer bez razumnog uvida, čin vjere bio bi iracionalan i kao takav čovjeku kao razumnom biću nepriličan. S druge, pak, strane vjera svojim sadržajima i spoznajama potiče razum na sve dublje propitivanje i istraživanje stvarnosti. U tom smislu druga latinska izreka glasi: »Credo ut intelligam« – »Vjerujem da bih shvatio«. S tim je povezano i razlikovanje između naravnog i nadnaravnog bogoslovlja iliti teologije. Prvo se oslanja na našu naravnu razumsku moć kojom prepoznajemo i interpretiramo tragove Božje u svijetu, a to su postojanje svijeta kao takvog i zakona prema kojima se ravna. A drugo, tj. nadnaravno bogoslovlje, temelji se na posebnoj Božjoj objavi po izabranim i Božjim duhom nadahnutim ljudima, tj. prorocima, i na koncu po Bogočovjeku Isusu Kristu. Taj odnos između vjere i razuma uvijek me je zanimao, što me je potaklo da se intenzivnije bavim filozofijom općenito, a napose filozofijom religije.

Uzori u životu

Što vas je formiralo?

– U životu svakog čovjeka bitna je prva formacija, a to je ona koju daje obitelj. Obitelj u kojoj sam rođen i odrastao bila je složna i pobožna, seljačka i radnička. Bilo nas je petero djece, četiri brata i jedna sestra. Svi smo, hvala Bogu, živi i zdravi. Braća i sestra žive u Krasnu sa svojim obiteljima. U mom djetinjstvu i ranoj mladosti u Krasnu je bio župnik vlč. Ivan Olujić. On je upravljao i susjednom župom Kuterevo. Za vrijeme Drugog svjetskog rata župom je upravljao župnik Duško Zorec, koji je bio veoma susretljiv prema ljudima, ali je župu, zbog ratnih i neposrednih poratnih okolnosti, materijalno i duhovno dosta zapustio. Njega je naslijedio župnik Ivan Olujić, svećenik veoma revan, koji je obnovio župu u svakom pogledu. Ljudi su ga veoma voljeli i poštovali. Puno je radio s djecom i mladima, trudeći se posebno da neke oduševi za svećenički ili redovnički poziv. Iz Kutereva ih je nekolicina pošla u sjemenište, ali su samo dvojica postala svećenici. Iz Krasna smo pošla trojica u sjemenište, a do kraja sam ustrajao samo ja. Također je nekoliko djevojaka pošlo u samostan da budu redovnice, ali je na kraju ostala samo jedna, a druge su odustale. Kad je župnik Olujić nakon devet godina odlazio iz Krasna, plakala je za njim cijela župa, mlado i staro, muško i žensko. Toliko ga je narod volio.

Imate li uzore u koje se ugledate u obnašanju biskupske službe?

– Biskupsku službu prihvatio sam sa strahom, jer sam se osjećao nespremnim za nju. To je, naime, crkvena služba koja zahtijeva solidno pastoralno iskustvo, koje ja nisam imao. Dotad sam obnašao službu vicerektora i rektora u Bogoslovnom sjemeništu i profesora filozofije na Teologiji u Rijeci. Uz to sam bio i pomoćni urednik nadbiskupijskog mjesečnika Zvona, kojemu je glavni urednik bio mons. Ante Sironić. U to smo vrijeme počeli izdavati i Riječki teološki časopis, gdje sam također bio član uredništva. Na KBF-u u Zagrebu predavao sam na postdiplomskom studiju filozofije, a neko sam vrijeme gostovao i na Filozofskom i Medicinskom fakultetu riječkog sveučilišta. U tim okolnostima dogodilo mi se 2000. godine imenovanje za riječkog nadbiskupa, jer je dobri i plemeniti riječki nadbiskup mons. dr. Anton Tamarut, tako mudar, skroman i samozatajan, a Bogu i Crkvi posve predan i posvećen, nakon teške bolesti umro. Razumljivo je da me je bilo strah te zahtjevne službe. To sam rekao tadašnjem apostolskom nunciju u Zagrebu mons. Giuliju Einaudiju, koji me je ohrabrio rekavši mi da će mi biti oslonac i pomoćnik mons. Josip Pavlišić. Tako je i bilo. Mons. Pavlišić mi je doista tijekom prve četiri godine moje biskupske službe bio pouzdan i nenametljiv savjetnik. Spomenuta dvojica mojih prethodnika, mons. Pavlišić i mons. dr. Tamarut, bili su mi i ostali uzori u mojoj biskupskoj službi.

