Ode. Samo nekoliko tjedana iza jednog od onih neokruglih rođendana, za koje u kasnijim godinama radije i ne biste da se dogode, svega koji mjesec iza vrlo dobre, revival izložbe.

Klas. Jedan od najvećih, najtalentiranijih, jedan od riječkih umjetnika iz osamdesetih koji je svojom karizmom, umjetničkom i socijalnom inteligencijom značajno utjecao na istinski široku i šaroliku okolinu. Štrkljav, izdužen i začudnog osmjeha. Njemu ne samo da su se smijali usta i oči – što se i najčešće koristi kad se opisuje taj dio ljudske dobrohotnosti, njemu su se smijale i uši, ma i ona uvijek svojeglava frizura.

Uz jedan svoj uži krug sličnomišljenika koji su se vizualno iskazivali, primjerice Željko Kranjčević Winter i Kruno Vrgoč, bilo je tu, u tom setu koji je stvarao Scenu i jako puno glazbenika, pa ljudi koji su se izražavali pisanjem, ma bio je dio tog moćnog pokreta i Alvaro Načinović. On je bio umjetnik rukometa.

A tek okvir u kojem se sve to gibalo i kretalo! Ne, Rijeka tada, osamdesetih nije imala Filozofski fakultet. Ali je imala Pedagoški. Koji nije bio samo sveučilišna ustanova, znanstvena institucija. Bio je vulkan. U kojem su razlike između profesora, nastavnog kadra i nemalog broja studenata bile – izbrisane. Bila je to plejada fantastičnih znalaca koji su imali nevjerojatnu sposobnost poticanja studenata na promišljanje i kritičko preispitivanje. Recimo Danijela Bačić Karković. Svega i svačeg. Uostalom bila je to ustanova koja je u jednom trenutku, zbog svoje kvalitete i inspirativnosti, dobila i studij glume koji je pak u kratkom roku “izbacio” nisku ponajboljih riječkih glumica i glumica svih vremena. Ma naravno. Bila je tu i kantina. Ispod osnovne škole, s “Via Romom” kao prvim susjedom. Je, znale su u nju dolaziti i “službe u civilu” kako bi procijenile opasnost po “sistem”. Brzo bi odustali od poniranja u tu “konfuziju”.

A Klas osim što je sjajno, nadahnuto i potpuno osebujno slikao i kipario, Klas je volio i nastupati. Ma i performirati, pa tako i s bendom neobičnog, kao i sve oko njega, naziva – Tung fang Binguan. Koji je osnovao, još jedan vječni, Igor Večerina. Stvarao je Klas svu silu multimedije, vodio je formalne i neformalne kružoke, pa tako i u stanu svoje none koja je stanovala “blizu Guvera”.

Ironiziralo se i politiku kao i njezine viđenije partijske eksponente i sasvim je sigurno da je ta nezaustavljiva riječka energija osamdesetih rastakala i same temelje Berlinskog zida. I ne, nije se Scena dodvoravala, još manje molila “sredstva” – kako se to danas čini izvlačenjem desetaka tisuća proračunskih eura za razne besprizorne “festivale” – već je bila u cijelosti samofinancirajuća. Štoviše sustav, a mora se priznati da je i sam riječki OK SSOH bio unekoliko demokratiziran, se umiljavao njoj. Osnivanjem primjerice “Potkomisije za rock”.

Tutnjala je tada Rijeka istinski, od Konta do Palacha, bila je grad nesputanih ljudi. I koliko se god s pojmovljem iz tih vremena danas hvalili eksponenti političke scene, istina je – malo drugačija. Rijeka bila demokratskiji grad osamdesetih nego u nizu novopartijskih godina aktualnog tisućljeća.

I Klas na čelu kolone. S onim svojim osmijehom koji su slijedile možda ne mase. Ali mnoštvo svakako da. Kunstsaloni osamdesetih, kako smo i nedavno pisali, bili su također jedno od Klasovih autorskih djela. Mjesta gdje se okupljala ekipa i stalno nešto kreativno “kopala”. Sve s nevjerojatnom lakoćom pokreta.

I sad – ode. S obzirom da je otvarao i otvorio jedno ekstra značajno vrijeme, jedan prostor i pokret, da je stvarao i stvorio… bojimo se da ga je sada i zatvorio.

Rijeci ostaje sjećanje i obaveza. Pokušati. Danas pronaći neke svoje osamdesete. Bez jalovih političkih pozivanja na nešto što nije njihovo.

Mada, ima još jedan problem u svemu tome. Klas Grdić se ne može ponoviti. Štrkljav i nasmijan otišao je svojim putem.