ZLATKO ŠIŠA

Kostrenski kapetan stigao u samoizolaciju: “Teško je biti na brodu, a ne znaš kad ćeš kući”

Marinko Glavan

Foto/privatna arhiva

Foto/privatna arhiva

Nama malo starijima ovo sve možda nešto manje teško pada, jer smo plovili u vremenima kada se na brodu ostajalo i po desetak mjeseci, no mlađi kolege navikli su na kraće ugovore, ali nikome nije lako



KOSTRENA – Od oko osam tisuća hrvatskih pomoraca, koliko ih je trenutno na brodovima u međunarodnoj plovidbi, dobar dio ih se već sada suočava s problemom nemogućnosti iskrcaja s broda i povratka kućama uslijed epidemije koronavirusa, što zbog otkazanih avionskih linija, što zbog odluka brodarskih kompanija da otkažu sve smjene u idućih mjesec dana, što zbog zatvaranja granica brojnih zemalja za putnike u tranzitu.


Jedan od rijetkih kojima je uspjelo iskrcati se s broda i vratiti se kući u zadnjih nekoliko tjedana je kapetan Zlatko Šiša koji se u Kostrenu vratio prije tjedan dana, otkad je u kućnoj samoizolaciji.


Sa Šišom, iskusnim zapovjednikom iza kojeg su desetljeća na moru, razgovarali smo telefonom, a kaže kako je sretan što je uspio stići kući, iako povratak nije bio ni brz ni jednostavan, unatoč tome što se iskrcao u Europi.




– Na brod, manji kontejneraš koji koristi LNG (ukapljeni prirodni plin, op.a.) kao gorivo ukrcao sam se u Rotterdamu, 16. veljače, s ugovorom na samo mjesec dana, pošto je mjesec dana plovidbe na takvoj vrsti broda uvjet za polaganje jednog od stručnih ispita.


Riječ je o svojevrsnoj praksi koju treba odraditi za polaganje ispita i stjecanje »breveta« za plovidbu na LNG brodovima, objašnjava Šišić, dodajući kako ispočetka, unatoč tome što je tada epidemija korovirusa već bila počela, nije bilo problema ni s ukrcajem, niti s izlaskom u lukama Sjeverne Europe.


Zatvaranje granica


Do 15. ožujka, kada se trebao iskrcati, na snagu su stupila ograničenja i zatvaranja granica u brojnim europskim zemljama pa tako i u Poljskoj, odakle je trebao krenuti kući.


– Poljaci su tada već zatvorili granice. U Gdinji smo se trebali iskrcati kolega iz Ukrajine, inače »sekondo makine« (drugi časnik stroja, op.a.) i ja, ali smo iz kompanije, odnosno agencije preko koje se ukrcavam, dobili obavijest da smjene članova posade u Poljskoj više nisu moguće.


Za članove posade s Filipina smjena je odgođena do daljnjega, zbog nemogućnosti organizacije putovanja filipinskih pomoraca između Europe i njihove zemlje, a ni mi u tom trenutku nismo znali kada ćemo i gdje dobiti smjenu, kaže Kostrenjanin.


Prilika se, na njegovu sreću, ipak ukazala nekoliko dana kasnije, u litavskoj luci Klaipeda, s obzirom na to da ta zemlja nije još bila zatvorila granice i zabranila dolaske i odlaske putnicima u tranzitu.


– Na sreću, otplovili smo u Klaipedu, gdje smo ipak dobili smjenu. S broda smo se iskrcali u večernjim satima te otišli u hotel, doduše na svega nekoliko sati, jer jedan jedini let s tamošnjeg aerodroma prema Rigi, glavnom gradu Latvije, keće prije šest sati ujutro.


U Klaipedi na aerodromu ni u avionu nije bilo praktički nikakvih mjera zaštite od epidemije, službenici nisu nosili maske ni zaštitne rukavice, niti je bilo ikakvih uputa o držanju sigurnosnog razmaka. Ista stvar ponovila se u Rigi, gdje je na aerodromu bilo znatno više ljudi.


Tamo smo proveli punih osam sati čekajući let za Frankfurt.


Opet aerodromsko osoblje bez maski i rukavica, opet bez razmaka među putnicima, što nam je bilo prilično nevjerojatno, kaže Šiša.


Jednako su se, ističe, iznenadili i u Frankfurtu, gdje također nije bilo strogih mjera zaštite od epidemije, koje su ih dočekale tek u Zagrebu.


Vladine mjere


– Moram reći da su na zagrebačkom aerodromu najozbiljnije shvatili mjere zaštite, od sva četiri aerodroma koje sam prošao, što je za pohvalu.


Naravno da mi je laknulo kada sam stigao u Hrvatsku. Bez obzira na to što mi je odmah izrečena mjera samoizolacije na dva tjedna. Apsolutno podržavam i tu, i svaku drugu mjeru kojom se pokušava suzbiti zaraza i pridržavam se svega što mi je naređeno. Ne izlazim, ne kontaktiram ni sa kime i tako će biti još tjedan dana.



– U Engleskoj smo redovito pristajali svakih nekoliko dana, prvi put 22. veljače i normalno se moglo izlaziti van. Svi barovi i restorani su radili, nikakvih posebnih mjera predostrožnosti nije bilo. Nije bilo ni restrikcija po pitanju izlazaka s broda za nas pomorce, mogli smo bez problema izlaziti, kada je to, zbog posla, bilo moguće. Znali smo za epidemiju, ali nitko nije mogao naslutiti da će stvari ovako eskalirati, kaže Šiša.



Zasad se osjećam dobro, nemam nikakve simptome, a nadam se da će tako i ostati, kaže pomorac iz Kostrene.U izolaciji, kaže, prati što se događa, posebno u pomorstvu, jer mnogi pomorci nisu imali sreću poput njega, da se vrate kući, niti znaju kada će se vratiti.

– Nije samo njima i njihovim obiteljima teško, nego i onima koji ne mogu na brod. Ljudi imaju kredite, troškove, a dobar dio njih kada nije na brodu, nema nikakvih primanja.


Koliko čitam, Vlada je donijela mjere, poput produljenja valjanosti pomoračkih svjedodžbi, odnosno breveta, za tri mjeseca, za sve svjedodžbe koje istječu do lipnja. I meni bi, bez te mjere, do tada istekli neki breveti, ali to je posebno važno za ljude koji su na brodu. Dobro je i što je odlučeno da se porez neće naplaćivati onima koji zbog epidemije nisu mogli na brod, a neće imati 183 dana na brodu u ovoj godini, kao i da je rok za prijavu na kapetaniju pri iskrcaju produljen na 24 dana.


Sve to će nam malo olakšati nevolje zbog epidemije, iako je situacija i dalje krajnje neizvjesna. Ne znamo do kad će ovo trajati, kada će pomorci s brodova moći kućama i obrnuto. Ni sam ne znam kada ću opet na brod. Nama malo starijima ovo sve možda nešto manje teško pada jer smo plovili u vremenima kada se na brodu ostajalo i po desetak mjeseci, no mlađi kolege navikli su na kraće ugovore te da im smjena bude praktički u dan, ali nikome sigurno nije lako.


Jedino što možemo je biti strpljivi, i mi kod kuće, i oni na brodu, nadati se da ćemo i mi i naše obitelji ostati zdrave i da će epidemija općenito čim prije završiti, sa što manje teško oboljelih i preminulih, zaključuje kapetan.