Ne. Nemam više ni jedno formalno radno zaduženje, ni jednu profesionalnu aktivnost. Završio sam i s predavanjima na Ekonomskom fakultetu, čista penzija. Čak i ono za što sam mislio da će se teško dogoditi: sve me je manje i na Korzu.

Dijelom je tome kriva činjenica da kad se ne mora na posao nešto se manje izlazi iz kuće, ali, da budem do kraja iskren, od tih me šetnji Korzom pomalo odbijaju i česta negodovanja na mnoge društvene procese koje nerijetko ističu baš moji penzioneri. Mnogo toga ne valja, ide se u lošem smjeru, dokle tako, njihova su kritička razmišljanja. To ističu – kako malo mlađi ili oni nešto stariji od mene. Sa svojih 71 godinu nekako sam u sredini te penzionerske populacije, i mislim da bi morali biti manje loše volje, s više životnih radosti.

Razgovor s Ivanom Vanjom Frančiškovićem, jednim od ljudi koji čitav život stvaraju ono tako fino vezivo tkivo grada, jednim od onih koji je svojom lepezom profesionalnih aktivnosti dao pečat vremenu u kojem je ispunjavao mnoge prostore najvažnijih društvenih kretanja Rijeke. S obzirom da je vrlo aktivno u svemu participirao dulje od pola stoljeća, postao je zapravo jedan od onih koji su stvarali modernu Rijeku. Kao grad. Domaćih ljudi i onih koji su došli. I dali sebe kako bi taj isti grad dobio jednu novu strukturu, drugačiju od drugih sredina. Vrlo kompleksnu i ponekad teško razumljivu svima onima koji ne participiraju. U životu Grada. Sam je Frančišković – uvijek prepun životne radosti.

Mirna faza života

Spreman za razgovor svake vrste, ali i za pjesmu. Oni koji ga bolje znaju često ističu kako ga je posebno poticajno slušati dok izvodi svoju omiljenu pjesmu – “Mom zavičaju”.

– Kad sam rekao da sam se zahvalio na svim svojim dosadašnjim profesionalnim dužnostima, nisam mislio da baš ništa ne radim. Jesam, jako sam promijenio navike, rijetke su “marende” koje u jednoj fazi života čine jako važnu stavku komunikacije, pa i one profesionalne. Ne kažem, nađem se ja i dalje s prijateljima, sjednemo na neku od terasa, ali koliko god da sam čitav život bio iznimno dinamičan, sada mi je lijepo i – doma.

Frančišković i dr. Nemec / Foto I. Tomić

Pomalo zbunjujuće, ali samo na kratko. Jer ono što Frančišković doživljava kao “mirnu fazu života” velika većina drugih isticala bi kao “ne znam gdje će mi glava od silnih briga i posla koji imam”. Osoba koja je dakle participirala u stvaranju ovodobnog grada, koja je u dva mandata bila predsjednikom Upravnog vijeća Sveučilišta u Rijeci, potom i predsjednikom UO Zaklade Sveučilišta u Rijeci te na jedan iznimni način povezala riječko gospodarstvo sa znanošću omogućivši da se zakladi doniraju značajna sredstva, danas je ipak pretežito doma. I prebirući po golemoj literaturi koju posjeduje, ali i ono što je daleko važnije – memoriji u koju su pohranjene zanimljive sličice života, onog kolektivnog koji nas jedini i zanima, počinje pisati – knjigu!

– Da me se ne bi krivo shvatilo, nije riječ o autobiografskom dijelu jer mislim da to nema smisla. Ali držim da je jako važno sve ono kroz što sam aktivno prolazio – profesionalni život osiguravatelja, sudionik najvažnijih sportskih manifestacija ovog kraja, baš kao i svoju profesorsku uloge koja se najviše bavila promišljanjem i funkcioniranjem marketinga, naprosto moram svoje zabilješke, kao i neke od stavova izložiti javnosti. Na neki ih način sačuvati od zaborava. Jer ono što je u ovom trenutku samo moje, pripada i svima koji su stvarali Rijeku, ili će to u budućnosti činiti, ističe Frančišković.