Mons. dr. Ivan Devčić / Snimio Mateo LEVAK

Za vrijeme vaše dvadesetogodišnje biskupske službe, na Petrovoj Stolici u Rimu izmijenila su se trojica papa: Ivan Pavao II., koji vas je imenovao riječkim nadbiskupom; Benedikt XVI. i papa Franjo. Koji je od njih najviše utjecao na vas, posebno na poimanje biskupske službe?

– Sva tri spomenuta Petrova nasljednika svrstavaju se u red velikih papa koje je Bog podario Crkvi u naše vrijeme. Sva su trojica snažno utjecala na Crkvu i društvo, kao i na mnoge pojedince. Ivana Pavla II. upoznao sam prije nego je bio izabran za papu. Dogodilo se to kada je nekoliko poljskih i njemačkih kardinala i biskupa posjetilo Papinski zavod »Germanicum et Hungaricum« u Rimu, povodom njihova susreta radi pomirenja i izlječenja ratnih rana koje su opterećivale odnose između njihovih naroda. Također sam zajedno s kolegama iz Germanicuma intenzivno proživio i doživio izbor kardinala Wojtyle za papu. Bile su to jedne od najdužih konklava u povijesti. Gotovo smo svaku večer išli na Trg sv. Petra u Vatikanu, nestrpljivo iščekujući tko će biti novi papa. A kad je konačno objavljeno da je izabran novi papa u osobi poljskog kardinala Karola Wojtyle, iznenađenju, ali i veselju, nije bilo kraja. Mnoštvu na Trgu sv. Petra predstavio se s prozora papinske palače riječima: »Sono un papa chi viene da lontano«. Ali to što je dolazio izdaleka nije ga priječilo da ubrzo postane blizak ljudima cijelog svijeta, koje je pohodio na svojim brojnim pastoralnim putovanjima. I kod nas u Hrvatskoj bio je tri puta. Na trećem putovanju pohodio je Rijeku, gdje je odsjeo u Bogoslovnom sjemeništu. Taj je pohod bio veoma zahtjevan i naporan, jer je iz Rijeke letio u Osijek, Dubrovnik i Zadar, i sve to usprkos nesnošljivoj vrućini. Zadar je bio zadnja postaja njegova trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj. Imao sam čast da mu budem domaćin u našem Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci i da iz Rijeke do Zadra letim s njim u avionu.

Susreti koji nadahnjuju

Svoju biskupsku službu počeli ste s porukom nade, a djelovali ste s povjerenjem u ljude, u pravednije, solidarnije i humanije društvo i svijet. Što vas je nadahnjivalo?

– Moje biskupsko geslo glasi: »Krist naša nada.« A Krist je Bogočovjek. Prema tome je i nada koju nam on daruje bogočovječja nada. To znači da je njezino ispunjenje povezano s našom suradnjom s Bogom, po uzoru na Isusa, koji je u Getsemanskom vrtu prije svoje muke molio: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti!« (Mt 26, 39). Drugim riječima, samo ako dopustimo Bogu da nas vodi i s nama djeluje, možemo ostvariti nadu koju je usadio u naše srce. Na taj sam način i svoju biskupsku službu povjerio Kristu, koji je rekao: »Ja sam istinski trs /…/. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni« (Iv 15, redci 1 i 4).

