Povjesničarka umjetnosti i etnologinja Mirjana Kos / Foto M. ANIČIĆ
Na njima se odvijao važan dio društvenog života grada ili mjesta, uz različita zabavna, kulturna i sportska događanja koja su ih činila vrlo popularnima
Povjesničarka umjetnosti i etnologinja Mirjana Kos, kustosica Hrvatskog muzeja turizma, stručnjakinja za turističku povijest i baštinu, nedavno je doktorirala na temu hrvatskih kupališta na Jadranu krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Zajedno s dr. Julijom Lozzi Barković već je objavila knjigu o kupališnoj baštini Kvarnera, a sada je istraživanjem obuhvatila kompletnu hrvatsku obalu i napravila prvi cjeloviti prikaz morskih kupališta od Savudrije do Cavtata.
Kad govorimo o hrvatskoj kupališnoj baštini, pričamo o građevinama koje fizički uglavnom više ne postoje. Većina ih je nestala do sredine 20. stoljeća, a mnoge su u startu bile i zamišljene kao građevine privremenog karaktera. Do sada su uglavnom ostajale na margini istraživačkih interesa, no vi ih smatrate posebno važnima. Zbog čega?– Zbog mnogih razloga. Kupališta su među prvim javnim građevinama koje se grade u razdoblju transformacije primorskih naselja u turistička mjesta. Građena na ekskluzivnim lokacijama uz more, svojom su jedinstvenom arhitekturom oblikovala obalno lice naselja. Njihovu oblikovanju, izgradnji i održavanju posvećivala se velika pažnja, a da je riječ o vrlo uspješnim arhitektonskim rješenjima svjedoče prestižne međunarodne i domaće nagrade i priznanja. Kupalište Čikat u Malom Lošinju, svojedobno najraskošnije otočno kupalište s polukružnim nizom kabina i nekoliko paviljona u secesijskom stilu, nagrađeno je u Beču 1894. i u Budimpešti 1895. Kupališta u Novom Vinodolskim i Selcu također su nagrađivana na izložbama u Beču, a kraljevičko kupalište je dobilo posebnu diplomu na Prvoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1896. Gradnju kupališta financirali su strani investitori, domaći poduzetnici i gradovi, ovisno o tome jesu li bila turistička ili komunalna, a projektirali su ih renomirani domaći, austrijski, mađarski, češki i talijanski arhitekti. Primjerice, projekt neizvedenog kupališta u Omišlju napravio je Josef Schulz, projektant Narodnog muzeja i Nacionalnog teatra u Pragu, dvorca Peleš i praškog Rudolfinuma. Osim toga, posebno je važna i socijalna dimenzija takvih objekata, jer se u njima zrcale slika sredine i društvenih običaja ondašnjeg vremena. Kupališta nisu bila samo mjesta na kojima se presvlačilo, sunčalo i ulazilo u more, već prvorazredna društvena okupljališta. Na njima se odvijao važan dio društvenog života grada ili mjesta, uz različita zabavna, kulturna i sportska događanja koja su ih činila vrlo popularnima.
Prva Angiolina
Koliko ih je podignuto na našoj obali? – Stotine. Svako priobalno mjesto koje je držalo do svog imidža, s iznimkom onih na dugim pješčanim plažama, imalo je građeno kupalište, a kako se turizam razvijao, tako su se i ona mijenjala, nadograđivala, u njih se ulagalo, vlasnici su ih prilagođavali novim potrebama. Često su nastajala kao kruna djelovanja društava za poljepšavnje mjesta koja su okupljala pionire turizma i u usporedbi s današnjim turističkim zajednicama imala vrlo razgranatu djelatnost. Ta su društva brinula o uređenju naselja, izgradnji komunalne infrastrukture, postavljanju urbane opreme, izgradnji kupališta i uređenju obale. Uzimajući u obzir da su mahom bila volonterska, napravila su golem posao. Primjerice, na Lošinju su organizirali pošumljavanje te u nekoliko godina posadili 250.000 sadnica crnogorice i mediteranskog raslinja na Čikatu i Sunčanoj uvali. Prvo takvo društvo osnovano je 1868. u Hvaru, pa je i to mogući datum početka turizma na hrvatskom Jadranu. Predsjednik mu je bio hvarski biskup Juraj Duboković, što govori da su se turizmom bavili najintelektualniji pripadnici društva koji su otpočetka shvatili izuzetnu važnost te gospodarske djelatnosti. Bilo bi dobro da se turistički djelatnici koji upravljaju budžetima ponekad osvrnu na prošlost i postignuća svojih prethodnika. Kažu da je povijest učiteljica života. Opatija je u to doba imala pet monumentalnih kupališta – Angiolinu, Slatinu, Tomaševac, Črnikovicu i Quittu – a danas možemo birati između pasivnog ležanja na betoniranoj Slatini i aktivnog skakutanja po šiljastim grotama.
