S Rajkom Samuelijem Kačićem, umirovljenim časnikom Oružanih snaga Republike Hrvatske popričali smo na temu o kojoj posljednjih dana, ali i godina bruji cijela Rijeka i riječki prsten. Dakako, riječ je o eksplozivnim napravama iz Drugog svjetskog rata zaostalim u Jadranu. Samueli-Kačić, kao i uvijek spreman i dobrano potkovan traženim informacijama kaže:

– Upravo ovih dana me glavna vijest o pronalasku zaostale morske mine iz vremena Drugog svjetskog rata u akvatoriju riječke luke podsjetila na jednu epizodu iz daleke 1948, opisanu u tadašnjem periodičnom tisku. Bile su to godine obnove ratom teško oštećenih lučkih postrojenja te razminiranja riječkog akvatorija i općenito Jadrana. Naime, tijekom rata okupatori su diljem čitave jadranske obale posijali na tisuće protubrodskih mina u obliku nizova, minskih polja, ali i pojedinačnih mina, ne bi li spriječili djelovanje savezničke i Ratne mornarice JA. Po završetku rata trebalo je najprije očistiti od mina prioritetne rute na plovnim putevima, a potom i detaljno očistiti kompletan akvatorij i učiniti naše Jadransko more sigurnim.

Nemogući pothvati

Ratna mornarica, jedan od najmlađih rodova tadašnje Jugoslavenske armije, nije imala specijalizirane plovne jedinice kojima bi taj težak i opasan posao obavila na jednostavniji način, nego se služila onime što je bilo na raspolaganju. Bili su to drveni mali brodovi najrazličitijih mogućih vrsta, različiti po nosivosti, duljini, deplasmanu te opremi. Do izražaja je dolazila nevjerojatna dovitljivost naših ljudi koji su nedostatak profesionalne minopolagačke flote, uređaja i opreme, nadoknađivali beskrajnom voljom i snalažljivosti, a o hrabrosti tih ljudi suvišno je uopće i govoriti, kaže Samueli-Kačić.

Dodaje kako je djelovanje na projektu razminiranja u takvim uvjetima i takvom opremom graničilo s nemogućim pothvatom. Ali su ipak uspjeli.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

– Imao sam prilike o toj problematici raspravljati sa sumještanom, Krasičarem, kapetanom bojnog broda, pok. Vladimirom Konestabom koji je bio vrlo dobro upućen u sve detalje jer je bio jedan od zapovjednika u Ratnoj mornarici koja se svojevremeno upravo time bavila. Sjećam se da je više puta ponovio da je broj izvađenih ili uništenih mina u ovom dijelu Jadrana bio oko 8.000.

Viktor Udovičić Barba

Zastrašujuća je to brojka. U divizionu koji se bavio razminiravanjem našeg akvatorija bio je još jedan Krasičar, Viktor Udovičić zvani Barba. Mornari su ga tako zvali jer je on, u odnosu na njihovih dvadesetak godina, bio već zreo čovjek. Bio je jedan od najcjenjenijih i najiskusnijih minera, ali je nažalost, kako to često biva, poginuo na izvršenju zadaće na otoku Zlarinu 1952. godine, priča Samueli-Kačić i nastavlja – u početku djelovanja, sve je bilo vrlo skromno i pronađene mine se nisu uništavale, već su se demontirale, a dragocjeni eksploziv se slao jedinicama na kopnu. Vrlo riskantan posao koji je imao i žrtava. Završetkom rata i uspostavom određene proizvodnje prestala je potreba za time pa su se mine uglavnom uništavale.

Igrom slučaja, saznao sam da još ima živućih minera iz tog vremena pa sam s jednim od njih obavio i razgovor. Osim kolegi mineru – veteranu Slavuju s Krka, svakako se zahvaljujem na pomoći i potpori Hrvatskom pomorskom muzeju Split i ravnatelju Ljubomiru Radiću te Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja i gospodinu Nikši Mendešu, koji su mi pomogli vezano uz ovu temu, kaže Rajko Samueli-Kačić.

Svaki dan isto – sastavi pa rastavi

Skupljajući građu za istraživanje Rajko Samueli-Kačić razgovarao je sa Svetislavom Slavujem, minerom-veteranom, dočasnikom Ratne mornarice JA. Između ostalog Slavuj je ispričao:

– Ime mi je Slavuj Svetislav. U školu za minere došao sam iz Vojvodine. U vagonu nas je bilo šest, sedam, dočekao nas je jedan mornar na kolodvoru u Rijeci i odveo nas u tadašnje pogone tvornice Torpedo. Sjećam se da je općina još gorjela i dimila se kad smo stigli. Zadužili smo mornarske uniforme, sve novo i lijepo. Tečaj je trajao pet mjeseci, od listopada 1945. do kraja veljače 1946.

