Postao je veseliji – bilo je dana kad se satima smijao. Dobio je na kilaži, zadovoljni su napretkom Lukasovi roditelji kojima su Riječani u akciji "Za Lukasov osmijeh" pomogli prikupiti sredstva za operaciju
Prva dva mjeseca nije se događalo ništa posebno, no postepeno smo počeli primjećivati promjene, postao je nekako zadovoljniji, mirniji i nekako preko noći počeo se – više smijati, opisali su Dubravka i Danijel Juriša najdražu im promjenu na njihovom petogodišnjem sinu Lukasu, od rođenja stopostotnom invalidu s neopisivo teškim zdravstvenim problemima koji je u lipnju ove godine podvrgnut još uvijek donekle eksperimentalnom postupku ubrizgavanja vlastitih matičnih stanica u mozak.
Ono što je započelo kao ideja humanitarne akcije koja će im pomoći u prikupljanju potrebnih trideset tisuća eura, vrlo je brzo, prerasla u najveću humanitarnu akciju ove godine u Rijeci
Posljednja šansa za Lukasa, kako je bračni par Juriša sam sebi definirao operaciju koja se na svijetu izvodi jedino u X-CELL centru u Njemačkoj, bila je međutim izvan financijskog dohvata Dubravke i Danijela, pa je osmišljena humanitarna akcija »Za Lukasov osmijeh«. Jednostavnog su se imena Dubravka i Danijel sjetili bez nekog posebnog predumišljaja, vođeni idejom da je jedino što žele da sinu kojem su posljedice cerebralne paralize i jakih napada epilepsije otežali čak i najosnovnije životne aktivnosti, omoguće samo malo predaha između 24-satne patnje. Nakon pet godina svojevrsnog pakla mladi roditelji nisu više gajili nikakve iluzije – ono što je zvučalo kao još neprovjereni, eksperimentalni postupak za koji im i sami stručnjaci koji ga izvode nisu mogli jamčiti hoće li uspjeti, njima se činilo kao jedina slamka spasa. Mali je Lukas, podsjetimo, sreće prestao imati već pri rođenju, kad je uslijed iznenadnih komplikacija ostao bez kisika. Liječnici su ga uspjeli vratiti u život, no posljedice su bile odumiranje dijela moždanih stanica i proširenje moždanih komora zbog čega Lukas danas pati od cerebralne paralize, psihomotorne retardacije i teškog oblika epilepsije poznatog kao West sindrom. Osim što ne može koristiti ruke i noge, dječak i dalje ima velikih problema sa sekretom kojeg teško iskašljava, tako da mu ga roditelji kateterima izvlače iz dišnih puteva, baš kao što ga i dan danas hrane dugo i pažljivo kako bi Lukas manje patio kod unosa hrane.
Obitelj Juriša već je polako gubila nadu, kad je do njih došla informacija o X-CELL centru, privatnom institutu za regenerativnu medicinu lociranom u Düsseldorfu i Kölnu koji se bavi terapeutskom primjenom ubrizgavanja matičnih stanica. Metodu su počeli provoditi u siječnju 2007. godine, nudeći je pacijentima s degenerativnim bolestima.
Riječani dirnuti Lukasovom sudbinom
Od tad do danas, primjenili su je na više od 3 tisuće pacijenata, među kojima su mnogi primjetili poboljšanja. Obećanja o oporavku nisu nudila mnogo – pacijentima glavni problemi nisu nestali, no matične stanice koje imaju sposobnost stvaranja novih neuronskih veza, u nekim su zabilježenim slučajevima, primjerice, ublažile simptome i posljedice epilepsije.
Dubravka i Danijel naslućivali su da se iza Lukasovog nemoćnog vrištanja i frustracije, zasigurno krije svijest sposobna za stjecanje novih znanja i komuniciranje, no epileptički napadi praktički su »brisali« svaki napredak postignut na napornim vježbama. Bračni par Juriša nadao se da će ubrizgavanje matičnih stanica smiriti napade i omogućiti Lukasu bolji kapacitet za učenje.
