Špiljski sustav u utrobi Učke, otkriven slučajno, 1977. godine, prilikom probijanja tunela, do sad je istražen u duljini od 6.160 metara i dubini od 460 metara, što ga čini najduljim poznatim špiljskim sustavom u Primorsko-goranskoj županiji i devetim najduljim poznatim u Hrvatskoj, s tim da najnovija istraživanja pokazuju da bi mogao biti i daleko dulji i dublji.

Koliko, pokazat će se u narednim godinama i novim planiranim istraživanjima, ali već smo pronašli otvore na nadmorskoj visini većoj od tisuću metara kroz koje se osjeti strujanje zraka, što ukazuje da bi mogli biti dio ovog velikog podzemnog sustava, kažu speleolozi Dino Grozić, Lovel Kukuljan i Ivan Glavaš koji zadnjih godina, zajedno s kolegama iz brojnih speleoloških društava intenzivno istražuju ovaj fascinantni prirodni fenomen.

Sa speleolozima smo stupili u kontakt nakon nedavne objave teksta u Novom listu o pronalasku kaverne, daleke 1977. godine, kada je probijan tunel Učka i kada su započela prva speleološka istraživanja sustava tijekom kojih su otkriveni veliki podzemni vodotoci iz kojih se i dan danas pitkom vodom opskrbljuje dio opatijskog područja.

Snažan propuh

Naši sugovornici ističu kako su istraživanja špiljskog sustava započeta prilikom otkrivanja prve kaverne trajala nekoliko godina, tijekom kojih je otkriveno oko kilometar i pol kaverni i prolaza koji ih spajaju, sve do 1983. godine, kada je istraživanje manje-više stalo.

Nastavljeno je početkom novog stoljeća, uglavnom zahvaljujući entuzijazmu speleologa koji su, prilikom jednog od posjeta kaverni koja je povezana s tunelom Učka, osjetili snažan propuh i došli do zaključka da moraju postojati otvori na površini planine.

– Od sredine devedesetih godina, Kaverna uz tunel Učka, kao zanimljiva pojava na zanimljivom mjestu, ulazi u svijest nekih od nas, tada klinaca iz jedne speleološke udruge iz Istre. S obzirom da se Kaverna nalazi u srcu brda te kroz nju protječe potok, u meni pobuđuje maštu i pojavljuju se prve ideje o dodatnim istraživanjima unutar tog zanimljivog objekta, kao i mogućnost spajanja površine sa utrobom Učke.

Preseljenjem iz rodnog Poreča u podnožje Učke, u Iku, počinju i prva ozbiljnija istraživanja njene površine. Dvijetisućite godine istražujemo područje oko vrha Brložnik, a u suradnji s Parkom prirode Učka osnivamo novu speleološku udrugu Spelunka i krećemo raditi katastar jama za potrebe Parka.

Kroz godine je istraženo i topografski snimljeno 240 speleoloških objekata na području PP Učka, od čega je dio tih objekata na masivu Učke. Polako uviđamo da nijedan objekt na tom području ne nudi nikakve perspektive za daljnji prodor u dubinu i počinjemo gubiti nadu da ćemo spojiti kavernu s površinom.

Ključna je međutim 2006. godina, kada, prilikom posjeta Kaverni, na ulazu u istu doživljavamo toliko snažan propuh da jednostavno više nije bilo sumnji: ona mora imati veze s površinom. Ostao je problem što smo i u bližoj i široj okolici već bili istražili sve jame na površini, a nijedna nije nudila nikakve perspektive za nastavak.

Tu mi je sinulo da se objekt koji je spojen s Kavernom mora nalaziti ili negdje puno dalje ili nam nešto promiče u bližoj okolici. Ta je opcija bila vjerojatnija, a zaključak je bio da se onda radi o rupici malog promjera i da je zato nismo nikada ni uočili.

