Moraš voljeti glazbu. Život je nezamisliv bez nje. Ako postoje svađe u prostoriji, mjesto gdje sve dolazi na svoje je stage. Pozornica liječi
RIJEKA » Mandrili se vraćaju pred riječku publiku. Ovog petka s početkom u 22 sata u Klub.u na Trsatu prašit će nove i stare stvari, od »Embryja« do »Demencije« i pokazati da su i dalje u odličnoj formi. Ulaznice u pretprodaji stoje 30 kuna, a mogu se nabaviti u sustavu entrio.hr ili u Beertiji, a cijena na dan koncerta će biti 40 kuna. Što točno riječki fanovi mogu očekivati u petak zapitali smo Roberta Jovanovića i Kristijana Ćozu.
Neposredno prije izlaska ovog intervjua, Mandrili su najavili da će ove subote održati još jedan koncertu u Klub.u, s početkom u 22 sata, a cijeli prihod od prodaje karata bit će namijenjen za stanovnike ugrožene poplavama
Pa dečki, dugo niste svirali u Rijeci. Ima li kakvih iznenađenja? Što ćete svirati? Samo novo ili i provjerene uspješnice, evergreene?
ĆOZA: Nismo svirali u Rijeci od prošlog Student Day Festivala. Imao sam mali problem s glasnicama pa sam morao na operaciju što je i uzrokovalo jednu pauzu. Uglavnom jedva čekamo popeti se na stage i dobrano se oznojiti. Predstavit ćemo zadnji album »Demencija«, a i odsvirat ćemo i neke stare stvari. ROBI: Kristijan je sve lijepo rekao. Iskreno, veselimo se nastupu!
Koliko ste već »skupa«? Mislim da se bliži obljetnica i to čak lijepa okrugla – dvadeseta? Kako to funkcionira? Koja je tajna »opstanka«?
ĆOZA: Recimo da će Mandrili sljedeće godine postati punoljetni. Tajna »opstanka«? Kompromisi! ROBI: I to, ali i ljubav. Moraš voljeti glazbu. Mi je jako volimo. Život je nezamisliv bez nje. Ako postoje svađe u prostoriji, mjesto gdje sve dolazi na svoje je stage. Pozornica liječi. Nakon nastupa smo super. Svijet je ružičast.
Koliko mi se čini, raspon godina u bendu je dosta širok… Postoji li jaz generacije? Tko se prvi umori, a tko bi svirao »do sutra«?
ĆOZA: Kako kome paše u danom trenutku spomene razliku u godinama. Sve uvijek završi u internoj šali i podbadanju… Onako, pravo riječki…
Oldies, but goldies
ROBI: Nema pravila. Nažalost, trajanje probe je uvjetovano obavezama koje život nosi. Gle situaciju: ja radim od 6 ujutro, ostatak od 6 popodne. Zna biti veselo…
Koliko ste se zvukom, postavom i filozofijom promijenili? Kratki presjek: od »Embryja« do »Demencije«?
ROBI: Mislim da je sve došlo prirodno. Promjene su uvjetovane svime i svačime. Svaki novi član donosi nešto novo. Kao i plaća koja kasni, računi koji su neplaćeni, pa budeš loše. Onda sastaviš neku tugaljivu. Ili se zaljubiš. Ima i toga kod nas. Stariji smo, ali zlatni. Oldies, but goldies. Pa je pjesma pozitivna i vesela. Meni se jedino politika gadi. I ne vidim smisao u pjesmama o politici, nebitno jesu li »za« ili »protiv«. Krivo mi je ako bendovi misle da su fora jer pljuju po vlasti, koja god bila. Živimo u demokraciji. To je dozvoljeno. Neki i nemaju, nego »političke karijere«. Uostalom, sve je već viđeno. I muške kobasice i ženski grmovi. I žvaljenje dva tipa na cesti i rezanje žiletom na pozornici. Na moju nesreću, mene i dalje oduševljava – pjesma. Dobra, lijepa, ružna, agresivna, topla, svemoguća – pjesma. U tri, četiri minute može stati sve. Sva emocija koja mi treba. Ostatak planete ne misli tako. Pa hodaju s faširanim mesom na glavi i guzici. Biznis. A ne umjetnost… ĆOZA: Mijenjali smo se toliko koliko su i dolazili odnosno odlazili ljudi iz benda. Po tome se mijenjao i zvuk. Robi je jedina konstanta od početka benda, a za svaku zadnju postavu mislim da je najbolja i pokušavam dati svoj maksimum. Band je kao veza: usponi, padovi…
Vi ste definitivno »good guys« riječke scene, publika prepoznaje iskrenu svirku i tekstove i energičnost nastupa. Postali ste jedno od najznačajnijih RiRock imena.
ROBI: Drago mi je ako je tako. Stvarno je. ĆOZA: Drago nam je da smo dio riječkog glazbenog mozaika, jedino mi je žao što je taj mozaik postao marginaliziran.
Romantičari i luđaci
Koliko se riječka glazbena scena promjenila? I postoji li ona više uopće?
ROBI: Meni je muka od revivala, godišnjih reuniona i tribute bendova. Poštujem jedino teoriju velikog praska, ono kad ih nema 10, 20, 30 godina, pa se skupe, raspale i odu u legendu. To je ok. Od šibanja mrtvog konja, da se pankerski korektno izrazim, mi je slabo. Za scenu mislim da opet ima novi život i solidan uzlet, bendova je više nego ikada, svirucka se, iako je stanje katastrofalno. Ima stvarno dobrih mladih bendova, rokeri imaju mlade nade, ima i odličnih ska bandova, radi se i na »elektronici«, stvarno ima toga. Jedino ne znam hoće li itko isplivati, s obzirom na diskografsko stanje u državi. Juniori su osuđeni na DIY pristup i na sulude uvjete većine izdavača. A jedna te ista imena iz godine u godinu izmjenjuju trofeje i turneje. U mladima je snaga. I njima treba dati šansu, podržati ih i javno pohvaliti za trud. Inače će se ugasiti. Danas je tako. Sve je brzo, svi hoće sve i hoće to odmah. Ja sam siguran da više neće postojati bend u Rijeci kao naš, u smislu da će gurati ovoliko bez podrške industrije. Ok, mi smo pomalo i romantičari. Netko će reći »luđaci«. Ali starcima se ne možeš približiti. Njih pet, šest se posjelo na tron i caruje. I očito je da će sići jedino s nogama naprijed. Zato mislim da treba gurati mlađe bendove. Oni su potencijal. Svježa krv. ĆOZA: Scena postoji. Ima bendova koji rade, trude se… Ako nešto valja to nešto i ispliva. Iskreno, volio bih da je scena malo više raznovrsnija.
Koji su bendovi utjecali na vas kad ste bili mlađi, a koji sad? Pretpostavljam da svatko od vas ima svog idola, uzora, favorita?
ĆOZA: Joj… Robi će vjerojatno biti detaljniji. Njega ionako zovemo glazbena wikipedia…. ROBI: Svi bendovi koji su zapisali ton ili akord, utjecali su i utječu na mene dan danas. Makar i primjerom što ne bih želio svirati. Iz istih osam nota, nastane milijun divota. Zato je glazba neuništiva. Kao i Mandrili, uostalom. Vidimo se u Beertiji!