Na kupalištima koja nisu imala odvojene prostore za muškarce i žene, odvojenost spolova osiguravala se vremenskim rasporedom kupanja, koji je često bio neravnomjeran. Naravno, na štetu dama kojima su se kupališta otvarala u 6 ili čak 4 sata ujutro, pa do 10 ili 11, a ostalo vrijeme bilo je namijenjeno muškarcima. Za žene su vrijedila i mnogo stroža pravila odijevanja. Prva namjenska ženska odjeća za kupanje pojavila se krajem 18. stoljeća, a nalikovala je odjeći u kojoj se u to vrijeme spavalo. Sastojala se od dugih hlača i duge haljine zakopčane do vrata ispod koje se obavezno nosio korzet. I rukavi su morali biti dugi, a u suknju su se stavljali utezi kako u vodi ne bi došlo do nemoralnog zadizanja odjeće. Komplet su činile i posebne cipele te čarape za vodu, kao i šešir, a često i suncobran. Za izradu takvog kostima bilo je potrebno oko 10 metara vunenog materijala, a najčešće su bili tamne boje: sive, crne i tamnoplave. Tako odjevene, žene su se mogle samo namakati.
Koja biste od povijesnih kupališta izdvojili kao najreprezentativnija ili najposebnija?– Na prvom mjestu opatijsku Angiolinu koja će, nadam se, doživjeti faksimilnu rekonstrukciju vanjskog plašta u drvu, s ponudom ekskluzivnih sadržaja, uključujući i postav o povijesti jadranskih kupališta kakav će imati samo Opatija. Iako ima podataka i o starijim kupalištima, primjerice u Rijeci već od 1841. godine, ili u Zadru od 1873., o njima zbog oskudnih izvora ne znamo gotovo ništa, pa Angiolinu koja nastaje 1884. godine, istodobno s hotelom Kvarner, prvim na našoj obali, uzimamo i kao prvo građeno kupalište. Prošle godine, na svoj 130. rođendan, kojeg se usput budi rečeno nitko nije sjetio niti obilježio, naš prvi turistički hotel je umjesto proslave za dar dobio limenu nagrdu na krovu. Ako se tako odnosimo prema reprezentativnim hotelskim zgradama, ne treba se čuditi što su nam propala i skoro sva kupališta. Od drvenih, koje u nekim kulturnijim zemljama ne samo obnavljaju nego u istom stilu dograđuju, u Hrvatskoj nije sačuvano ni jedno. Zadnja je bila Angiolina koja je izgorjela 1989. U Rijeci je najluksuznije bilo kupalište Kvarner, s vanjske strane gata Marije Terezije. Slovilo je za jedno od najboljih kupališta te vrste u Monarhiji i funkcioniralo kao prvoklasno gradsko okupljalište. Izgrađeno je u samo četiri mjeseca, a svečanost otvorenja u rujnu 1913. bila je raskošna i za današnje pojmove: naručena je posebna rasvjeta građevine, veliki vatromet, koncert gradskog orkestra, nastup mješovitog zbora, ples uz pratnju vojne glazbe, te natjecanje osvijetljenih plovila. Uz nizove zasebnih kabina za muškarce, žene i djecu, dvoetažno kupalište na lukobranu imalo je veliku zajedničku terasu s restoranom i kuhinjom, praonicu rublja, ambulantu, sanitarne prostore, terase za zračne i sunčane kupelji, a k tome i pozornicu s popratnim prostorom za glumce. Na kupalištu su se izvodile predstave i koncerti, organizirali su se plesovi, festivali, prigodne večeri, kao i različite sportske priredbe. Kupalište je 1925. dobilo i odskočnicu za skokove u more.
