Moje pjesme, moji snovi – davni je hit iz kinodvorana, djelo koje ostaje u filmskoj klasici opisujući doživljaje svjetski popularne, legendarne austrijske obitelji Trapp. Riječki velikan Vladimir Vujnović se poput Trappovih polako, kao iz sjene otiskivao u »veliki svijet«, obišao ga je na kraju nadugačko i naširoko stekavši međunarodnu slavu velikog rukometnog suca, isto tako i cijenjenog delegata, nadzornika i savjetnika. Ostavljao je pritom duboke tragove u novinarstvu, kako u pisanom, tako i televizijskom, ali u dokumentarcima, a osim toga pisac je i izdavač brojnih knjiga, naravno, pamti se i njegova velika aktivnost u motociklističkom sportu. Susretao se pritom Vujnović s kolonom svjetski slavnih osoba od sporta, politike, show businessa… Pjesme i snovi mladića s Pećina su postajali stvarnost kada je kao protagonist posjetio »samo« 150 zemalja naše planete.

– 147, ispravlja nas Vladimir Vujnović, uz ostalo, svojevremeno i najbolji rukometni sudac svijeta. Svakako je jedan od najslavnijih i bez dvojbe godinama najpopularnijih Riječana.

– Rođen sam u jednom malom mjestu, najveća mi je tada želja bila da, recimo, jednom vlakom otputujem do Osijeka, a kasnije mi se u biti u životu ostvarilo sve. Krenuo sam do Osijeka pa sam jednog dana doputovao u Rijeku. Poslije toga sam shvatio da je Rijeka postala grad mojih snova. Ostvarili su mi se neki snovi i od tog trenutka, od one 1964. godine krenuo sam u svijet. Ono spomenuto malo mjesto je inače Apatin, u Vojvodini, smješteno na Dunavu, odakle je moja majka, inače Njemica iz porodice Bleckl.

Životni putevi su ga prvo doveli u Vojvodinu, iako je moglo biti drugačije.

– Trebao sam se roditi u Prištini gdje je otac bio komandant garnizona, majka je dan prije poroda vojnim vozilom krenula u Apatin da bi me tamo porodila babica. Majka mi je kasnije pričala da je to putovanje bilo nešto najnevjerojatnije što je doživjela. Rekla je da je imala sreću što je došla, kasnije je, naime, dva puta ponovno pokušala roditi, ali svaki puta pri porodu dijete nije preživjelo. Meni je eto, bilo suđeno da dođem, da me porodi ta bakica Eržika. Kažu da nisam disao tih prvih 40 minuta, ona me ubacivala u toplu i hladnu vodu i dovela u život. Baš joj hvala!

I ova epizoda kada je tek ugledao svijet najavljuje Vladin pošteni, ali borbeni stav u životu. Sve ga je to dovelo jako, jako daleko.
– Naučio sam se boriti cijeli život, pošteno, korektno, a onda, kada sam došao u Rijeku, počelo je to moje veliko životno, ali i svjetsko putovanje. Sanjao sam kao mali dečko, gledajući one brodove na Dunavu, da jednom zaplovim svijetom, i zaplovio sam. Kada sam izračunao sve te milje, kilometre koje sam prošao, kažu da je to više od stotinu puta da sam obišao zemaljsku kuglu. Ponosan sam zbog toga. Kada slavim jubilej tolikih godina uz ta putovanja i te razne aktivnosti, obilježavam više od 50 godina prekrasnog života za novinarstvo i uz njega. Uživao sam u svemu tome spominjući se 55 godina moje aktivne rukometne i motociklističke karijere, ali i 38 godina međunarodne rukometne karijere, one suca, delegata, nadzornika, mentora te lektora Svjetske i Europske federacije.

Vlado Vujnović i Igor Eškinja s grobničkim ljepoticama na »Grobničkoj ljepotici«

Dio zapadne Europe

»Najdraža Rijeko« – zapjevaju Riječanke i Riječani voljenome gradu kojega svatko na svoj način nosi u srcu, tako i Vlado, jedan od najslavnijih Riječana.

