Junak naše dobi je, ako je slušati mještane poljskog sela koje je dalo kandidata za put na Mars (u filmu »Prvi Poljak na Marsu«), taj znatiželjni penzioner koji je spreman napustiti obitelj na Zemlji u korist interplanetarnog putovanja
ZAGREB Sasvim neočekivano, u programu »Happy Dox«, koji je na 13. ZagrebDoxu rezerviran za optimistične, vedre filmove gusto zasićene humorom, puno se naslova dotiče jedne smrtno ozbiljne teme – hrabrosti u suvremenom društvu. Tko su danas junaci našeg doba? U filmu »Slanina i božji gnjev« (a imenica »bog« nije slučajno lišena velikog početnog slova), vremešna Židovka iz ortodoksne obitelji, koja je devedeset godina svoga života provela slijedeći radikalni imperativ o pridržavanju košer prehrane, na kraju svoga puta odbacuje to nasljeđe i to simboličnim – doručkovanjem sendviča od slanine.
Do tog revolta, koji u njoj budi takvu euforiju da ležeći na kauču u svome domu na trenutak izgleda kao dražesna tinejdžerica, došla je kad je nešto prije svoga 90. rođendana počela koristiti računalo. Google je otkrila tražeći recepte, no uskoro su je zainteresirale i druge, filozofske teme.
Ona je utemeljena na praznovjeru, strahu od mraka. Hrabrost je odlučiti se za istinu – čak i ako to znači napustiti ono što znaš.« Režiser Sol Friedman, Kanađanin, učinio je film inovativnim eksperimentirajući, uspješno, s animacijom. Učinio je to inteligentnim »krpanjem« priče animacijom u onim dijelovima u kojima se Razie suzdržava od prisjećanja na teške, mučne stvari koje su, zbog malog poskliznuća, proživjele neke žene u njenoj obitelji.
Sebeljubivi glazbenik
Junak naše dobi je, ako je slušati mještane poljskog sela koje je dalo kandidata za prvu grupu ljudi na Marsu (u filmu »Prvi Poljak na Marsu«), taj znatiželjni penzioner koji je spreman napustiti obitelj na Zemlji u korist interplanetarnog putovanja i ostati do smrti na Marsu. Nada se, doduše, da će smrt gore nastupiti dosta kasnije, da će mu Mars vratiti mladost – zbog gravitacije, koja je na tom planetu upola manja nego na Zemlji.
Herojima se, u »Coolturi« slovačkog režisera Mira Rema, samoproglašava hip hop izvođač koji na svojim koncertima uspijeva nagovoriti mase da skandiraju skaredne opaske o premijeru. »Ja mijenjam ovo društvo, a to zahtijeva hrabrost«, busa se u prsa taj sebeljubivi glazbenik (za kojega je teško odlučiti iritira li ili izaziva simpatije). Njegov mu stariji kolega, pripit, objašnjava da to nije nikakva hrabrost reći da je premijer kurčina.
»Premijer nije kurčina, nego svi mi koji ne nudimo nikakvu alternativu«, kaže taj mudri kolega, također oponent aktualne vlasti. Zanimljiv je ovaj film i zbog drugih stvari; osim što nudi raskošnu kolekciju egzibicionizma predvodnika slovačke estrade, razotkriva i bizarluk tradicijske kulture, za kojom mnogi nostalgično čeznu, iako je puna čudnih devijacija, lišena empatije i političke korektnosti, osobito u pogledu tretmana mladih žena. U bizarluke spada i natjecanje u kopanju grobova, kojim se pokušava procijeniti tko će – Poljska, Češka, Slovačka ili Mađarska – u slučaju rata najbrže pokapati svoje pale građane.
Brunhilde Pomsel, 105-godišnja Goebbelsova tajnica i stenografkinja, u intervjuu u austrijskom dokumentarcu »Njemački život« četvorice redatelja – Christiana Kronesa, Olafa Mullera, Floriana Weigensamera i Rolanda Schrotthofera – svjedoči o tome kako je svakodnevno radila sa šefom zloglasne i zločinačke nacističke propagande.