Manje luksuzno, ali ne manje važno bilo je i gradsko kupalište Sušaka na Delti koje je uživalo ogromnu popularnost, osobito među mladima te kao mjesto mnogobrojnih sportskih događanja. Takva monumentalna paviljonska kupališta građena su i na crikveničko-vinodolskoj rivijeri, a slična su im baška kupališta. U uvali Bok na otoku Susku imali smo jedinstven primjer kupališta u pješćenjaku s kabinama izdubljenim u pješčanim dinama. U njima je vladala ugodna hladovina, pa su osim za presvlačenje, služile kao sjenice. Svojim neobičnim pejsažom i ležernom atmosferom na kupalištu egzotični je Susak privlačilo smjelu, pomalo pustolovnu klijentelu. Naravno, čitav niz izuzetnih primjera imamo i u Istri te Dalmaciji.
Luksuz i komfor
Koji su najvažniji? – U Puli je uz kupalište Bagno Polese koje je imalo funkciju omiljenog gradskog okupljališta, uoči Prvog svjetskog rata podignuto monumentalno vojno kupalište na Valkanama, sa svim suvremenim sadržajima koje su koristili visoki časnici i njihove obitelji, te građani s posebnim propusnicama. Izvedeno je iz armiranog betona i modelirano u klasicističkom stilu, a zanimljivost je da je izgrađeno bespravno, bez građevinske dozvole i unatoč protivljenju općine. Izuzetan je primjer i pulsko kupalište Stoja iz 1936. izvedeno u stilu talijanske moderne, danas derutno ali i jedno od rijetkih koje je zaštićeno, a po oblikovanju vanjskog plašta s ovalnom terasom slično legendarnim splitskim Bačvicama. Status zaštićenog kulturnog dobra uživa i kupališna zgrada u Srebrenom u Župi Dubrovačkoj, djelo cijenjenog češkog arhitekta, dizajnera i slikara Jiríja Stibrala, kao i šibenska Jadrija podignuta na otočiću sv. Andrije 1922. zahvaljujući vizionarstvu Šibenčanina Šime Grubišića Rovila, umirovljenog majora i zaljubljenika u svoj kraj. On je okupio grupu istomišljenika da bi s njima osnovao zadrugu s kojom će na ulazu u Šibenski kanal, izvan mutne vode zaljeva, podići kupalište i stvoriti turističko-rekreacijsku oazu Šibenika, što je Jadrija zaista i postala. Jedna od posebnosti toga kupališta bila je mogućnost posjedovanja vlasničkih kabina, veličine 2,5 x 2,5 metara, građenih za imućnije Šibenčane. U kabine je mogao stati krevet, a neke su imale i drvenu terasu pa su korištene kao male vikendice. Zadar je na potezu od Brodarice do Puntamike imao raskošan kompleks nekoliko velikih kupališta poredanih jedan do drugoga koji su formirali pravu malu rivijeru, a Dubrovčani su na Lapadu 1936. uklonili drveno da bi izgradili novo kupalište u stilu moderne, kao najkomfornije i najsuvremenije kupalište tog razdoblja na južnom Jadranu. Uz brojne naprave za djecu i odrasle, na plaži su imali jedinstveni betonski tobogan koji i danas postoji. Među najsjajnije primjere ubraja se i gradsko kupalište Bonj u Hvaru izgrađeno 1927. od prvoklasnog bijelog bračkog kamena, danas jedno od rijetkih obnovljenih.
Do pojave organiziranog kupanja na za to predviđenim mjestima i kupalištima, domaći puk se kupao bilo kada i bilo gdje, ulazeći u more s barke ili obale. Većinom neprimjereno odjeveni, u donjem rublju ili goli, izazivali su zgražanje uštogljene inozemne klijentele, sputane građanskim normama. Vlasti su stoga izdavale proglase o zabrani kupanja izvan javnih i privatnih kupališta koje su najviše kršili domaći stanovnici, a prijestupnike se ponekad i kažnjavalo. Najviše je pritužbi bilo zbog neprimjerenog odijevanja, buke i galame na kupalištima u noćnim satima, te zajedničkog kupanja muškaraca i žena što je bilo najstrože zabranjeno.
