Obilazak postaja Križnog puta u riječkoj katedrali / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ
Križni put u katedrali sv. Vida predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić, a u molitvi koja se naizmjence vodila na hrvatskom i ukrajinskom jeziku sudjelovale su brojne ukrajinske obitelji koje su svoj dom našle na riječkom području
povezane vijesti
RIJEKA – U povodu četvrte godišnjice rata u Ukrajini, Caritas Riječke nadbiskupije organizirao je u katedrali sv. Vida u Rijeci molitvu Križnog puta, kao znak solidarnosti sa svim žrtvama rata u Ukrajini i kao gestu ohrabrenja na teškom putu koji prolaze stanovnici Ukrajine, ali i raseljene osobe koje žive na području Riječke nadbiskupije.
– Okupljamo se pred križem ne samo da bismo promatrali patnju, nego da bismo osjetili snagu ljubavi i milosrđa koja nadilazi svaku bol. Spominjemo se svih onih koji su pogođeni ratom, siromaštvom, nepravdom i nesigurnošću. Sjećamo se djece koja žive u strahu, roditelja koji tuguju te susjeda koji, unatoč svemu, ne odustaju od pomaganja. Svaka postaja pred nama nije samo povijesni događaj. To je put kojim nas Isus vodi kroz vlastitu patnju, pokazujući nam kako nositi križ u vlastitim životima, kako nositi tuđu bol i biti znak nade. Otvorimo svoja srca tihoj Gospodinovoj prisutnosti. Neka nas njegova ljubav vodi kroz svaku postaju, neka nam pokaže kako podmetnuti rame, kako pružiti ruku, kako biti Veronika danas – ona koja briše suze i donosi nadu, poručio je na početku molitve Križnog puta riječki nadbiskup Mate Uzinić.
Oleksandra Solodka / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ
Četiri godine života u Rijeci
Oleksandra Solodka iz Kijeva u Hrvatsku je došla sa suprugom i sinom. Kaže kako joj je na početku bilo jako teško, jer je napustila svoju domovinu, obitelj i prijatelje, kao i kuću koju su ona i suprug kupili dva mjeseca prije početka rata u Ukrajini. – Na početku nam je bilo jako teško, nismo nikoga poznavali, nismo znali hrvatski jezik, tražili smo posao, vrtić i doktora za malenog. Bilo je i nekih ružnih situacija, jer su nas neki doživljavali kao strance, ljude koji su pobjegli od siromaštva i samo traže pomoć. U Ukrajini sam radila kao novinarka na Medicinskom univerzitetu, u press centru. Trenutno radim dva posla preko interneta. Imam puno prijatelja, dobre ljude pored sebe, iako se želim vratiti u Ukrajinu. Cijeli život radili smo kako bismo kupili kuću i morali smo je napustiti. U Ukrajini imam majku koja nam dolazi u posjet, ali ne želi napustiti Ukrajinu, kaže Solodka. Kateryna Halaida zaposlena je u riječkom Caritasu i u travnju ove godine bit će pune četiri godine kako živi u Rijeci. – Došla sam s obitelji, prvu pomoć pružio nam je u Caritas, u kojem sam, u znak zahvalnosti, neko vrijeme volontirala, a sada sam uključena u projekt »U svom domu«. Idem kod starih ljudi i pomažem im. Zadovoljna sam, imam svoju plaću, pomažem drugima i mogu reći da sam se privikla, iako mi nedostaje moja Ukrajina, koju u ove četiri godine, zbog rata koji još uvijek traje, nisam niti jednom posjetila, govori Halaida. |
Kateryna Halaida / Foto N. BLAGOJEVIĆ
Psihosocijalna pomoć
Postaje Križnog puta, njih ukupno četrnaest, koje je pripremila i napisala Oleksandra Solodka, naizmjence su se molile na hrvatskom i ukrajinskom jeziku. Molitvi su nazočile brojne ukrajinske obitelji koje su svoj dom našle na riječkom području. Molitvi Križnog puta nazočila je i ravnateljica Caritasa Riječke nadbiskupije Marijana Medanić.
Pano s imenima poginulih ukrajinskih sportaša / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ
– Četiri godine prošle su od početka masovne invazije na Ukrajinu. Ovim putem želimo izraziti podršku svim Ukrajincima koji prolaze svoj križni put i podnose strahote rata. Mnogi su još prije četiri godine došli k nama u Caritas potražiti pomoć. Caritas im je pružio ne samo materijalnu pomoć, nego i podršku kroz Razvojno-integracijski centar, gdje im se pruža psihosocijalna pomoć i pratnja u procesu integracije. Svi su se nadali skorom povratku u svoju domovinu. Nažalost, umjesto povratka, iz Ukrajine se i dalje raseljavaju oni koji su izgubili svoje domove u teškim razaranjima te su iscrpljeni ovim dugotrajnim i strašnim ratom. U Ukrajini i dalje pate njihove obitelji – muževi, očevi, bake i djedovi. Mnogi žive bez struje, bez grijanja i bez osnovnih životnih uvjeta. Na njih danas mislimo i za njih se molimo. Molimo za svaku nevinu žrtvu, molimo da sačuvaju nadu i vjeru te molimo za završetak patnji i za mir u Ukrajini, rekla je Medanić.
Misa zadušnica
U povodu tužne obljetnice, Ukrajinke koje u Caritasu Riječke nadbiskupije rade kao gerontodomaćice u sklopu EU projekta pomoći starijim osobama, pripremile su pano s imenima poginulih ukrajinskih sportaša, među kojima je veliki broj djece, najmlađi sportaš ima devet, a najstariji 34 godine. Također, uredile su i pano s fotografijama deset ukrajinskih gradova razorenih u ruskoj invaziji. Nakon zajedništva u katedrali, Ukrajinci i svi ostali koji su prisustvovali molitvi, nastavili su susret u organizaciji Caritasovog Razvojno-integracijskog centra sv. Vid. Istoga dana, u crkvi sv. Sebastjana i Fabiana službu zadušnicu poginulim vojnicima i civilima u ratu predvodio je grkokatolički svećenik Andrij Savijak. Program se nastavio molitvom za mir u Ukrajini u prostorijama Centra na Grivici. Glazbeni su događaj pratili ukrajinski amaterski zbor »Chervona Kalyna« (voditeljica Taisiia Pryimak) i pjevači katedralnog zbora sv. Vida (voditelj Nino Načinović).