Koronine poruke

Tim više jer bio je dio tima koji je primjerice pratio, pa i stvarao bazu za održavanje svjetskog prvenstva u motociklizmu koje je, najprije od 1968. pa sve do 1977. godine bilo na Preluku, da bi se nakon toga od 1978. do zaključno 1990. godine ta silno važna manifestacija preselila na Grobnik. I ne samo zbog toga da se prebiranjem po memoriji sjeti svih natjecatelja, pojedinih zanimljivosti koje šira javnost nije mogla saznati, to je uostalom učinio u nekoliko svojih kapitalnih djela posvećenim povijesti oktanskih natjecanja, nego kako bi poslao – poruku.

– Korona je mnogo toga promijenila, poslala nam je niz poruka koje, ako smo pametni, nećemo ignorirati. Naprosto, svjetska se populacija u stotinjak godina mnogostruko povećala. Mnogo se toga promijenilo, ekološki gledano i poremetilo. Ali kad kažem poruka, mislim i – prilika. Nedvojbeno je to da se nalazimo u krizi, prije svega tu mislim na ekonomsku. Ali ako racionalno promotrimo što nam je korona poručila, posebno mi u Hrvatskoj, jasno je da se moramo racionalnije posvetiti svemu onom što nas može redefinirati. Ne stihijski juriti kroz život nego shvatiti da se moramo posvetiti sebi. Silnim bogatstvima koje posjedujemo, ali ih skoro nikako ne koristimo, naglašava Frančišković.
S obzirom da je doktor ekonomksih znanosti, Frančišković se u svojim promišljanjima najviše dotiče – valorizacije prirodnih bogatstava. Kao i raspodjele odgovornosti.

– Kad govorimo o Rijeci, a vraćam se na tu i temu o mojim penzionerima loše volje, stalno se vraćamo starim industrijama. Njih naprosto više nema. Nema brodogradnje po starim načelima, masovnog zapošljavanja, ali itekako ima brodogradnje prema – novim pravilima i potrebama. Pogledamo li i sam 3. maj, vidimo da grade brodove koji idu u red tehnoloških najzahtjevnijih. Polarni kruzeri. Ali krenemo li dalje, vidjet ćemo da prema nekim novim pravilima jako uspješno posluje i brodogradilište Dalmont u Kraljevici, kao i po broju zaposlenih manja Kvanerplastika, te dakako Viktor Lenac. Znamo i to da djeluje na našim prostorima više stotina brodoprojektanata koji rade za strane naručitelje i za naše su prilike itekako dobro plaćeni.

Foto Ivica Tomić

Često znamo istaknuti kako riječki prostor nema veze s turizmom. A što je, molim vas, ako ne zdravstveni turizam sav onaj broj tvrtki koji se bave dentalnom protetikom? Ti ljudi koji dolaze po nove zube, u Rijeci i odsjedaju i jedu. Oni su dakle itekako i turisti. Pogledajmo i JGL kao visokotehnološku tvrtku koja se rodila i odrasla u Rijeci, i to u zadnjih tridesetak godina u kojima kao “ništa ne valja”. Prije je nije bilo. A danas je tu, kao jedna od najznačajnijih u svakom pogledu. Ali ne – većina se uvijek vraća onom čega više nema. A nema ga jer je tehnološki zastarjelo, jer bi bez obzira na gospodarenje moralo uzmaknuti pred novim dobom. Jer uvijek je neko – novo doba, zaključuje Frančišković.

Obožavam sport

Vratimo li se jednom jako značajnom poglavlju negovog života, motociklističkim utrkama, opet zanimljive, dijametralno drugačije poruke od onih koje dominantno ispunjavaju naš medijski, ali i sasvim privatni, onaj u “četiri zida”, komunikacijski prostor.