Točno 1. ožujka dobili smo naredbu za ukrcanje. U krugu škole smo imali njemačku minu i jugoslavensku C-15, talijansku minu »Vikers« i njemačku SDS na kojima smo vježbali. Imali smo male plovne jedinice, minolovce s niskom razmom i s tračnicama za manipuliranje minama. Obučavali su nas i u polaganju i u vađenju mina. Odveli su nas u Selce gdje smo se prvi put sreli s velikom količinom raznih vrsta mina. Svaki dan isto, sastavi, rastavi pa ponovo.

U Malinsku su nas rasporedili 1946., bila je puna mornara. Većinom domaći ljudi starijih godišta, skoro svi su govorili i talijanski. Dosta tih ljudi su bili mineri još iz starojugoslavenske vojske i znali su samo za minu C-15. Tijekom službovanja bili smo došli i u Šibenik i u Boku Kotorsku, većina tih ljudi nije imala znanja o talijanskim, njemačkim i ostalim minama. Kod Opatije i Cresa te kod Lošinja, Grgura, Senja itd. Nijemci su postavljali minska polja sa svakom trećom lažnom minom. Ta svaka treća mina je bila mina iznenađenja protiv razminiranja.

Sjećam se, kapetani na tim priručnim minolovcima su bili između ostalih i Drago Fajina iz Kraljevice te Vlado Lužina iz Krka.

Ključ broj 32

Nakon što bi čelik-čelo zakačilo sidrenu sajlu mine i prerezalo je, mina bi isplutala na površinu, minolovac usporava, u more ide čamac s dva veslača i s minerom. Prilaziš mini i ključem, obično 32, odvrćeš upaljače i deaktiviraš minu. Pri tome paziš da ne udariš »rog«, a obično je odvrtanje teško išlo budući da je zbog dužeg boravka u moru mina bila zahrđala.

Petar Dalmatinac, Sinković Neđo – Hercegovac, Šajin Drago iz Kraljevice, Lužina i Miler iz Krka, Trinajstić, Fanuko, sjećam se tih imena…, ali na kraju od nas dvanaest iz klase ostalo nas je četvero – Grujić Svetislav, Jakovljević, Bistričić Franjo tzv. »miner broj jedan« s Paga i ja. Ti brodovi kojima smo radili razminiranje nisu bili Bog zna što, kad pada kiša, mokar si, mali prostor za posadu, često su morali na remont. Riječku luku smo čistili tri godine. Čistili smo i Pulu, Rovinj, sve do Trsta. Potom Šibensku luku, Zadar, Cres, Mali Lošinj, Korčulu, pa sve do Albanije i njihovih luka. U Albaniji smo radili skoro godinu dana, ostavili smo im četiri broda i njih nekoliko se obučavalo s nama u poslu razminiranja. Nakon 1948., i razlaza sa Staljinom smo i s Albancima prekinuli suradnju. Potom smo dobili veće brodove, nešto kao tunolovci, bili su bolji uvjeti života na takvom brodu, najviše po dvojica u kabini, »gospodski uvjeti«.

Pogibija u Medulinu

Nekoliko godina smo proveli u bazi u Selcima, bilo je privremeno uskladišteno oko 2.000 mina, taj je vojni objekt bio važan u planovima za obranu u slučaju talijanske agresije. Kod razminiranja Pule smo imali pogibiju, u Medulinu. Zakomplicirala nam se situacija na jednoj mini, nikako da joj priđemo na siguran način jer se zaplela s rešetkom i sajlom. Na brod nas je pozvao zapovjednik, tada mladi major Pokrajac, kaže meni da ja izađem i da on ide na minu. Pojačalo je i jugo i velika je opasnost da čamac s veslima i minerom udari u minu. I došlo je do eksplozije, sva trojica u čamcu su poginula takoreći na kraju razminiranja. I major Pokrajac, i kolege Denona i Letilović. Odmah je došla zapovijed iz komande mornarice da se zabranjuje rad na mini bilo kome osim minerima. Nakon toga su podoficirsku školu za torpediste i minere prebacili u Split.