Rijetke su osobe koje dožive stoti rođendan, a 102. rođendan – e, to je već prava rijetkost i umijeće življenja. Umirovljeni kapetan duge plovidbe, Josip Valković, rođeni Vrbenčan, u Domu za starije osobe na Kantridi proslavio je ovaj, uistinu rijedak životni jubilej. Proslava je održana na trećem katu Doma, u kućanskoj zajednici simboličnog naziva – »More«. A gdje će kapetan nego i u mirovini uz more i na moru.

Svečanost proslave rođendana barba Josipa, kako ga zovu u Domu, bila je vesela i vrlo emotivna, a uz slavljenika su bili njegovi najbliži – sinovi Željko i Marijan, njegovi prijatelji, korisnici i djelatnici Doma.

Okupilo se na rođendanskoj fešti i mnoštvo novinara i snimatelja, a stigao je i primorsko-goranski župan Ivica Lukanović sa suradnicima. Druga je to fešta povodom impresivnog jubileja, 102. rođendana kapetana Valkovića, jer je prva održana na sam rođendan, 3. travnja u krugu obitelji i prijatelja.

Josip Tatalović, slavljenik Josip Valković i župan Ivica Lukanović

Ništa manje svečano nije bilo niti u Domu Kantrida, gdje se slavilo uz šampanjac i tortu, a, poput pravog slavljenika, nisu izostale niti svjećice, njih tri u obliku broja 102, koje je slavljenik bez problema otpuhao, uz želju da se »vidimo i dogodine«.

Slavljenik je bio jako uzbuđen, veseo i nasmijan, spreman na šalu, kakav je i inače, a proslavio je rođendan vedrog duha i dobrog zdravlja. Pohvalio se kako mu je prošle godine na rođendanu osobno bio i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, s tadašnjim primorsko-goranskim županom Zlatkom Komadinom.

Slučajni kapetan

Josip Valković rođen je 3. travnja 1924. godine u Vrbniku, na otoku Krku. Njegov život obilježili su more, rat i nevjerojatna životna izdržljivost. Iako nikada nije sanjao da će biti pomorac, pa za sebe kaže da je slučajni kapetan, more je najviše obilježilo život ovog vitalnog 102-godišnjaka.

Pomorac je postao silom prilika, a ta sila bila je rat. Kao kapetan duge plovidbe oplovio je svijet, zapovijedao je brodom »Klek« na liniji Rijeka – New York. Bio je sudionik Drugog svjetskog rata i školovani pomorac s bogatim iskustvom.

Nakon završene građanske škole u rodnom Vrbniku, gdje je bio odličan učenik, mladi Josip našao se pred mogućnošću školovanja na Pomorskoj akademiji u Lenjingradu. No, smanjenje kvota promijenilo je planove.

Školovanje je nastavio u Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku, položio sve ispite, ali ondje nikada nije diplomirao. Sudbina i tadašnja politika odveli su ga do Matić-poljane i Golog otoka, a kapetansku je diplomu, nakon tog teškog životnog razdoblja, stekao u Bakru.

Naime, nije uspio na zadnjoj godini dočekati da diplomira jer je osuđen na dvije godine, bez da je vidio optužnicu i presudu. Poslan je 1949. godine na otok Sveti Grgur na kojem su, uz Goli otok, zatvarali tadašnje političke zatvorenike.

– To je bilo neko drugo, nemoguće vrijeme kada se za svaku riječ, a nekada i neizrečenu, završavalo u zatvoru, al’ to je već neka druga priča. Ja sam tamo završio jer san se usudio na jednom sastanku izreći sve što ne valja, kazao je.

Nakon toga ukrcao se na prekooceanske brodove tadašnje Jugolinije, brodara s kojim je, unatoč promjenama imena kroz desetljeća, ostao vjeran sve do mirovine.