– Stalno slušam kako automotodrom Grobnik nije ono pravo jer se na njemu ne voze ni svjetsko motociklističko prvenstvo, niti utrke Formule 1. Nekad je toga bilo, danas – ništa. Dobro, mogli bismo u jednom dijelu i na taj način raspravljati, no opet ponavljam – druga su i drugačija vremena. Danas su se piste i najveća natjecanja u velikoj mjeri iselila iz Europe. Nema ih više. Sada su dominantno na Dalekom ili nama nešto bližem istoku, u Aziji. Zbog čega? Pa zbog toga što su to ekstremno, enormno skupa natjecanja. I ne samo u infrastrukturnom smislu jer je valjda svima jasno kako se na Grobniku ne mogu voziti natjecanja iz domene Formule1, nego ni u financijskom. Naprosto, utrke F1 često ne donose direktnu korist. Ali onda u slučaju Formule iza svega sa svojim proračunskim novcima stanu države koje pomognu u zatvaranju financijske konstrukcije. Možda nema uvijek direktne koristi, ali ona indirektna nikad ne izostaje. U pravilu je promidžbena kojom si pojedina država diže ugled, osnažuje imidž što će pak iskoristiti u neke druge, najčešće turističke, svrhe, zaključuje Frančišković.

I kako se da nazrijeti, ulazi u zonu onog što najviše voli, onog što ga je kroz život najviše “opsjedalo”. I to ne nužno samo u – slobodno vrijeme.

Snimio VEDRAN KARUZA

– Kako da ne, obožavam sport. Mislim da sam i jedan od najstarijih gledatelja koji redovito prati utakmice Rijeke. Pa i povijesno gledano priča je slična jer činim to, zahvaljujući i mom ocu, dulje od pola stoljeća. Pa i tu se mogu referirati na isti način. Vidim da je Rujevica uvijek na tapeti kao nešto negativno. A istina je suprotna – Rujevica je jedan od rijetkih stadiona izgrađenih u Hrvatskoj sve tamo od vremena Poljuda. Pruža fantastične uvjete za trening i igru, a nikako ne smijemo zaboraviti da je u njezinom slučaju bila riječ i o jako velikom financijskom ulaganju. Rijeka, kao klub i kao grad s njim su jako mnogo dobili. Isto je i s Automotodromom. Kako ih ne pohvaliti kad su uspjeli vlastitom akumulacijom stvoriti uvjete za obnavljanje piste. Na taj su se način još snažnije postavili na tom tržištu, automotodrom je u najmu više od 200 dana godišnje. Mogli bi i bolje, jer se bolje uvijke može no benefiti obnove piste odmah su se osjetili. K tome, čim su se stvorili uvjeti jedan je od prvih što je proradio nakon korone bio je baš automotodrom. Dodatni efekti “Grobnika”? Pitajte na stotine Grobničana koji iznajmljuju sobe i apartmane ljudima koji treniraju na pisti kakvi su to efekti. Ali ne, mi znamo biti negativni jer nema Formule 1! Nismo s druge strane pozitivni jer je na Grobniku svoje automobile nedavno testirao i jedan Rimac koji važi za globalno značajnu konstantu automobilske industrije. Naprosto nikako racionalizirati svoja razmišljanja, nikako si dozvoliti da prije donošenja negativnih stavova analiziramo relevantne informacije. Kad bismo se na takav način postavili, odjednom bi nam bilo ljepše i dijametralno bismo drugačije počeli doživljavali sadašnjost i budućnost, poruka je Frančiškovića.

Nautički turizam

Okrećemo priču prema političkim vodama. Nisu li ipak naše percepcije “sadašnjosti i budućnosti” uvelike takve jer na njihovo formiranje utječe politička klima koja vlada u Hrvatskoj. Na neki način skoro vulgarna, zabavljena sama sa sobom i s uvijek istim povijesnim difamacijama.

