Našu državu mogu iz krize izvući samo ljudi koji su sposobni i odgovorni za ono što im je povjereno, i koji u trenutku preuzimanja odgovornosti za zajedničko dobro zaboravljaju svoje privatne interese. Takvi ljudi ne padaju s neba, treba ih stvoriti ulažući u školstvo, znanost i odgoj
Ne iznenađuje pojava korupcije u našem društvu, nego njezin razmjer, njezina dubina, i to kako se dogodilo da se toliko proširi
– Tu nadu tijekom proteklih 10 godina pokušali smo na razne načine živjeti i ostvarivati.
Puno smo prostora posvećivali radu s djecom i mladima, buđenju novih duhovnih zvanja, pripremi za brak i obitelj, savjetovanju obitelji u krizi, trajnoj formaciji svećenika, uključivanju vjernika laika u župne i nadbiskupijske strukture, razvijanju karitasa, poticanju vjernika na bolje upoznavanje vjere, što je pretpostavka da bi po njoj mogli živjeti i djelovati, osposobljavanju raznih župnih suradnika itd.
Posebno smo nastojali da vjernici s većim razumijevanjem slušaju i prihvaćaju Božju riječ, da pripremljeniji pristupaju sakramentima i osobito da žive i djeluju prema onom što kao vjernici ispovijedaju, jer vjera je poglavito život i praksa.
Bitna nam je bila i komunikacija s javnošću, otvorenost mjesne Crkve društvenoj sredini, dijalog s onima koji drukčije misle ili vjeruju.
Nedavno ste kazali da se nadbiskupija nadahnjivala Konstitucijom o Crkvi u suvremenom svijetu II. vatikanskog sabora koja Crkvu smješta u društvo i svijet.
– Drugi vatikanski sabor je trajao od 1962. do 1965., a sazvan je radi »osuvremenjenja« Crkve.
To je bilo potrebno da bi ona mogla odgovoriti na epohalne izazove pred koje ju je stavio suvremeni razvoj svijeta.
Koncil je posebno stavio naglasak na poimanje Crkve kao naroda Božjeg, zatim na Božju riječ, liturgiju i uvođenje narodnih jezika u njezino slavljenje, na ekumenizam među kršćanima i dijalog s drukčije vjerujućima te općenito na dijalog sa svijetom.
Drukčije ni ne može biti, ako vjerujemo da je Isus Krist Sin Božji postao čovjekom, uzeo na sebe našu ljudsku sudbinu, utjelovio se u ovaj svijet.
Kršćanski Bog nije, dakle, naspram svijetu, nego u svijetu, nije nasuprot čovjeku, nego s čovjekom
. On je, što ovih dana često u liturgiji Crkve slušamo, »Emanuel – S Nama Bog«. Kao zajednica takvog Boga, Crkva se ne može stavljati izvan svijeta, nego je dužna neprestano se u njega utjelovljivati i ugrađivati dajući svoj specifični doprinos njegovu rastu i razvoju. Koncil je u tom pravcu želio usmjeriti Crkvu, što je upravo najjasnije došlo do izražaja u spomenutoj pastoralnoj konstituciji »Radost i nada«.
Moj životni suputnik
Stalna vam je inspiracija ruski filozof Berdjajev – od vašeg doktorata do nedavno objavljene knjige »Filozofija povijesti i kulture Nikolaja A. Berdjajeva«. Tko je za vas Berdjajev?
– Berdjajev je moj životni suputnik. Na njega me je uputio 1976. godine prof. dr. Anton Gustav Wetter, koji je na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu vodio studij marksizma i filozofije religije. Bio je dobar poznavalac i jugoslavenskih praksisovaca.
Pod njegovim sam vodstvom napisao magistarski rad o marksističkoj kritici religije.
On je želio da s istog područja uzmem i temu za doktorat. Budući da mi se to nije svidjelo, predložio mi je doktorat o N. Berdjajevu, koji je od marksiste postao kršćaninom.
