Ponosan sam da sam školu završio, jako mi je to važno za samopouzdanje. Uporan sam, imam svoj stav i vjerujem da ću se ostvariti u životu kao čovjek, suprug, otac i radnik. Uvijek postoji izlaz, jer na kraju tunela u svakoj situaciji je svjetlo, zaključuje Fiket
Božićnim blagdanima se raduju svi, jedni više iz religijskih razloga, dok je drugima to jedna od rijetkih prilika kada nekoliko dana mogu iskoristiti za odmor i obiteljsko zajedništvo sa svojim najmilijima. No, mnogi ljudi oko nas nemaju gotovo ništa od toga – bez posla, obitelji i krova nad glavom, a nerijetko i bez ikog svog, nedostaje i istinske božićne radosti.
U takvom ozračju Božić dočekuje Marko Fiket, 27-godišnji mladić kojem je obitelj i obiteljsko zajedništvo, iščekivanje Božića u društvu najmilijih, primanje čestitki od roditelja, braće i sestara, sve to nešto što je dosad u životu mogao vidjeti samo na televiziji. No, ono što se može na prvi pogled primijetiti na ovom hrabrom i skromnom momku, jest pogled u bolju budućnost, nada da će ostvariti ciljeve svakog normalnog čovjeka današnjice – imati vlastitu obitelj, posao i stan. Teži samo za onim za čim žudi svaka ljudska duša, bez želje za skupocjenim automobilima, luksuznim vilama ili pak iznadprosječno plaćenom poslu.
– Vrlo je osjećajan, ali i povrijeđen, potreban pažnje i ljubavi. Nikakvih problema nema s njegovim odnosom prema drugim korisnicima. Ako nastane problem, rađe zašuti, makne se i poslije kaže što ga smeta. U obitelji je puno očekivao, a nije dobio ljubav, što je najčešći uzrok beskućništva među svim našim dosadašnjim korisnicima. Božić nam treba biti svakoga dana, da se jedni drugi više uvažavamo i sjetimo onih koji su potrebni naše pomoći.
– Često imam potrebu zagrliti ga, jer osjetim koliko mu je potrebna ljubav. Nikada se ovdje nije naljutio na druge, a u svakom trenutku je spreman pomoći, bez da ga se to traži.
– Sprijateljili smo se do te mjere da sam ga pitao hoće li mi biti vjenčani kum. Ista životna sudbina nas je dovela u dom bez roditelja. Iskren je, a jedino mi smeta što želi sve sam, iako ima nas koji ga volimo i želimo mu pomoći. Iste pogreške sam činio, pa znam o čemu pričam.
– Marko je dobar duh ovog prihvatilišta, smiren, staložen, pa čovjek ni ne primjeti da je ovdje. Takvi ljudi su jako važni na ovakvim mjestima gdje svatko pokušava izaći na kraj sa svojim problemom.
Da mu neće biti lako ostvariti taj cilj, pokazuje i činjenica da je Marko – beskućnik. Zatekli smo ga u svakodnevnim aktivnostima u okviru Prihvatilišta za beskućnike »Ruže sv. Franje« na Kozali, gdje trenutačno boravi. I ne samo da koristi usluge ovog jedinog krova nad glavom za ljude koji izravno s ulice potraže kutak za sebe, nego pomaže djelatnicima i volonterima u obavljanju svega što je potrebno da se svi osjećaju ugodno u neugodnom trenutku života bezdomaca.
Okrutna sudbina
– Prvi puta kada sam došao u Prihvatilište, priznajem, bilo me sram priznati da sam beskućnik i da mi je potrebna pomoć. Ne može čovjeku u toj situaciji biti svejedno, ali drugog rješenja nisam imao. Sada sve više uviđam koliko mi ovdje ljudi pomažu, daju sebe u sav taj rad s nama korisnicima. Svjestan sam da svatko od nas ovdje privremeno smještenih ima svoje probleme, ali čim shvate da je sve to moguće riješiti uz pomoć djelatnika i volontera, pronaći će svoj daljnji životni put i biti zahvalni kao što sam ja sad. Potrebno je da prihvate tuđu pomoć na pravilan način, jer doista se voditelji prihvatilišta jako trude oko nas, ističe Fiket, kojem je skromni prostor na adresi Baštijanova 25a samo još jedan u nizu nebrojenih mjesta boravka koje je promijenio, i to ne vlastitom voljom, nego su ga na to natjerale prilike na koje nije mogao utjecati.