Negdje na prijelazu iz 2006. u 2007. godinu pronalazim rupu, u blizini Poklona, koja je imala blagu cirkulaciju zraka, koja je bila zračak nade da bi mogla biti povezana sa sustavom. Kako se mi speleolozi volimo našaliti, tako sam je i nazvao – Zračak nade.

Nada je, međutim, splasnula pri pokušaju da prokopamo ulaz, zbog sedimenta koji je onemogućio daljnje iskope zbog urušavanja. Prošlo je nekoliko godina, bez napretka, ali smo 2011., svega pedesetak metara dalje, otkrili drugi otvor, promjera svega desetak centimetara, s malo propuha i nazvali ga Zračak nade 2, kroz koji smo na kraju uspjeli ući u podzemlje, kaže Ivan Glavaš.

Zračna veza

No put nije bio lak, iskopavalo se godinama, pri čemu je ekipa nekoliko puta gotovo odustala, misleći da nema mogućnosti probijanja ulaza, no svaki put bi se na nekom neočekivanom mjestu našao novi nastavak jame.

– Ukratko, uslijedile su godine teškog rada, ali ekipa je vjerovala u moje pretpostavke i postajala je sve brojnija, a i napravili smo test – kad je jedna ekipa ulazila u Kavernu u tunelu, dogovorili smo se da će ostaviti vrata otvorena, kako bi se stvorio propuh. Mi smo na ulazu u Zračak nade 2 stajali s aparatom za mjerenje brzine protoka zraka i dokazalo se da postoji zračna veza površine i Kaverne.

Posla je bilo još puno, ali polako smo dogurali i do dana kada se san ostvario, a to je bilo spajanje površine i Kaverne, 2018. godine. Ali to nije bio kraj, nego tek početak nove priče, jer je tada pokrenuto sustavno istraživanje pa je tako danas to “mrcina” od preko šest kilometara duljine i 430 metara visinske razlike, kaže Glavaš.

Da je sustav znatno dulji od do sad istraženih nešto više od šest kilometara, upućuju različita testiranja mirisima i pojačavanjem strujanja zraka ventilatorima, tijekom kojih je ustanovljeno da je još nekoliko speleoloških objekata povezano međusobno i s glavnim sustavom.

– Najudaljeniji od njih nalazi se na preko kilometar i pol zračne udaljenosti od ulaza u Zračak nade 2 i to upućuje da je sustav daleko dulji od trenutno poznatih dimenzija. Još jedna zanimljivost jest da je davnih godina bojanjem vode dokazana veza s izvorima na razini mora dok je trasiranjem zraka dokazana veza sa otvorima na preko tisuću metara nadmorske visine, što znači da je sustav dokazano dublji od jednog kilometra, kaže Glavaš.

Podzemni bivak

Prva istraživanja bila su spora i mukotrpna, nadovezuje se Grozić, ali 2015. godine se iz Zračka nade 2 prvi put ušlo u velike prostore, od kojih su neki bili dugi i visoki peko pedeset metara. Glavni kanal Zračka nade 2 proteže se, u toj širini, na nekim mjestima i po dvjesto metara u duljinu. Da biste dobili predodžbu o kolikom je prostoru riječ, recimo da bi se sportska dvorana u Opatiji u njega mogla smjestiti sedam puta, kaže Grozić.

Istraživanja su nastavljena, u sustav špila ulazilo se kroz Zračak nade 2, pronađen je aktivni hidrološki vodotok, međutim, još je trebalo dokazati da je taj dio sustava spojen s kavernom i prolazima pronađenim tijekom bušenja tunela Učka.

– Za potrebe istraživanja 2016. godine postavljen je podzemni bivak, nastamba za višedenevna istraživanja u kojoj speleolozi mogu prespavati, pripremiti hranu i sve ostalo potrebno za višednevni boravak pod zemljom, što je bilo vrlo značajno za nastavak istraživanja, kaže Grozić.

