Vlasti u Hrvatskoj namjerno su žmirile kroz tjedan proslave 80. obljetnice oslobođenja od nacifašizma, a rasprava o Drugom svjetskom ratu i njegovim stradanjima treba se zasnivati na zreloj kulturi sjećanja jer se u suprotnom prepušta revizionistima, rečeno je na okruglom stolu koji je povodom okrugle godišnjice završetka rata održan u Kockici Muzeja grada Rijeke.

U panel raspravi, u kojoj su sudjelovali povjesničari Tvrtko Jakovina, Mila Orlić, Vjeran Pavlaković i Marko Medved uz moderaturu Ivana Jeličića, otvoren je niz tema na međi povijesti, kolektivnog sjećanja i politike.

Sugovornici su istaknuli kako se hrvatsko društvo izbjegavanjem suočavanja s prošlošću provincijalizira čime se, kao i u ostatku europskih zemalja pogođenih ratom, sjećanje na rat gradi na problematičnim nacionalističkim narativima koji povijest dekontekstualiziraju.

Politizacija zaborava

Prema riječima Tvrtka Jakovine, ključnu ulogu u postavljanju sjećanja na povijesne događaje igra politika, pri čemu se postavlja i pitanje postoji li u društvu volja da se o ratu i antifašizmu govori.

– U Hrvatskoj smo došli do razine toleriranja i “preživljavanja” kroz period obilježavanja Drugog svjetskog rata, sve je svedeno na “samo da tjedan prođe”, da bismo nakon toga stvar prepustili zaboravu.

Mi nemamo rasprave o tome što ove obljetnice znače, jesu li tadašnje vrijednosti relevantne 80 godina kasnije, što one znače nama.

Pojedinci i udruženja nešto rade, ali ti su događaji gotovo privatni, to je put u duboku društvenu provincijalizaciju koja se očituje na različitim poljima – od odnosa prema prošlosti do neprivlačenja stranih studenata na studij u Hrvatsku, kazao je Jakovina, dok je Medved izdvojio kako ovakav proces rezultira politizacijom rata i ratnih žrtava na dnevno-političkoj razini.

– Mi u Rijeci iz našeg iskustva moramo naučiti o pogubnosti nacionalizama, jer dok na pijedestal stavljamo nacionalnu državu, zaboravljamo da su upravo nacionalizmi doveli do dva svjetska rata. I graditelji postratne Europe – Adenauer, Schuman, De Gasperi – bili su svjesni njihovih opasnosti.

U kontekstu jačanja nacionalizma i revizionizma trebali bismo moći ponuditi zrelu kulturu sjećanja koja će uključivati razgovore o post-ratnim likvidacijama i egzodusu o kojima se u Jugoslaviji nije pričalo.

Nažalost, u 35 godina demokracije nismo to uvijek činili zbog čega se događa da se te teme prepuštaju revizionističkim skupinama.

Problematično žrtvoslovlje

Povjesničarka Mila Orlić napomenula je kako su slične politike sjećanja prisutne i u Italiji, zemlji koja je do 90-tih godina prošlog stoljeća svoj nacionalizam gradila na antifašističkom pobjedničkom narativu, da bi potom svoj identitet tražila kroz auto-viktimizaciju.

– Novi talijanski narativ pronađen je u sjećanju na egzodus, žrtve fojbi i holokaust, kroz koje Italija sebe prikazuje kao žrtvu rata, nacističke Njemačke i komunističke Jugoslavije.

Time se potiskuje talijanska odgovornost, a cilj toga bio je pronalazak izlaska iz antagonizma fašizam-antifašizam i pronalaska vanjskog neprijatelja u liku “slava komunista”.

Vrlo je problematično, pogotovo za mlađe generacije, da se narativ s pobjedničkog premješta na povijest koju pišu žrtve, gdje takve nacionalne replikacije kopiraju model sjećanja na holokaust.

Na taj se način ni najmanje ne suočavamo s naslijeđem fašizma. Moramo izaći iz nacionalne paradigme jer u suprotnom ne možemo razumjeti to naslijeđe, pa ni post-ratna stradanja, što je veliki problem historiografije, kazala je Orlić.

Okrugli stol zbio se u sklopu programa “Između lokalnog, nacionalnog i globalnog: 80 godina od kraja Drugog svjetskog rata” pod organizacijom riječkog Filozofskog fakulteta, Istarskog povijesnog društva i Mempop projekta, uz sudjelovanje Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke i Muzeja grada Rijeke.

Američki pop-kulturni narativ

O američkom sjećanju na Drugi svjetski rat govorio je Vjeran Pavlaković, kazavši kako se ono gradi na pop-kulturnom narativu o ratnom heroizmu i pobjedi te obrani demokracije i slobode.

– Pošto su države i nacije danas opet u centru politike, one ne žele čuti nikakve priče o antifašizmu i otporu. U SAD-u se govori o holokaustu, no dan pobjede u Europi i Japanu se nije nikad slavio.

Amerikanci obilježavaju dane veterana i stradalih vojnika u svim američkim ratovima, s jedne se strane o Drugom svjetskom ratu ne zna puno, ali je prisutna priča o “najvećoj generaciji” koja je bila na pravoj strani i pobijedila.

Dok mi imamo cijeli raspored obljetnica u proljeće, a kod nas i prije i poslije Domovinskog rata bilo normalno da se priča o Drugom svjetskom ratu, u SAD-u se tek u zadnje vrijeme počelo govoriti o ne-ratnim pričama poput američkih koncentracijskih logora za Japance, naveo je Pavlaković, dodajući kako se u zemljama poput Austrije, koje više od kulture sjećanja njeguju onu zaborava, o važnim datumima gotovo i ne govori.