Osamdeset godina duga je tradicija organiziranog lovstva u bakarskom zaleđu koju su nedavno proslavili članovi Lovačkog društva Tuhobić iz Krasice. Rođendan i veliki jubilej krasičarski su lovci obilježili prigodnim druženjem, podjelom zahvalnica i impresivnom izložbom lovačkih trofeja, odavši počast bivšim i sadašnjim generacijama koje kilometre šume iznad zaljeva poznaju bolje od ikog drugog. Povijest društva, koje se lovom, brigom za divljač i zaštitom prirode bavi od 11. listopada 1945. godine, prepuna je zgoda, sjećanja i mijena koje su na lovačke aktivnosti kroz desetljeća itekako utjecale.

Kako kažu Ivica Car i Rajko Pavešić, predsjednik i član predsjedništva LD-a Tuhobić, te Adolf Margitić i Zrinko Mičetić, lovci sa stažom dugim gotovo pola stoljeća, lovstvo danas mnogo je više od odstrela. S nekadašnje potrage za hranom, fokus lovačkog rada i rasporeda s vremenom se micao prema zaštiti životinjskih staništa, prirode i bioravnoteže, no ipak, nekoliko je aspekata lovstva ostalo isto. Vrhunska razina organizacije, ozbiljnost i odgovornost u planiranju i izvršenju radnih zadataka, želja za stjecanjem znanja, usavršavanjem i napredovanjem te ono najbitnije – zajedništvo, solidarnost i čvrsti međuljudski odnosi – i danas krase čuvare tuhobićke šume.

Počeci iz potrebe

– Lovstvo na Krasici ima dugu tradiciju, nekad su šumami iznad Bakra upravljali lovci zakupci, a naši ljudi su in pomagali jer su tamo sadili i delali pa su poznavali teren. Naš najstareji trofej, srnjak Andreja Randića, ima pločicu s leton 1939., a društvo je valje nakon rata osnovalo desetak ljudi s Krasice, Praputnjaka, Škrljeva i Kukuljanova. Med njimi su bili prvi predsjednik Anton Frančišković zvani Tonjak, dugovječni tajnik Đoka Lazić, Andrej Mičetić, Vjenceslav Tondini, Đorđe Šepić, Marijan Pavešić, a s praputnjarske strane tu su bili Jakov Štiglić, Dionizije Mikuličić, Slavko Pavešić, Mikula Rošić. Va to su se vrime okupila mesta – Kukuljanovo, Škrljevo, Praputnjak, Krasica, Bakar – a društvo je pokrivalo dosta velu površinu, od mora z Bakra pa do Medveđih vrat na Tuhobiću, te se do vrh Risnjaka ki je va katastarskoj općine Krasica i dan danas, pripovijedaju naši sugovornici, prisjećajući se kako su i oni u svojim mladim lovačkim danima pješice iz Krasice potezali skroz do Mrzle Vodice i Lokvarskog jezera.

Lovac iz lovne jedinice Praputnjak Jakov Štiglić – Jače, jedan od osnivača LD-a Tuhobić / Foto: LD Tuhobić

Kako bi prehranili obitelji i svoja mjesta, a divljač držali dalje od vrtova na šumskim livadama, osnivači su lovili zečeve, divlje svinje, srneću divljač i jarebice, tjerali vukove i medvjede, od jazavaca kuhali sapune, a od lisica derali krzno. Lovac Adolf Margitić, član LD-a Tuhobić od 1977. godine, podcrtava tadašnju važnost lova za preživljavanje, što je u kontekstu završetka Drugog svjetskog rata bilo posebno značajno za primorska mjesta.