A ono što je tada započelo kao ideja humanitarne akcije koja će im pomoći u prikupljanju potrebnih trideset tisuća eura, vrlo je brzo, i na njihovo iznenađenje prerasla u najveću humanitarnu akciju ove godine u Rijeci. Velika humanitarno-nogometna priredba »Za Lukasov osmijeh« u kojoj su snage revijalno ogledali nekadašnji i aktualni nogometaši HNK »Rijeke«, a čiju su organizaciju na sebe preuzeli dnevnik »Sportplus«, HNK »Rijeka« i Riječki sportski savez, privukla je na tribine gotovo tri tisuće Riječana koji su zajedno prikupili 81.700 kuna. Riječani su napunili i Stereo dvoranu u kojoj su Simon Dejhalla i Alen Tibljaš za Lukasa priredili veliki koncert hrvatskih zvijezda u neobičnim duetima i kombinacijama, a u međuvremenu je još cijeli niz pojedinaca i udruga organizirao manje ili veće humanitarne akcije po gradu. U doba kada je recesija kucala na gotovo svačija vrata, Lukasova sudbina preko svih je očekivanja dirnula Riječane koji su u manje od mjesec dana uspjeli prikupiti iznos dovoljan za operaciju i nastavak liječenja. Ova, po tko zna koji put, dokazana humanost građana, tim izrazitija u često birokratski posve nehumanoj državi, itekako se isplatila. Nekoliko mjeseci poslije Lukasu je zaista – vraćen osmijeh.
Čudo matičnih stanica
Sretni smo i sa svakom malom promjenom. A ništa od toga ne bi se dogodilo da se cijela Rijeka nije digla na noge i pomogla nam da odemo na operaciju
– Prije operacije ja stvarno loše izgledao. Smršavio je, bilo je sve teže raditi s njim, izgledao je stvarno napaćeno. Kad smo se vratili iz Njemačke, isprva je nešto lošije spavao. Kontaktirali smo kliniku, gdje su nam rekli da je to normalno zbog povećane moždane aktivnosti. No onda su se počele primjećivati promjene. Postao je nekako veseliji – bilo je dana kad se satima smijao. Zatim je dobio na kilaži. Protekle tri godine cijelo je vrijeme imao 11 kila, a sada je u samo dva mjeseca dobio kilu i pol. I njegov izraz lica nam se sada čini normalniji, bolje radi rukicama, iako i dalje nekoordinirano. Općenito gledano, aktivniji je nego prije, glasa se više, a mislimo i da bolje reagira na vježbe. Jedno vrijeme se, naime, s njim nije moglo raditi. Sve što smo pokušavali bilo je protiv njegove volje i činilo se kao da ga strašno mučimo s bilo kojom vježbom. Sad i tu primjećujemo da je nešto drugačije. Naravno, nisu to neke spektakularne promjene. No mi ni nismo očekivali da će on sad prohodati i početi pričati. On je i dalje dijete s velikim problemima, ali se sad bar konačno može nasmijati, ispričali su nam Dubravka i Danijel.
Lukasu je u Njemačkoj iz bedrene kosti izvađeno 4,4 milijuna matičnih stanica, koje su mu potom ubrizgane ponajviše u likvor u mozgu, a jedan manji dio u leđnu moždinu i u krv. Liječnici nisu htjeli davati nikakva predviđanja – svima koji se podvrgnu ovakvom postupku, i dalje jedinstvenom za samo jednu kliniku u svijetu, jasno je da ne znaju točno što mogu očekivati. No prvi znaci par mjeseci nakon operacije daju nadu da bi Lukas jednom mogao imati normalniji život.
– Više nam zapravo nije ni toliko bitno hoće li ikad moć sam sjediti uspravno, a o govoru i hodanju nema govora. No, htjeli bi da s vremenom uspostavi neku komunikaciju s nama, da može bar sam izabrati igračku – da mu ne bude sve nametnuto. I zato smo sretni i sa svakom malom promjenom. A ništa od toga ne bi se dogodilo da se cijela Rijeka nije digla na noge i pomogla nam da odemo na operaciju. Zaista smo zahvalni, jer sami to nikad ne bi skupili, ponovili su nam nekoliko puta Dubravka i Danijel.
Drago im je i da im se nakon njihovog povratka, sve češće javljaju ljudi koji se interesiraju za postupak. Ono što je za njih bilo gotovo pa put u nepoznato, nada se Dubravka, možda će već za nekoliko godina biti puno bolje istraženo i cijenom dostupnije mnogima. Za sad, bar što se hrvatskih pacijenata tiče, sve ostaje na nesebičnoj volji građana da pomognu drugima u nevolji, te na hrabrosti ljudi kao što su Dubravka i Danijel koji svojim i Lukasovim iskustvima, utiru put i za druge.