Svjestan da spada u mnogobrojnu vojsku nezaposlenih, Marko Fiket ne odustaje od potrage za poslom. Životni san mu je raditi kao kuhar, za što se samostalno školovao i uspješno završio u Velikoj Gorici, bez ičije pomoći. Kuhanje je ono što najviše voli i u čemu se smatra dobrim. »Praksu« je odradio za vrijeme boravka u zatvoru gdje je svakodnevno kuhao za sto i više ljudi, zaradivši tako dovoljno za džeparac i osobnu higijenu te uštedjeti za prvo vrijeme po izlasku na slobodu.
– Zatvorska hrana, barem u Gospiću, ne razlikuje se od one koja se koristi u domaćinstvima, jer je raznolika i ovisi o godišnjem dobu. Pripremao sam sve i svašta, mahom jednostavna jela. Inače, u zatvoru je rad spas, jer vrijeme brže i ispunjenije prolazi i ne razmišljaš o problemima, rekao je naš sugovornik, koji tvrdi kako se prilično snalazi u kulinarstvu, ne samo da dobro poznaje namirnice, nego i u praktičnom smislu zna pripremiti jednostavna, ali i ona zahtjevnija jela. A i brzo uči, treba mu samo jednom pokazati nešto što ne zna. Što je neko jelo izazovnije za pripremiti, njemu je draže.
– Kuhanje je moja ljubav od malih nogu i kada bi mi netko pružio priliku da radim taj posao, imao bi zahvalnog, odanog i kvalitetnog radnika, izdvaja ovaj možda i najbolji kuhar među beskućnicima.
Naime, Marku je još kao bebi okrutna životna sudbina oduzela obiteljsku idilu. Zna samo da je rođen u Koprivnici 1985. godine, od roditelja za čije je postojanje saznao puno godina poslije, bez da ih je ikada imao prilike vidjeti i dobiti odgovor što to mora biti u čovjeku da odmah po rođenju odbaci vlastito dijete, ostavivši ga na milost i nemilost u ruke stranih ljudi.
– Biološka majka, za koju sam uvidom u spise socijalnog radnika doznao da živi negdje u Koprivnici, i otac koji je u međuvremenu preminuo, ostavili su me nekom čovjeku, čiji identitet također ne znam, a koji me othranio sve do moje treće godine kada sam prvotno poslan u koprivničko sirotište, a potom i na posvajanje. Prva sjećanja iz života dopiru mi do dolaska kod posvojitelja u Veprinac, gdje sam pohađao školu do trećeg razreda, a potom nastavio školovanje u Opatiji. Zbog izuzetno loših odnosa, uglavnom s maćehom, za koju sam bio kopile, ponavljao sam peti razred, što i nije čudno ako se samo uzme u obzir da su me tjerali da radim za dijete teške fizičke poslove. Maltretiranje je bilo učestalo, bilo fizičko, bilo psihičko, počevši nedugo nakon što sam stigao u tu obitelj, prepričava dio horora iz djetinjstva koje je za posvojeno dijete trebalo biti bezbrižno. No, kada Marko kaže da je bio zatvaran u sobu i natjeran klečati na soli, naglašava da takvo ozračje u prvim godinama života ne bi poželio ni najgorem neprijatelju.
Bijeg od loše sredine
Samo vlastitom upornošću, uspio je završiti školu, i to nakon što je postao novi stanovnik doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Zagrebu. Po dolasku u dom prijavio je nadležnim institucijama svoje posvojitelje, a ujedno i skrbnike za sve zlo što su mu učinili, što je rezultiralo da im je dodijeljena uvjetna kazna zatvora u trajanju pet godina zbog zanemarivanja djeteta. Kasnije je još promijenio sedam-osam domova u Ivancu, Malom Lošinju, Puli, Cresu, Splitu… U svakom od njih boraveći najviše dvije i pol godine. Stalna promjena okruženja, odgajatelja, štićenika, ostavilo je dosta traga u njegovom životu, pa kao što ni tada, tako ni danas Fiket nema stalno mjesto za koje može reći da je njegov dom.