– Lovilo se radi mesa, trofeji se tada uopće nisu spravljali, nego su se pušćivali va šume. Pojedine familije ke su imele pravi lovci, ko ča je bil Tonjak Frančišković, donesle bi divega prasca i onda bi ga va mestu podilile među sobon, da se lakše preživi. Va vrime kada su se vrti obrađivali i bila zastupljena poljoprivreda, na oven je području bilo jarebic, zeci, divih guski. Kako se jako puno kosilo po šumi, a se su familije imele blago doma, divljač se držala na ispaši va lazeh. No onda je znanja o lovu bilo malo, literatura je bila jako skromna i nedostupna, nij bila jasna ni detaljna. Z vrimenon su kvaliteta lova, znanje i profesionalnost rasli, objašnjava Margitić, naznačivši kako jedan od najstarijih zapisa o lovstvu na ovom području iz 30-tih godina prošlog stoljeća govori kako su lovci u Mrzloj Vodici jelenju riku zamijenili za glasanje medvjeda.

Lovačke kućice

Stari su lovci, govore Adolf i Ivica Car, na terenu bili jako rigorozni i strogi. S obzirom na kratak domet sačmarica kojima se onda lovilo, u šumi se hodalo u čarapama kako divljač ne bi bila ustrašena bukom, a razdaljina od deset koraka nije bila dovoljna za uspješan odstrel.

– Puške sačmarice se prenosilo s kolena na koleno i one su se jako čuvale, postojale su i drotarice, puške od pletene žice povarene srebron. Ljudi su se sakako snalazili, nakon rata su za napravit pušku koristili cijevi talijanskih šatori od 12 milimetri. Patrone su sami delali i punili, a kuglice su vezali žicami da bi se opalile va jednon snopu. Kako su bili pomalo i neuki, neki su koristili barut za automatsko oružje ča je ostal od rata, pa su se puške pod velin pritiskon raspadale va rukah pa se tako znalo i stradavat. Danas oko toga imamo celu nauku, navode Margitić i Car, dodajući kako je potreba za međusobnim učenjem i prikupljanjem iskustva kod lovaca kreirala zajedništvo, kao i osjećaj pripadnosti i odgovornosti prema svom mjestu i njegovoj prirodi.

Ne čudi zato da Krasica, Praputnjak, Škrljevo i Kukuljanovo – četiri lovne jedinice društva – i danas imaju veliki broj lovaca, točnije njih ukupno 105. Današnji su članovi stasali upravo u spomenutom zajedništvu i zavidnim organizacijskim sposobnostima, koje su u praksi pokazane nedugo nakon osnivanja »Tuhobića«.

Jedan od tih primjera bila je izrada tzv. Šantine kućice, prvog lovačkog objekta koji su članovi izgradili prije točno 70 godina. Kako se u višem dijelu Tuhobića kosilo i sadilo krumpir, a cijele obitelji su preko ljeta bile u planinama, došlo je do želje za izradom prenoćišta u koje će se svatko moći skloniti. Zrinko Mičetić zvani Vjeko precizno opisuje priču o prvoj kućici koja je izrađena u toj suradnji, a koja se održava i pohađa dan danas.

– Tadašnji lovci na Praputnjaku, njih 10-15, su imeli inicijativu da se napravi i lovačka kućica na Vrh Drage, a da bi ta kućica ima veće izglede za uspjeh, animiralo se mještane Praputnjaka i Krasice koji u planini borave i gredu po drva da bi i oni mogli prespat bez da se vrnjuju doma. Lokacija je odabrana blizu pučke šterne, akcija je dobila na širine i brojnosti, bila je politički pokrivena i imala pozitivan odjek pu vlasti pa se 1954. počela delat. Kako je to mesto na veloj nadmorskoj visine od 800 metrih, gradnja je bila jako teška radi transporta. Materijal se z Praputnjaka transportiral zapregon i ljudi po kolskimi puti, kvalitetno kamenje se zimalo odozgora, a pesak za gradnju se stvaral kako su kola mlela kamenje po kanalih. Grede su se tesale od lipovine, a japno se našlo va staroj japnenice. Svečano otvorenje bilo je 1955., a pokle se do kućice napravila jedna bajta da se saki ki nima ključ more sklonit pod krov, naložit oganj i prespat. Ljudi su se menjali, lovci su umirali, dohajali su mlaji, ali odnos prema kućice, ka je imela veli značaj, je vavek bil nepromijenjen, priča Mičetić, ističući veliki entuzijazam ljudi koji se nastavio i kasnije, posebice prilikom obnova lovačkih kuća koja je proteklih godina potpomagao i Grad Bakar.