Južna Amerika u srcu

U više od stoljeća skupilo se mnogo uspomena. Govoreći o svojoj bogatoj plovidbenoj karijeri, koja je potrajala četvrt stoljeća, kapetan Valković rekao je kako je ploveći morima obišao cijeli svijet, osim Australije. Svaka navigacija imala je svoju čar, no jedna mu je posebno ostala u srcu – Južna Amerika.

– Nemojte sad svašta misliti, nego more je tamo najbolje, najmanje neverina ima, a i ljudi su nekako drugačiji. Sve je lijepo kad dobro ide, ali najteže je raditi s ljudima. Moja je karijera bila krvava.

Prošao sam Goli otok gdje sam vagao smrdljive kože, nikad taj miris neću zaboraviti, pa rat, pa godine kada nisam mogao ishodovati političku dozvolu za plovidbu i kada se sa mnom nitko nije htio družiti, pa rat, pa plovidbe, ali evo – tikva mi još radi, prisjetio se Valković.

Tijekom godina na moru je proživio i dramatične trenutke, uključujući požare, ali i situaciju u kojoj je zamalo izgubio život.

– To je bilo na brodu »Hercegovina«, kada nas je u Grčkoj zahvatilo strašno nevrijeme, uslijed čega je brod sasvim izgubio stabilitet i pravo je čudo da se nije prevrnuo na bok. Preživjeli smo protiv svih zakona fizike.

I danas se čudim kako smo ostali živi. Nekako smo se dovukli do otoka Kefalonije i tamo malo sredili brod te čekali da se vrijeme stiša kako bi nastavili put, prisjetio se ovaj vitalni umirovljeni kapetan, kojemu je za vrijeme plovidbe najviše nedostajala obitelj.

To je bilo vrijeme bez mobitela i interneta. Jedina veza s kućom i obitelji bili su radio i pismo, koje je, ponekad, putovalo i duže od mornara.

– Odrastao sam na škrtoj zemlji Bodulije, gdje su svaka tuča, mraz, poplava, uništavali urod. Stalno i puno se radilo i sve se radilo motikom, a djece je bilo puno, trebalo ih je sve obući i školovati, jer je školovanje svima bio prioritet.

Mladi su bili mirovina za stare. Naime, kada bi stigla starost, mladi su se brinuli o njima i tako u krug. Težak je to bio život, ne mogu vam opisati koliko je sve bilo drugačije.

Zato mi je danas smiješno kada se ljudi žale na trivijalne stvari jer, primjerice, ne mogu naći parking. I svugdje je isto, i kod nas i u Americi, svugdje ima siromaštva i problema, ali to je život.

Treba gledati na ono što je dobro i truditi se koliko se može, rekao je barba Valković, čijoj dugovječnosti je zasigurno pomoglo i rođenje upravo u dragom mu Vrbniku.

Rad i disciplina

Ni danas, u mirovini, barba Josip ne prestaje biti kapetan. U Domu Kantrida boravi od 2018. Okružen pažnjom i ljubavlju najbližih, sinova, unučadi i praunučadi, ali i velikim poštovanjem i pažnjom djelatnika Doma Kantrida, barba Josip provodi dane u miru i spokoju i jedan je od najomiljenijih stanara.

Barba Josipe, uzdravlje vam bilo!

Na pitanje novinara kako se osjeća, kratko odgovara – fino, dobro. A kako ga zdravlje služi – odgovara kucanjem u tvrdo.

– Nema tu puno mudrolija. Čovjek u životu svašta prođe i dobro je da je tako. Prođe i dobro i loše i onda više zna cijeniti ono što je bilo dobro i ne kukati za nečim nedostižnim.

Ne gradi se čovjek samo u dobrim, nego i u teškim vremenima. Treba puno raditi da se dožive ove godine, treba se naučiti i trpjeti ponekad. A ja sam se naradio, i kao mladić i kasnije na brodu.

U mirovini sam već 45 godina i mogu reći da uživam, ne žalim se. Jedino me muče leđa, boli me svaki dan i teško hodam, ali – to je zub vremena. Trudim se ne piti puno lijekova, jer kako god da nečemu čine dobro, s druge strane i štete.