Berdjajev se 1874. rodio u okolici Kijeva i već se kao dvadesetogodišnjak na Kijevskom sveučilištu oduševio za Marxa, posebno za njegov socijalni ideal. Pridružio se onoj skupini prvih ruskih marksista koji su Marxov socijalni ideal pokušali povezati s Kantovom etikom, posebno s idejom da je ljudska osoba svrha u sebi i stoga se nikada ne smije tretirati kao sredstvo.
Sudjelovao je i u organizaciji radničkog mitinga u Kijevu, zbog čega je bio izbačen sa sveučilišta i na tri godine prognan u sjevernu Rusiju.
Ujedno sve više otkriva da se novi svijet ne može stvoriti revolucijom koja je rušilačka nego čovjekovim stvaralaštvom.
Te ideje zastupa i razvija tijekom Prvog svjetskog rata i ruske revolucije. Kada njegovim bivšim drugovima ne polazi za rukom poslije pobjede revolucije ponovno ga pridobiti za sebe, nakon višekratnih uhićenja i preslušavanja biva 1922. protjeran iz Rusije.
Strašno vrijeme
Na mnogim mjestima u spomenutoj knjizi pokazujete koliko je Berdjajev aktualan i danas. Njegovu ste misao uzeli i za moto knjige: »Na povijesnim prijelazima, u epohama kriza i katastrofa, treba se ozbiljno zamisliti nad kretanjem povijesnih sudbina naroda i kultura.Kazaljka sata svjetske povijesti pokazuje presudan trenutak nadolazećeg sumraka kad je vrijeme za užgati svjetiljku i pripremiti se za noć.« Zvuči vrlo pesimistično i blisko našem vremenu, no vi također tumačite da usprkos svemu Berdjajev nije pesimist već da vjeruje u novo doba čiji će protagonist biti čovjek stvaralac. Tog čovjeka, Božjeg suradnika, nazivate čovjekom »osmog dana«. Možete li to objasniti za jednostavnog današnjeg čovjeka?
– Vrijeme u kojem je Berdjajev živio bilo je strašno.
Ruska carska diktatura, siromaštvo i obespravljenost velikih narodnih masa, Prvi svjetski rat sa strašnim krvoprolićem, pa ruska revolucija koju je on doživljavao kao svojevrsnu apokalipsu, nadiranje širokih masa na političku pozornicu, nadolazak fašizma i nacizma, Drugi svjetski rat, neviđena razaranja i uništavanja, takav tragičan rezultat nove povijesti je ujedno u Berdjajevljevim očima i njezin tragičan neuspjeh, noć cijele jedne epohe.
Ali Berdjajev je također vjerovao da i iza ove povijesne noći, slično kao iza svake kozmičke noći, sviće nova zora, novi dan, dakle da neuspjeh ne znači besmisao, nego upućuje na to da je razrješenje povijesne sudbine nad-povijesno.
U poglavlju iste knjige koje ste naslovili »Suvremeni čovjek između straha i nade« citirate ove Berdjajevljeve misli: »Nikada se još nije osjećao i spoznavao s takvom oštrinom konflikt čovjeka i povijesti, proturječja povijesti, kao u naše doba, nikad još čovjek nije bio tako nezaštićen od procesa što se događaju u povijesti i nikad nije bio tako ubačen u povijest, tako izbačen van, tako objektiviran i tako socijaliziran…
Čovjeku prijeti opasnost da ništa neće ostati od njega samog, za njegov osoban, intiman život, nikakve slobode njegovog duhovnog života, njegove stvaralačke misli.« I to kao da je pisano o nama i nama danas, a ne prije gotovo cijelog stoljeća. Kako vi, i na tragu Berdjajeva, vidite suvremenog čovjeka »između straha i nade«?
– Prodornost kojom Berdjajev čita duboko značenje svega što se oko njega događa upravo je zapanjujuća, kao što je zadivljujuća njegova vidovitost, njegova proročka intuicija.
Tako nam se čini da, dok opisuje ono što se događalo u njegovo vrijeme, zapravo govori o našoj sadašnjosti, kao da je točno predvidio mnogo desetljeća unaprijed što će se čovječanstvu dogoditi.