– Rijeka je prekrasan grad koji svakome u okviru njegovih intimnih želja, omogući barem dio svojih nadanja, svega onoga što je planirao u životu. Naravno, nikada se ne treba predati. Rijeka je dobra po tome što se ne razlikujemo jedni od drugih. To je grad koji prihvaća svih, svatko tko želi raditi ozbiljno, pošteno, koji se zalaže napraviti nešto kvalitetno, ima priliku to ostvariti u mom gradu.

Na Automotodromu Grobnik s kćerkom Janom

Kao i mnogi iz njegove i onih nešto starijih generacija guštirali su u riječkom položaju nadomak tada mitiziranoga zapada.

– Rijeka je zanimljiva jer je blizu onoga što smo tada koristili na neki način, blizu je zapadnih kriterija, bili smo uvijek dio te zapadne Europe. Tu su ti prvi odlasci u Trst, Veneciju, to je bilo nešto iznad svega. Tamo smo se upoznavali s nečim, kontaktirali sa zapadnom demokracijom, bio je divan period. Nama koji smo bliže granici, omogućavane su nam nove spoznaje, novi pogledi na svijet. Da pak ne govorim koliko je bilo lijepo putovati iz te multinacionalne Rijeke širom svijeta gdje su nas dočekivali otvorena srca. Ne treba zaboraviti, Rijeka je bila najveća luka tog dijela Mediterana. S druge strane, ljudi su dolazili tu, bili smo dio svijeta, Kada sam dolazio u taj svijet kroz tih 50 godina, uvijek su me gledali s poštovanjem, željeli su dam im pričam o Rijeci koja ima divnu, prekrasnu prošlost. Pričao sam im i o Karolini Riječkoj, D’Annunziju, prekrasnim palačama moga grada poput Trsatske gradine, Guvernerove palače te raznim povijesnim zgradama. Pričao sam i o ljudima, o temperamentu koji krasi ovaj grad. Naravno, i o kulturi i sportskoj tradiciji koja mi je uvijek bila izvor inspiracija. Naravno, zbog svega toga u životu nisam nikada htio nikoga razočarati, da mi može kazati kako dolazim iz grada koji sam toliko hvalio i cijenio da bi onda napravio neki ružan potez. Uvijek sam vodio računa odakle dolazim i zbog toga mi je jako drago što danas u ovim godinama mogu reći da smijem uspravno hodati ovim gradom i svakoga pogledati u oči. Nikome nisam napravio ništa loše, samo dobro. Neki to i ne znaju, možda će toga postati svjesni jednog dana.

Isprva u užim riječkim sportskim krugovima, a onda kao nošen koncentričnim valovima, Vlado Vujnović je postao poznat i popularan u svjetskim razmjerima. Puno je dao rukometu koji mu se »oduživao« na svoj način.

Vlado Vujnović s Timom Reewesom, višestrukim svjetskim prvakom u natjecanju motocikala s prikolicom

– Rukomet je moj hobi, doživljavao sam ga kao nešto u čemu čovjek treba uživati. I kao igrač Pećina, u kojima sam proveo cijelu karijeru i to s prekrasnim društvom, a i kasnije kada sam postao rukometni sudac, htio sam u tome uživati. Ali, imao sam i ideju: sam sam sebi rekao: »ako sam već sudac, onda želim biti najbolji na svijetu«. Zanimljivo, ta me misao stalno proganjala od prvih utakmica koje sam sudio na ovom našem području od Hreljina, Crikvenice, Senja. Uvijek sam si govorio: »Vlado, moraš zaslužiti da jednog dana budeš najbolji!«.

Vladimir Vujnović – iz igračkih dana za RK Pećine

Najjača liga

Kao i svi koji se penju na vrh, dobro zna koliko je strm uspon.

– Krenuo sam negdje 1966. godine. Nije to bio lak put, trebalo je sve to proći za biti najbolji sudac na svijetu u međunarodnoj rukometnoj organizaciji IHF-u koja ima najviše članova od svih sportskih federacija na svijetu. Kako sam imao ideju, odlučio sam se tome malo više posvetiti. Bio je to ispunjen život. Trebalo je puno trenirati. Vježbao sam dva puta dnevno, sudio veliki broj prijateljskih utakmica i onda je, naravno, krenula ta karijera. Položio sam ispit i za tada republičkog pa za saveznog suca. Prijelomni trenutak je nastao onog časa kada sam počeo suditi tada vrlo jako Prvu jugoslavensku ligu, koja je bila onda, vjerujem najjača liga na svijetu. Tu sam stekao vrlo veliko iskustvo da bi 1982. postao međunarodni sudac u rumunjskom Brašovu, tu je započeo ovaj međunarodni put.