Zato lijekove ne volim piti, pa ih izbjegavam koliko mogu, a drugo je sve u redu. Život mi je unatoč tome lijep, imam svoju obitelj i svi se lijepo slažemo. Bitno da je glava još uvijek dobro.

Svakodnevno se družim s prijateljima iz Doma, razgovaramo, pričamo o svemu i svačemu, a najčešće su to teme o moru, plovidbama, životu nekad i danas.

Kapetan Valković – treba gledati na ono što je dobro i truditi se koliko se može

Jutro počinjemo kavom s malo rakije unutra, malo šetamo, razgovaramo, ogovaramo jedni druge ponekad, idemo na ručak, odmaramo, a navečer je vrijeme za televiziju.

Volim pogledati vijesti, emisije sa znanstvenim temama, posebno onim vezanim uz more i brodove, volim i astrologiju. Donedavno sam rješavao križaljke, čitao sam, ali u posljednje vrijeme imam problema s vidom, pa sve manje čitam, kazao je Valković, a na novinarsko pitanje u čemu je tajna njegove dugovječnosti kratko odgovorio – u radu i disciplini.

Ništa od ljenčarenja, poručio je kapetan Valković, koji u 102. godini života ostaje vjeran moru – kroz priče, fotografije i živa sjećanja.

Rođendanska proslava potrajala je do večeri, uz tortu i šampanjac, pomorske priče o moru, plovidbama, životu nekad i danas.

»Sretno vam bilo barba Josipe i vidimo se dogodine«, poručili smo mu na odlasku.

Da bi i k letu

Kapetanovi sinovi, Željko i Marijan, bili su uzbuđeniji od svog oca i poželjeli, također, da se vidimo u istom sastavu i dogodine.

Slavljenik sa sinovima Marijanom i Željkom

– Znate šta mu je pisalo na rođendanskoj torti na obiteljskoj proslavi? Pisalo je 102 su mi godine tek, a lani je pisalo – 101 mi je godina tek. U slastičarnici u kojoj smo naručivali torte sjetili su nas se od prošle godine i poručili nam, također, vidimo se dogodine, rekao je sin Marijan.

Na pitanje novinara kakvog je njihov otac zdravlja, odgovorili su:

– Za njegove godine odličnog. Pije manje lijekova od nas puno mlađih od njega. Morate se roditi pod sretnom zvijezdom da bi stigli do 102. rođendana. I pamćenje ga dobro služi. Bolje mu rade vijuge nego meni, rekao je sin Željko.

Županova čestitka

Jednu od mnogobrojnih čestitki za rođendan Josipu Valkoviću izrekao je i primorsko-goranski župan Ivica Lukanović.

– Što reći, u 102. godini ovako bistro razmišljati, davati korisne savjete, prisjećati se prošlosti, odgovarati punih petnaest minuta bez pauze na novinarska pitanja, to je uistinu impresivno.

Želim mu puno zdravlja, sreće, mira i spokoja i da ostane bistar kao i danas, da nas i dogodine dočeka na nogama, čestitam mu rođendan i želim sve najbolje, poručio je župan Lukanović.

Topla i druželjubiva osoba

Barbara Škobonja, glavna medicinska sestra Doma Kantrida rekla je kako se u ovom Domu svaki rođendan slavi, jer je to i korisnicima i djelatnicima jako važno.

– Slave ga čak i oni koji možda ne drže do toga. Mi to volimo obilježiti jer svi su nam oni bitni. Nije ovo prvi puta da obilježavamo ovako visok jubilej, a trudimo se da uvijek to prođe u jednoj ugodnoj i lijepoj atmosferi.

Držimo do toga, jer smatramo da je svaki rođendan vrijedan spomena, rekla je Škrobonja, a govoreći o slavljeniku, barba Valkoviću, dodala je kako je on, unatoč svojim godinama, vrlo aktivan.

On je jedna topla i vrlo druželjubiva osoba, elokventan je, pametan, uvijek uredan i dotjeran, sve pohvale, poručila je Škrobonja.