– U domu, gdje god da sam bio, nije bilo puno bolje nego u takvoj disfunkcionalnoj obitelji koja me posvojila. Tražio sam samo malo pažnje i ljubavi, a najčešće nisam dobio ni mrvice od svega toga. Dok sam bio mlađi bilo mi je teže, jer sam po prirodi povučen, time i poželjna meta, pa su se uvijek zbog toga druga djeca imala potrebu iživljavati nada mnom ili me provocirati. Ravnatelje i odgajatelje, koji su me trebali zaštititi i odgajati, nije bilo puno briga jer nas je uvijek bilo jako puno da bi se svakom od nas mogli posvetiti. Kao što sam znao pobjeći od maćehinog zlostavljanja, a potom se vratiti i dobiti batine, tako sam bježao i iz doma. Kako nisam lako ulazio u konflikte, bijegom sam želio pronaći mir u srcu i poručiti da sam protivan da se bilo koga omalovažava, dodaje Marko.
Osim Rijeke, Pule, Zagreba, Osijeka, Splita, Zadra, Karlovca i Varaždina, u ostalim velikim hrvatskim gradovima i središtima županija ne postoji skrb o sugrađanima koji žive na ulici, a na što ih Zakon obvezuje. A i u gradovima u kojima postoje prihvatilišta ili prenoćišta, poput Rijeke, nedovoljnom finacijskom pomoći lokalne zajednice, prijeti gašenje. Tako se entuzijastični djelatnici i volonteri u radu s beskućnicima iz dana u dan susreću sa za njih nepremostivim problemima poput malih smještajnih kapaciteta za beskućnike, nedovoljnog broja programa i projekata koji utječu na društveno uključivanje korisnika te nepostojanja jasnih strategija smanjenja beskućništva i u borbi protiv siromaštva. Uz to, ulaskom Hrvatske u EU otvaraju se granice prema zemljama članicama, a samim time se očekuje i veći broj beskućnika.
Prema nekim istraživanjima, u Hrvatskoj je danas više od tisuću ljudi u statusu beskućnika, od kojih je samo manji dio smješten po prihvatilištima, dok ostali spavaju po vagonima, ulazima u zgrade, napuštenim objektima, bolnicama, kolodvorima… Različita svjetska istraživanja pokazuju da su najčešći uzroci beskućništva: dugotrajno siromaštvo i nezaposlenost, samohrano roditeljstvo, nizak stupanj obrazovanja, ovisnost, narušeno tjelesno i mentalno zdravlje, slaba socijalna mreža, izdržavanje zatvorske kazne te gubitak mjesta za stanovanje.
Nakon što je završio školu i postao punoljetan, skupio je hrabrost za novi susret s posvojiteljima. Sreo je samo maćehu, od koje tek tada doznaje da mu je očuh par godina prije umro. To ga je jako pogodilo, jer za očuha ima probrane riječi hvale. Osim hladnog dočeka, kako kaže, zatekao je obnovljenu kuću i novi automobil, što ga je zasmetalo isključivo iz razloga što mu posvajatelji nisu osigurali ni ono najosnovnije – ljubav.
Tri godine zatvora
Ne skriva ni da je zbog krivih poteza, uzrokovanih nedostatkom obiteljske i društvene potpore, osobito nanesenih rana, tri godine proveo u zatvoru u Gospiću, zbog čega se kaje i daljnjim tijekom života sa slobode nastoji ispraviti.
– Više bih volio da sam ostao u domu kao beba, da me nisu posvojili, jer možda bih sada imao sređen život. To i sada osjećam kao veliki teret u životu. Nije lako zaboraviti kada ti upropaste djetinjstvo. Volio bih imati djecu da im mogu pružiti barem nešto od onoga što meni nije bilo pruženo, prvenstveno ljubav, a onda i školovanje i drugo. Velike materijalne stvari me ne privlače, već želim samo imati posla od čega mogu prehraniti sebe i buduću obitelj da imamo ono najosnovnije što svaki čovjek zaslužuje, bez pretjerivanja, kaže Marko.