Nagledali smo ga se dok je maestralno, lakoćom, vodio i najveće međunarodne utakmice i kasnije kada je kao protagonist u raznim ulogama prolazio međunarodna »sita i rešeta«.

– Vrlo sam ponosan zbog tog puta, i to prije svega jer sam imao partnere s kojima sam uspješno sudio, ali i na ono što smo mi sve u Hrvatskoj napravili nakon Domovinskog rata na rukometnom planu. Ponosan sam što sam kao jedini rukometni sudac u Hrvatskoj 1990. godine krenuo u potragu za svojim partnerom i imao sam sreću što sam ga pronašao u Petru Mladiniću iz Zagreba, profesoru i bivšem ravnatelju zagrebačke V. gimnazije. S njim sam prošao vrlo lijep period u životu. Krenuli smo od njegovog polaganja međunarodne kategorije u Bugarskoj 1992. godine, tu je krenuo naš međunarodni sudački put.

Nagradu za svoj rad dobio je i od hrvatskog predsjednika Ive Josipovića

I naš je list izvješćivao tih ratnih dana kako je Vlado u hrvatskom izaslanstvu koje se na Olimpijskim igrama u Barceloni borilo za mjesto hrvatskog rukometa na međunarodnoj sceni.

– Ponosan sam što sam 1992. godine bio član delegacije Hrvatskog rukometnog saveza. Tada smo otišli smo na Olimpijske igre u Barcelonu, nismo mogli nastupiti kao reprezentacija niti ja nisam mogao tada suditi, ali smo zato bili na Kongresu Svjetske federacije (IHF) gdje je bila i Europska federacija (EHF) koja je osnovana te godine. Imao sam čast i zadovoljstvo da s predsjednikom HRS-a Božom Sušecom, sa stručnim suradnikom i uglednikom IHF-a Ivanom Snojom, tajnikom HRS-a Viktorom Zovkom kao član Komisije za međunarodne odnose i prvi predsjednik Udruge hrvatskih rukometnih sudaca, budemo primljeni u IHF i EHF. Veliko zadovoljstvo za nas na tom Kongresu. Postoji povijesna fotografija koja će zaintrigirati i vaše čitatelje, a prvi intervju nakon toga sam dao vama kao novinaru Novog lista. Bio sam sretan.

Dani ponosa i slave

Poznati par Vujnović- Mladinić sudio je prve međunarodne susrete u mladoj državi okovanoj okovima nametnutog rata.

– Bio sam također sretan što sam zajedno s Pjerom Mladinićem imao čast i zadovoljstvo suditi prve dvije, međunarodne utakmice Hrvatske koje smo odigrali. Prvo je ženska reprezentacija igrala s reprezentacijom SAD-a, jedan susret u Zagrebu, jedan u Puli. Poslije toga su rukometaši igrali s reprezentacijom Slovenije u Sutinskim vrelima. Kasnije su rukometaši igrali s Japanom. Zadovoljstvo je bilo toliko veće što sam bio predsjednik Udruge hrvatskih rukometnih sudaca, u to ratno doba i voditelj Hrvatske rukometne lige odigravane u Diomovinskom ratu. Teškoćama unatoč, sve planirane utakmice su odigrane. U tim ratnim okolnostima sam putovao na utakmice, recimo, u Zadar, Metković, Varaždin, Osijek i druga mjesta često pod ratnim uzbunama, ali što je tada bilo vrlo važno, svaki susret je odigran. I to je prvenstvo bilo jedan od prozora, puteva u svijet mlade hrvatske države. Ponosan sam što sam bio dio svega toga.
U tim danima slave, žrtve i ponosa, dok je Hrvatska stenjala u ratu rukometaši Zagreba su obradovali cijelu zemlju