– Uzalud se trudite jer me na teritorij čiste plitke nećete odvesti. Nećete od mene nikad čuti da bacanjem krivnje na nekog političara, bilo da je na čelu države ili grada, opravdavam svoj zlovoljni stav. Sami smo si naime krivi ako živimo u zabludi. Ja istina mogu reći da se treba značajnije poraditi na brendiranju Rijeke jer za to imamo jako dobru podlogu – pa tako i isticanjem sportskih i sportsko-infrastrukturnih prednosti – mogu reći i to da mi je jako krivo što je zbog korone značajno umanjen, ako ne i više od toga, značaj EPK procesa u turističkoj transformaciji Rijeke, ali uistinu ne mislim da je za sve to kriva politika. U jednoj velikoj mjeri krivi smo mi svi jer se, opet ponavljam iz meni nepoznatih razloga, bez problema mirimo s negativnim procesima koji se često oko nas pojavljuju. Ono na čemu bih ja dao naglasak je okretanje Rijeke nautičkm turizmu. Pokazuju nam to maga jahte priovezane na Gatu, a to bi se višestruko moglo iskoristiti s konačnom valorizancijom Porto Baroša, sugerira Frančišković.

IVAN VANJA FRANCISKOVIC

A kad se malo “zagrebe po površini” jasno je da ulazimo u zonu – vlasničkih odnosa. Iako dakako nema razloga da bismo ga do kraja na taj način definirali u njegovom ekonomskom promišljanju, dr. Ivan Vanja Frančišković je ipak najbliži – dominaciji privatnog vlasništva.

– Siguran sam da bi što je moguće veća privatizacija donijela jako dobre procese u društvu. Ponajprije značajno bi se smanjila korupcija. Ona znate uglavnom nastaje na relaciji privatni kapital – država. Na toj je relaciji jako puno situacija u kojima se može javiti – podmićivanje. U sustavu gdje djeluju većinom “privatnici”, korupcija značajno slabi. Jednako tako je i po pitanu efikasnosti rada. Vratimo li se primjerice privatnim dentističkim ordinacijama ili nekim drugim vidovima medicinskog turizma ali i Dalmontu – pa kod njih se itekako vodi računa da se poslovanje permanentno optimizira i racionalizira. Kod “društvenog vlasništva” to je značajnije u drugom planu. Privatizacija i dugotrajne koncesije su spas između ostalih i za Rijeku, bolje rečeno na taj bi se način došlo do njezinog novog gospodarskog uzleta, promišlja Frančišković.

Poljoprivreda i turizam

Prebacujemo se na nacionalni teritorij. Kriza nakon korone. Poljoprivreda i turizam. Dva i njemu jako značajna područja ljudske djelatnosti, nacionalnog gospodarstva.

– Ne volim kad se kaže kako je kod nas uloga turizma u BDP-u pretjerano visoka. Ponajprije – pa nije turizam kriv da je ostala privreda u Hrvatskoj nejaka što normalno povećava njegov postotni udio. Bio bi on znatno manji kad bi ostalo bilo – veće. Kao drugo, turizam oko sebe generira čitav niz djelatnosti i potreba pa ga možemo gledati i kroz tu prizmu. I kao također jako važno, s obzirom da su naši turisti u daleko najvećoj mjeri stranci, pa valjda je jasno kako je u njegovom slučaju riječ o čistom izvozu, ističe Frančišković.

Pa naravno, svima je jasno kako je riječ o izvozu kroz turizam. Sada – koliko čistom, jako je veliko pitanje! Zbog male snage hrvatske poljoprivrede i prerađivačke industrije, naš turizam u jednoj jako velikoj mjeri zapravo izvozi – uvoz. Turisti iz Njemačke ili Austrije u svojim trgovinama kupuju svoju robu. Jedina je razlika u tome što su ti trgovački centri locirani u – hrvatskim gradovima i našim turističkim destinacijama.

– Vratimo li se koroni, to je ta šansa o kojoj govorim: oživljavanje hrvatske poljoprivrede. I prehrambene industrije. I zbog nas samih, ne samo zbog turizma. Kad bi se u strukturi turističke potrošnje hrane dominantno pojavljivala hrvatske namirnice, pa jasno je da bi turizam dobio novu vrijednost. I ne bismo govorili kako zauzima preveliki udio BDP-a. Jer bi u tom slučaju turizam značio jaki poticaj rastu poljoprivrede. Na tome se mora poraditi. To je taj zaokret koji nam je poručen gospodarskom paralizom izazvanom koronom. Ona je bila opomena, ali ja ju doživljavam isključivo kao – priliku. Bilo bi bi mi drago da ju na jednaki način dožive i svi drugi, od ekonomskih analitičara, stratega nacionalnog gospodarskog promišljanja do samih građana, zaključio je Frančišković.