To mogu samo ljudi duboke duhovnosti. Jedna je od njegovih francuskih učenica u svojem prikazu njegove osobe i djela napisala da nikada nije srela čovjeka iz čiji bi očiju zračila tolika mistična dubina. Takav je bio Berdjajev.
Očaj i pesimizam
Prije dvije godine za Novi list smo razgovarali o ekonomskoj krizi u kojoj se nalazio svijet, za koju su mnogi mudri ljudi rekli da joj je u korijenu duhovna kriza čovječanstva.
Ove godine po mnogo čemu možemo zaključivati da je naša zemlja valjda na dnu gospodarske krize, a vidimo i u teškoj etičkoj i duhovnoj krizi. Dovoljno je reći: 312 tisuća nezaposlenih; više od milijun umirovljenika i većina od njih s mirovinama nedostatnim za život; dobar dio zaposlenih u stalnom strahu od otkaza… uglavnom apatija i defetizam.
Očito nam je takva kriza bila potrebna da bismo se trgnuli, da bismo shvatili da obranom i uspostavom samostalne hrvatske države nije sve učinjeno, nego da pravi posao oko države tek predstoji
– Stanje je takvo da tjera u očaj i pesimizam.Ali to je samo jedna mogućnost. Ako bismo prihvatili Berdjajevljeve poglede, u toj sveopćoj krizi mogli bismo vidjeti već znakove nade.
Čini mi se da se volja za takav ozbiljan i neophodan posao u dovoljnoj mjeri akumulirala, da naprosto ljudi više neće trpjeti poigravanje s državom i njihovom sudbinom.
Ako su dosada mogli dobivati povjerenje ljudi koji su ga, kako sada izlazi na vidjelo, strašno zlorabili, od sada će građani zacijelo ozbiljnije shvaćati da svojim glasom odlučuju o svojoj sudbini i o budućnosti svoje djece, te će bolje paziti kome ga daju i kako se ponašaju oni koji su dobili povjerenje.
No, neće sve ići tako jednostavno. Našu državu mogu iz krize izvući samo ljudi koji su sposobni i odgovorni za ono što im je povjereno, i koji u trenutku preuzimanja odgovornosti za zajedničko dobro zaboravljaju svoje privatne interese. Takvi ljudi ne padaju s neba, treba ih stvoriti ulažući u školstvo, znanost i odgoj.
Što reći o korupciji koja također izjeda društvo?– Svi znamo da je mito i korupciju gotovo nemoguće iskorijeniti te da zbog toga nema društva koje se u većoj ili manjoj mjeri ne suočava s tim problemom, koji možemo nazvati i rak-ranom društvenog života. Prema tome, ne iznenađuje pojava korupcije u našem društvu, nego njezin razmjer, njezina dubina, i to kako se dogodilo da se toliko proširi.
To je pitanje s kojim bi se morale ozbiljno baviti sve važne društvene institucije, ne samo policija i sudbena vlast.
Došlo je vrijeme da se ne borimo samo s posljedicama te društvene bolesti, nego da je pokušamo spriječiti u korijenu. Sigurno da su za to potrebni zakonski i drugi okviri, ali još je važnije promijeniti opće stanje duha koji prožima i pokreće pojedince, društvene institucije i cijelo društvo.
A što se tiče općenitog crkvenog stava o toj pojavi i o aktualnoj borbi s njom, hrvatski su ga biskupi izrazili u svojoj poruci iz Lovrana ove jeseni, gdje su rekli:
»Podupirući nastojanje mjerodavnih ustanova da se iz našeg društva otkloni bezakonje i nepravda te da se jača vladavina prava i promicanje dostojanstva ljudske osobe, molimo svjetlo Božjega Duha, hrabrost i ustrajnost za odgovorne u tim nastojanjima.«Da, Crkva smatra da je i molitva jedno važno i moćno sredstvo u borbi s tom zloćudnom bolesti!