Odakle ste crpili nadahnuća za svoju službu?

– Kako sam već spomenuo, uzori su mi bili i moji prethodnici: mons. Josip Pavlišić i mons. dr. Anton Tamarut. Oni su bili doista duhovni pastiri bliski ljudima, s kojima su dijelili njihove radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Dakako, uzor su mi bili i drugi biskupi iz naše Riječke metropolije: mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, mons. Ivan Milovan, porečko-pulski biskup i mons. Valter Župan, krčki biskup. Oni su mi, kao najmlađem među njima, bili pouzdani savjetnici i uzori. A uzori nad uzorima svima nama bili su nam i ostali pape našeg doba: Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo.
Nadahnjivali su me, naravno, i svećenici, čije mi je pastoralno iskustvo bilo dragocjeno. Već se neko vrijeme na području naše nadbiskupije nalazi i Euharistijska zajednica »Omnia Deo« (prevedeno: Sve Bogu), kojoj je osnivač don Josip Radić. Zajednica ima muški i ženski ogranak. Muški ogranak smješten je na Kukuljanovu, a ženski u Triblju, Dramlju i na Trsatu. Svećenici iz zajednice opslužuju više naših župa, a odlikuju se nepatvorenom revnošću i pobožnošću. Jedan od njih je i duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci. Također su i svećenički kandidati iz zajednice pitomci našeg Bogoslovnog sjemeništa.
Veliki su Božji blagoslov za našu Riječku nadbiskupiju i brojni redovnici i redovnice koji pripadaju različitim crkvenim redovima i daju velik doprinos župnom pastoralu, odgoju mladih, brizi za beskućnike, karitasu itd. Tu su i angažirani vjernici laici s kojima sam se rado susretao i u razgovoru zadržavao za vrijeme mojih pohoda župama, ali i u drugim prigodama. Takvi susreti pružali su mi mogućnost da bolje upoznam njihove želje, potrebe i očekivanja. Koliko sam ja njima bio podrška i ohrabrenje, toliko su i oni bili meni. U tom mi je smislu susret s vjernicima i župnicima na terenu puno značio.

Koji su temeljni orijentiri vaše biskupske službe, temeljne misli vodilje, osim vašeg gesla?

– O tome sam izlagao 16. prosinca prošle godine na svečanoj misi u katedrali prigodom dvadesete obljetnice moga biskupskog ređenja i četrdeset pete obljetnice svećeništva, te uvođenja u službu mons. Mate Uzinića, mog nadbiskupa koadjutora. U prigodnom govoru u katedrali istaknuo sam tada dva načela koja sam u svom biskupskom djelovanju slijedio: »napuklu trsku ne slomiti« i biti suputnik ne samo onima koji su mi kao biskupu povjereni, nego i svima ostalima kojima kao voditelj mjesne Crkve mogu na neki način pomoći. Neki su takve moje postupke doživljavali kao moju slabost, uvjereni da bih kao biskup trebao, kad je potrebno, ‘udariti šakom po stolu’. Ja tog mišljenja nisam nikad bio niti ću biti. Ako je Bog strpljiv s nama, odakle nam pravo da mi budemo nestrpljivi jedni s drugima? U mom su mi djelovanju također trajno nadahnuće bile riječi iz proslova »Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu« Drugog vatikanskog sabora, koje glase: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.« Koncilski oci pozivaju, dakle, članove Crkve, a s njima i sve ljude, da se uključe u društveni život na način da dijele uspjehe i neuspjehe, radosti i tjeskobe kroz koje prolaze naši sugrađani, i da posebno budu solidarni sa siromašnima i onima koji trpe, bez obzira koje su rase, nacionalnosti, vjerske ili državne pripadnosti. Naravno, koncilski oci tim stavovima izražavaju i veliko poštovanje prema svima onima koji odgovorno brinu o općem dobru zajednice, što treba biti orijentir i svim članovima Crkve.