Lovačka kućica na Vrh Dragi / Foto: LD Tuhobić

Otvorenje lovačke kuće na Vrh Drage 1955. / Foto: LD Tuhobić

Suvremeni izazovi

Nastao je tako i lovački dom Repno na Gornjem Jelenju, otvoren 1972. godine. Također pokrenut širokom inicijativom i doprinosom mještana, dom je ubrzo postao mjesto na kojem će lovci vikendom dežurati, a povremeno i održavati druženja, fešte i veselice. No disciplina je itekako postojala. Kriteriji za postajanje lovcem bili su ozbiljni, kao i odgovornost koju svaki nositelj iskaznice mora pokazivati.

– Nekada se moralo stažirat, moralo se upoznat šumu, kade je kakov laz, ča je čije. Moralo se moć poznavat divljač, ča je muško, a ča žensko, ča se ne sme lovit, a ča sme i kada se sme. Stari lovci su se jako poštivali aš se ni imelo od koga učit nego od njih. Saki lovac je imel mentora, vodilo se dnevnik va kega bi se popisivale radne akcije, a bez dnevnika potpisanog od strane mentora se ni moglo pristupit lovačkemu ispitu, govore Adolf Margitić i Ivica Car.

Rajko Pavešić dodaje:

– Va starije vrime lovci su se uvelike odgajali unutar familije, to se prenosilo. Nova vrimena su donesla nekakve druge osnove kako se postaje lovac, pa sad svaki član ki se zainteresira more položit lovački ispit va Hrvatskom lovačkom savezu. Primjerice, mi smo odrasli uz naši roditelji i nonići, ko mića deca smo hodili va šumu i na drugačiji način se odnosimo prema divljači i prema prirodi. Isto tako, važna stvar je da imaš jako dobru orijentaciju, otkuda si došal i kamo ćeš se vrnut, a danas se dečki ravnaju prema modernimi uređaji, navigaciji, ča zna bit problem. Va ovo vrime bi stažiranje bilo daleko potrebnije nego onda, smatra Pavešić.

Otvorenje lova na lovačkoj kući Repno na Gornjem Jelenju / Foto: LD Tuhobić

U Lovačkom društvu Tuhobić rad je danas visoko strukturiran i detaljno planiran, pa svaka od četiri lovne jedinice ima svoje predsjednike, rasporede grupnih radnih akcija, organizatore koji vode brigu o zaduženjima i slično. Najveći dio posla suvremenog lovca vrti se oko opskrbe vode i prehrane za divljač te održavanja lovno-tehničkih objekata, pojila, automatskih hranilica i čeka.

– Pojilišta za divljač su nan broj jedan, aš će blago bez vodi krepat. Va zadnjih 20 let delali smo vela pojilišta kade se voda more zadržavat kroz celo sušno razdoblje, ali s promjenom klime voda isparava, pa nan tu pomažu vatrogasci ki s cisternom i napune pojila. Lani su previsoke temperature rezultirale manjkon vode, pa smo prvi put va povijesti društva obustavili lov, i to na dva meseca. Tu postoji vela međuopćinska suradnja, npr. DVD Čavle nan pomore kad god nan rabi. Isto tako, postavljamo, obnavljamo i dopunavamo solišta, saka od četiri grupe održava obradive parcele kade se sadi za blago. Zadnjih let sadimo više kukuruz i zob aš se pojavljuje više jelenske divljači. Svinje povremeno dojdu, zimi ih prihranjujemo kukuruzon. Va okolici naših mest bitno je održavat sjenokoše aš nan priroda se više zaraštava i imamo se manje livadnih površin. Del sjenokoše obavezno spravljamo po hranilištima za zimu, va gornjin staništima hranilišta se na velo koriste.