Pomsel je umrla u siječnju ove godine.
Ranije je u životu radila za židovske poslodavce, najbolja prijateljica joj je bila Židovka. Kako je rekao Krones, koji je razgovarao s publikom poslije zagrebačke projekcije, imala je i momka Židova s kojim je imala plan otići zajedno živjeti u Amsterdam. S njim je i zatrudnjela, ali je abortirala. No o tom važnom životnom detalju Pomsel ipak nije govorila u dvosatnom filmskom intervjuu.
Upisala se u nacionalsocijalističku partiju, kaže, na sugestiju jednog veterana Prvog svjetskog rata, a u ministarstvo kod Goebbelsa došla je 1942. godine i svoje radno mjesto opisuje kao »svaki drugi posao«. To je bio obični »njemački život«. Prisustvovala je, naravno, i Goebbelsovim mitinzima. Tada se »fin, uglađen gospodin«, kakvim ga je doživljavala u kancelariji, pretvarao u »mahnitog patuljka«.
Pomsel kaže da je namjerno umanjivala statističke podatke o poginulim vojnicima a preuveličavala broj Nijemica koje su silovali ruski vojnici pred kraj rata. Pomsel govori da je znala za postojanje sabirnih logora, ali da nije znala što se u njima događa.
Zašto je pristala na ovaj iznimni intervju? Zato što želi upozoriti i na sadašnju, novu opasnost od fašizma.
U crno-bijelom filmu intervjuirana je samo jedna osoba – Brunhilde Pomsel – naboranog lica, uvijek u krupnom planu. Između tih rezova intervjua s Pomsel, emitirano je mnoštvo dokumentarnih, uglavnom još nikad viđenih stravičnih snimaka genocida nad Židovima.
Veličanstveno svjedočanstvo
Film »Sve te neprospavane noći« nije u programu »Happy dox«, nego u međunarodnoj konkurenciji, ali dobro bi se, na trenutke barem, uklapao i u ovaj divni popratni program. Započnete li ga gledati natovareni predrasudama prema temi nadrogirane, isprazne mladeži u vječnoj potrazi za trenutkom savršene sreće, pripremite se na to da će vas predrasude napustiti za otprilike pet minuta, a zatim ćete ostalih 95 minuta provesti raskravljeni od sreće i zahvalnosti što imate priliku pogledati to veličanstveno, blesavo i poetično svjedočanstvo života jedne generacije. Barem sam se tako ja osjećala.
»Sve te neprospavane noći« zauzele su, s pravom, prestižni termin na ZagrebDoxu: moći će ga se pogledati u subotu u 21 sat u kinu Kaptol. Preporuka je i nagrada World Cinema koju je dobio na Sundanceu. Radnja je jednostavna, barem naoko: režiser Michal Marzak više od godinu dana prati dva prijatelja s umjetničke akademije, Michala i Kryzstofa, u križarskom pohodu na savršenu sreću. U praksi, to se svodi na maratone drogiranja, plesa, ljubavi i divnih blesavoća, ali i nekih mudrih, bljeskovitih skenova »stanja stvari«. Lakše je voljeti nego mrziti, empatija je bogatstvo, prijateljstvo treba njegovati, a biti sam je lakše nego što čovjek misli. Za labilnu mladež film nije preporučljiv: mnoge scene izgledaju kao reklama za eksperimentiranje s drogom.
Kako film odmiče, talože se slojevi radnje, među kojima uskrsavaju grandiozni likovi poput Eve Lebuef, koja je došla »iz tvojih snova« i kao Yoko Ono Beatlese razorila Michala i Kryzstofa, a koju sam odmah poslije filma požurila potražiti na facebooku i na trenutak ostala zatečena time što zaista postoji, stvarna, među običnim nama ispred kojih sreća, kao fatamorgana, stalno izmiče.