U 2017. godini speloronilačkom akcijom preronjen je “sifon” nizvodno, a sustav je istražen do duljine od 1.799 metara od ulaza kod Poklona. Godinu kasnije, velikom speleoronilačkom akcijom, krenulo se u istraživanje sustava s obje strane, iz tunela Učka i Zračka nade.

– Otkriveno je ta dva sustava povezuje sifon, potopljeni kanal pod zemljom, koji je tada prvi put preronjen, čime smo dokazali da je riječ o jedinstvenom, velikom sustavu špilja. Znali smo to i ranije, jer smo u gornjem dijelu sustava, povezanom sa Zračkom nade 2, bili ubacili boju u vodu, a tako obojena voda za samo sedamnaest minuta pojavila se u kaverni povezanoj s tunelom.

No ronjenjem kroz sifon, dug četrdesetak metara nedvojbeno smo dokazali da je riječ o jednom sustavu, čija je istražena duljina u tom trenutku bila oko tri i pol kilometra, kažu speleolozi.

Hidrogeološki monitoring

Velika otkrića nastavljaju se sve do današnjih dana. Tako je ove godine otkriven takozvani bypass sifona, tako da se sada iz gornjeg u donji dio sustava može proći i bez ronjenja, a otkriveni su kilometri novih dijelova špiljskog sustava, zajedno s novim vodotokom.

Najnovija istraživanja speleolozi provode u suradnji s Hrvatskim vodama, koje financijski podupiru njihove napore.

– U svrhu razumijevanja podzemnih tokova u sustavu se od 2018. godine provodi i hidrogeološki monitoring, a 2019. godine u sustavu je održana jedna od najsloženijih vježbi speleospašavanja u povijesti Hrvatske gorske službe spašavanja.

Tom prilikom izvedena je vjerojatno najteža vježba – izvlačenje unesrećenog ronjenjem kroz sifon, slično kao u slučaju spašavanja grupe djece na Tajlandu prije nekoliko godina, što je pratio cijeli svijet.

Dubina sustava Zračak nade II – Kaverna u tunelu Učka trenutno iznosi 430 m, a duljina 6160 m što ga trenutno stavlja na 9. mjesto po duljini i 22. mjesto po dubini u RH, a s obzirom na poznatu činjenicu da voda koja protječe sustavom prirodno izvire na priobalni izvorima od Medveje do Ičića, u budućnosti se nadamo još brojnim uzbudljivim otkrićima, kažu speleolozi.

Učku istražuju speleolozi iz gotovo cijele Hrvatske

U novim speleološkim istraživanjima koja traju od 2011. godine sudjeluju članovi brojnih speleoloških udruga Istre, Kvarnera, ali i šire: Speleološka udruga Spelunka iz Ike, Speleološka udruga Estavela iz Kastva, Speleološka udruga Ćićarija iz Roča, Speleološko društvo Istra iz Pazina, Speleološki klub Had iz Poreča, Speleološko društvo Buje iz Buja, Speleološka udruga Pula iz Pule, Speleološki odsjek HPD Željezničar iz Zagreba, Speleološki odsjek HPD Velebit iz Zagreba, Speleološki odsjek HPK Sv. Mihovil iz Šibenika.

Istraživanja važna za zaštitu voda

Osim samog mapiranja špiljskog sustava, istraživanja provedena u suradnji s Hrvatskim vodama pokazuju da je područje s kojeg se u sustav slijevaju vodotoci vjerojatno znatno veće od sadašnjeg vodozaštitinog područja, što bi u budućnosti moglo rezultirati značajnim proširenjem zone zaštite voda na Učki i okolnom području.

S druge strane, pokazalo je i osjetljivost kraškog podzemlja na utjecaj čovjeka pa su tako u blizini nekadašnjeg Ininog odmarališta na Učki pronađeni dijelovi sustava koji su još dan danas onečišćeni fekalijama iz kanalizacijskog sustava odmarališta koji je bio spojen direktno u jednu od jama, bez pročistača, iako samo odmaralište nije u finkciji već duže od dvadeset godina.