Da tako razmišljamo svi mi kao i svi njegovi – penzioneri na Korzu. Sigurni smo kako će i u knjizi na kojoj predano, svakodnevno iscrpno i iscrpljujuće radi, glavna poruka biti – pozitiva. Ljudi razmišljajte pozitivno. Oko nas su mnogi loši procesi, pa i globalno ekološki ako hoćete koji se itekako vide kad istegnemo vrat i pogledamo izvan svog dvorišta, preko hrvatskih granica. Ali daleko je više onih koji nam donose dobro. Nestali su Torpedo, “Benčić”, tisuće radnika 3. maja. Nestalo je mnogo toga – ali zbog čega baš nitko ne spominje tisuće i tisuće radnih mjesta koja su se otvorila u djelatnostima po kojima prije nismo bili poznati? Očigledno, promjene u društvu ipak počinju s promjenama nas samih. Veselimo se stoga novoj knjizi dr. Ivana Vanje Frančiškovića. Penzionera koji je napustio svoje profesionalne obaveze, ne i brigu da Rijeci podari knjigu. I nove količine – pozitive.

Kvaliteta hrvatskog sporta

Jako me razveselilo da je nedavno potpisan ugovor oko prodaje TV prava za prijenose utakmica Prve hrvatske nogometne lige. Koliko mi je poznato, to je učinila švedska kompanija čime je potvrđena kvaliteta hrvatskog sporta, posebno nogometa jer ne iskazuje se takav financijski potez iz »humanitarnih« razloga. K tome, osnažit će to domaći nogomet jer osim prodajom igrača on teško dolazi do značajnijih sredstava putem marketinga i prodaje ulaznica. Svakako, s prodajom TV prava dolazi se i do veće marketinške privlačnosti. U svakom slučaju jako sam se ugodno iznenadio.

»Jestivi suveniri«

Zalažete se i za obnovu poljoprivrede. Na koji način?

– Uvijek i samo – privatizacijom. Okrupnjivanjem posjeda, povećanjem broja OPG-ova i njihovim povezivanjem u zadruge. Beskrajne su nam te mogućnosti, ne one da masovnošću konkuriramo, nego da proizvodimo zdravije, ekološki ispravnije, da nam se i poljoprivredni proizvodi postave kao »jestivi suveniri« koje ćemo izvoziti putem turizma. S obzirom da za nekoliko dana postaje važećim zakon prema kojem naše poljoprivredno zemljište smiju kupovati stranci, zadnji je čas da domaćoj poljoprivredi vratimo dignitet kako ne bismo uskoro ostali i – bez zemlje.

Važan odmak od »starih« i osnaživanje »novih industrija«

Što kažete na Hilton Kostabela? Kako to da se nitko prije češkog poduzetnika Jarosalva Tresnjaka nije na tako nešto odlučio. I on se sam čudio kako je ta pozicija slobodna. Mi kao da imamo podudarnost fizičkih i mentalnih granica: do Preluka je »industrijska Rijeka«, metar dalje počinje »Prva dama hrvatskog turizma«.

– Nisam toliko upoznat sa strukturom te investicije, ali da, u pravu ste: hotel je izgrađen i uz sam pravac na kojem se vozilo svjetsko motociklističko prvenstvo, nedaleko je i ona poznata povijesno važna prelučka tribina, ima dakle oko njega još mnogo unikatnih pojedinosti, nisu to samo more i pogled koji maju sobe u tm hotelu. Istina, po mojem razmišljanju unekoliko previsokom, ali to je uistinu manje bitno. Drago mi je svakako da je netko i na takav način, jer riječ je o hotelu s pet zvjezdica, prepoznato klasični turistički potencijal Rijeke. Vjerujem da će upravo taj hotel potaknuti i neke druge investitore, da će doći do onog što stalno ističem – odmaka od »starih« i osnaživanja »novih industrija«.