Skupni lov, “pitaj Boga koga leta” / LD Tuhobić

Pričaj, pjevaj, fućkaj

Najopasniji izazovi s kojima se suočavaju ostaje migracija divljači koja se kreće među kućama i naseljima, osobito ona srneća koju potiskuju čagljevi. Na kamerama se zna vidjeti i pokojeg vuka, a prije dvije godine mještane obližnje Kostrene uznemirili su prizori mladog medvjeda koji je zalutao i podivljao u samom naselju.

– Ljudi nas ko lovce često pitaju – ča pu nas su divi prasci, medvedi, a bi me oni napali? Sakomu damo savjet – budite glasni, ako vas je više povedajte, ako ste sami zapjevajte i zafućkajte. Va sakomu slučaju, ljudi treba osvještavat aš je previše njih nesvjesno opasnosti kretanja kroz šumu, zaključuju lovci LD-a Tuhobić.

Rajko Pavešić / Foto: Ana Križanec

Va starije vrime lovci su se uvelike odgajali unutar familije, to se prenosilo. Nova vrimena su donesla nekakve druge osnove kako se postaje lovac, pa sad svaki član ki se zainteresira more položit lovački ispit va Hrvatskom lovačkom savezu

Rajko Pavešić

• 105

lovaca ima LD Tuhobić

U lov i u osamdesetima Prema riječima Ivice Cara i Rajka Pavešića, lovačke su zabave još jedan od primjera koji pokazuje uske veze među članstvom za koje se može reći da su pravi organizatori društvenog života. – Lovstvo nas veže od malih nog, ljudi se iz generacije u generaciju poznaju. Prijateljstva počinju od vrtića, škole, pa dalje kroz život, a tu su i rodbinske veze. Ne družimo se mi samo kroz lov, tu su i razne akcije čišćenja, sportski dani, fešte, prisutni smo va svakodnevnom životu cele zajednice. Suradnja i kolegijalnost postoji i među susjednimi lovačkimi društvimi ka se međusobno druže i pozivaju, a ljudi se iz lova povlače tek va poodmaklih let, kad onemoćaju. Naš najstareji član, barba Marko Babić, ima 89 let i on dan danas s nami re va lov, ilustriraju Ivica i Rajko. Zrinko Mičetić dodaje: – Pravilo je – ki postane lovac, taj je lovac do kraja života. On ki projde je onaj ki va lov zaluta, ali takovih je malo. Adolf Margitić s ponosom ističe da su lovci s cijelog bakarskog područja svoje vrline pokazali i za vrijeme Domovinskog rata, kada su se brzo aktivirali. Lovačka društva tada su sudjelovala kao organizacijski temelji na kojima se bazirala priprema, organizacijski aspekti, distribucija oružja, stacioniranje i komunikacija za slučaj da se na ovom području zapuca. Srećom, danas su lovački fokusi mnogo drugačiji, pri čemu održavanje staništa za divljač čini glavni aspekt lovstva. – Lov k’o lov danas je najmanji prioritet, se drugo – briga o prirodi, životinjami, pa i nalaženje i druženje – dohaja prije toga. Mnogimi je to jednostavno stil života, moraš bit zaljubljenik prirode i životinj da bi se bavil lovom, kaže predsjednik LD-a Tuhobić Ivica Car.   Ivica Car, predsjednik LD-a Tuhobić: »Moraš bit zaljubljenik prirode i životinj da bi se bavil lovom« / Foto: Ana Križanec

Ivica Car, Zrinko Mičetić, Adolf Margitić i Rajko Pavešić / Foto: Ana Križanec

Saki trofej, štorija za se / Foto: Nikola Blagojević

Foto: Nikola Blagojević