Osim luksuza i blještavila kroz priču o kupalištima okrivaju nam se i manje blistave strane tadašnjeg života, poput segregacije siromašnijih slojeva. Tako se primjerice u Rijeci istodobno s luksuznim kupalištem na lukobranu gradi pučko kupalište Neptun u zoni između brodogradilišta i Tvornice torpeda. Čak je i Robert Whitehead, vlasnik tvornice, prosvjedovao strahujući da bi kupači mogli stradati od pogotka torpeda prilikom probnih ispaljivanja iz obližnje lansirne stanice. Opatija je također imala prvorazredna kupališta za drugorazredne građane?
– Istina, Neptun je bilo kupalište namijenjeno društvenom sloju nižih platežnih mogućnosti i vojnicima koji, kako se tvrdilo, ne bi pristajali luksuznom gradskom kupalištu na lukobranu, a sigurno bi ga se i sami klonili. Na neprimjerenost lokacije kupališta stalno je upozoravala i gradska zdravstvena inspekcija zbog zagađenja mora i okoliša uljem, naftom, petrolejom, benzinom i otpacima. U Opatiji je na obalnom potezu prema Lovranu podignuto kupalište Quitta, s puno prihvatljivijim cijenama od Angioline i Slatine, jer je na tom dijelu zbog utoka potoka Lerčice more hladnije, što profinjenoj klijenteli nije odgovaralo, pa je steklo epitet kupališta za napoličare i sluškinje. Isto tako je Črnikovca prozvana legionarskim kupalištem, jer su ga u međuratnom razdoblju pretežno koristili vojnici. Međutim, i ta su kupališta građena prema vrhunskim projektima i bila su suvremeno opremljena. Quitta je bilo prvo u potpunosti zidano kupalište bez drvenih djelova, elegantno i raskošno, a Neptun je nakon prvotne drvene izvedbe, 1937. dobio i modernu armiranobetonsku verziju.
Ekskluzivan Lido
Danas svjedočimo sličnoj situaciji: najljepše dijelove obale zaposjedaju koncesionari koji skupo naplaćuju ležaljke i prateće usluge, pretvarajući ih u rezervate za bogate na kojima veći dio građanstva više nema što tražiti. Uzmimo najsvježiji primjer kupališta Lido u Opatiji na kojem se toči skupocjeni šampanjac, a za ležaljku se plaća 90 kuna, pa zamislimo prosječnu obitelj iz Rijeke s dvoje djece na kupanju. To je investicija! – Situacija je samo djelomično usporediva, jer su se nekad uz luksuzna turistička, gradila i kvalitetna komunalna kupališta, što se danas ne događa. Budući da Lido nije bio uređena gradska plaža, već zapušten i prljav pješčanik, mislim da nemamo razloga prigovarati. Dapače, mislim da treba pohvaliti koncesionara koji je kultivirao pristup moru i omogućio kupačima da se izležavaju na udobnim ležaljkama, pijuckaju osvježavajuće koktele, dokoličare ili uživaju u gastronomskoj ponudi. Osmislio je kupalište i sadržaje na prostoru koji nikad nije dovršen, jer je pješčanik Lido i prostor Ljetne pozornice, koja radi dva mjeseca godišnje, umjetni nasip od 13. 000 kvadrata na kojem je trebala biti sagrađena najveća palača u gradu – ekskluzivna Lječilišna palača. To je centralni, ekskluzivni gradski prostor koji gradu mora donosti novac da bi od njega živio i servisirao potrebe svojih stanovnika. Pa Opatija nije sagradila ni funkcionalni dječji vrtić, grad nema svoj trg na Slatini!Svojedobno ste i sami nudili neka rješenja za uređenje obale?– Budući da Opatija nema plaže niti pitomu obalu, prije nekoliko godina predložila sam gradonačelniku da razmisli bi li se površina sunčališta i kupališta na rivijeri možda mogla povećati sistemom montažnih drvenih platformi, pasarela i pontona koji bi se u ljetnoj sezoni sidrili uz šiljaste morske hridi, a izvan sezone deponirali. Čak sam i arhitekta angažirala da razradi skicu za tu zamisao, ne bi li gradonačelnik stekao jasniju predodžbu, ali nisam ga uspjela zainteresirati.
