RIJEKA  Riječanka Rezija Lukić i njezino dvoje djece jučer su deložirani iz trošnog stančića u Ulici Milutina Barača 16, gdje su živjeli proteklu 21 godinu. Lukić preživljava od skromne penzije, dok je oboje njezine djece nezaposleno, a kako ističu, bez ikakvog ranijeg upozoranja ostali su bez doma i krova nad glavom. Skromna imovina Lukićevih stala je u nekoliko najlonskih vrećica, što su ih morali posložiti na otvorenom hodniku ispred stana, a majka i dvoje djece ostali su na ulici i u bezizglednoj situaciji, jer ne znaju gdje će prespavati. Njihovi su problemi, priča Rezija, počeli 1990. godine kada su ušli u prazan stan u Baračevoj ulici, u vlasništvu Ljiljane Konjević koja je napustila Rijeku i prebjegla u Beograd.

Izbačeni bez upozorenja

– Odmah ujutro došli su odvjetnici, policija i sutkinja i izbacili nas iz stana bez ikakvog upozorenja nakon punu 21 godinu. Stvari su nam posložene na otvorenom hodniku. U šoku smo i ne znamo što i kako napraviti. Gospođi Konjević, vlasnici stana, 1990. godine isplatili smo 20.000 njemačkih maraka za ovih 57 kvadrata, a sve smo obavili u prisustvu dvaju svjedoka. Konjević nam je obećala da će nam dati papire za prijepis stana, ali nikada nam se poslije nije javila. Tri mjeseca kasnije tužila nas je, a sudski proces otegao se sve do prije tri godine. Otad u neizvjesnosti čekamo hoće li nas izbaciti iz našeg doma. Gospođa je jednostavno uzela naš novac i prevarila nas. Obećala nam je sve, a svejedno nas je tužila i sada smo ostali bez krova nad glavom. Konjević od 1990. godine nije živjela u Rijeci, niti je hrvatska državljanka. Međutim, sud je nakon puna dva desetljeća svejedno presudio u njezinu korist, priča Rezija Lukić.

Pošteni ljudi

Cijela obitelj Lukićevih u šoku je, jer priča majka Rezija, muku muče da pronađu bilo kakav smještaj.

– Naš je odvjetnik pokušao ishodovati odgodu deložacije od šest mjeseci, ali nije uspio. Čak smo pokušali zamoliti da nas puste barem deset dana dok se ne snađemo, no ništa od toga. Problem je što smo svi nezaposleni i praktički bez ikakvih prihoda. Invalid sam, ne mogu nigdje raditi, a sve što primam je ova crkavica od penzije. Obratili smo se Gradu za privremeni smještaj, ali smo odbijeni. Nisko smo na listi i jednostavno moramo čekati dok se ne oslobodi nešto. Postoji mogućnost da dobijemo nekakvu sobicu s kupaonicom, ali za to treba čekati. Odgovorili su nam da nema ništa i kada štogod bude na raspolaganju da će nam nešto probati osigurati. Ispričali smo im našu situaciju, ovu mizeriju u kojoj smo se našli, ali rekli su nam da si sami pomognemo, priča Rezija.