Priznaje da je stalna promjena iz doma u dom te stvaranje klanova među drugim štićenicima, uzrokovala kod njega nemogućnost sklapanja pravih životnih prijateljstava, od čega očekuje međusobnu potporu, savjetovanje, onda kada je najteže. No, takve odnose sada nastoji razvijati u Prihvatilištu i po prosudbi mnogih, to mu dobro ide.
– Svjestan sam da ako se prijateljstvo gradi na pravim temeljima, može se brzo razvijati. Trenutno nemam nikoga u životu koga bih jednog dana mogao pitati da mi bude vjenčani kum, ali u tom smjeru ide moj odnos s Dubravkom i Romanom, koji su prošli sličnu životnu sudbinu kao i ja. Svakako mi je to novo životno iskustvo, jer na taj način upoznajem i sebe kroz prijateljevanje s drugima. Gradim svoj »ja« i ne dozvoljavam da mi nitko to uzme. Kada mi je teško, sada imam one s kojima mogu iskreno porazgovarati, a najviše mi smeta kada netko smatra drugog čovjeka kao manje vrijednog jer ga gleda kroz novac i materijalne stvari koje ima ili nema. Takve nije briga za nikoga osim za sebe, poručio je Fiket, za kojeg će mnogi koji su ga imali prilike upoznati reći da mu je itekako stalo do drugih, što pokazuje njegova volja da pruži ruku pomoći kome god treba.
– Možda će zvučati čudno, ali živeći u svim tim ustanovama naučio sam puno korisnih stvari o životu, ali i bolje upoznao sebe. Najviše sam napredovao u stjecanju samopoštovanja, kao i u poštivanju drugoga, koliko god on meni želio napakostiti. Isto tako, shvatio sam važnost međusobnog pomaganja, bilo da meni netko priskoči u pomoć ili pak da je moja pomoć nekome potrebna. Naučio sam cijeniti slobodu, ne samo ovu izvanjsku nego i unutarnju, koja mnogima nedostaje pa podižu ruku na sebe, ponajviše zato što ih muči obiteljska situacija, odnosno nedostatak posla dok njihova djeca ovise o njima, a kojima je taj čovjek, bio u zatvoru ili vani bez posla, i dalje uzor kao otac. Uvidio sam da svaki čovjek ima neki njemu svojstveni križ koji nosi.
Želi učiti i raditi
Osim u kuharskoj struci, voljan je raditi i u drugim poslovima kao što su zidarija, stolarija, tiskarstvo i soboslikarstvo, u čemu dosad ima također radnog iskustva. Reći će da je spreman prihvatiti bilo kakav posao, želi učiti i raditi. Ipak, sve to ostaje samo čežnja dok ne pribavi potrebnu dokumentaciju, počevši od prijave prebivališta, bez čega živi već duže vrijeme kao čovjek čije ime i prezime za mnoge ništa ne znači.
– Puno puta zastanem, pogledam se u ogledalo i pitam se: Što ti je sve to trebalo u životu? Nakon svega što mi se dogodilo u životu, želim ići dalje. Svjestan sam da puno stvari u ovih 27 godina života nisam mogao promijeniti. Ponosan sam da sam školu završio, jako mi je to važno za samopouzdanje. Što je bilo je bilo, sada je prvi korak izraditi potrebne dokumente, potom pronaći posao, pokušati zasnovati obitelj… Isto tako, tražim samo moj dio obiteljske imovine koja mi pripada, za što sam angažirao odvjetnicu koja bi trebala pokrenuti taj dio priče. Maćehi i njezinoj djeci ne želim smetati pošto me ne žele. Uporan sam, imam svoj stav i vjerujem da ću se ostvariti u životu kao čovjek, suprug, otac i radnik. Uvijek postoji izlaz, jer na kraju tunela u svakoj situaciji je svjetlo, zaključuje Fiket.
