Nakon kratke i teške bolesti napustio nas je Boris Di Costanzo, predsjednik Esperanto društva Rijeka. Zajedno s Vjekoslavom Morankićem, godinama je radio na promociji esperantskog pokreta kroz aktivnost Esperantskog društva Rijeka, najstarijeg takvog udruženja na području Hrvatske.

Rođen je u Rijeci 28. siječnja 1944. godine. Kao ratno siroče usvojili su ga bračni par Milica i Mario Di Costanzo iz Rukavca. Nakon školovanja radio je u Trgovačkom društvu Opatija i Zanatopremi Opatija. Kao zaljubljenik u moto-sport bio je čest, ne samo posjetilac motoutrka na Preluku i Grobniku, već je radio i u kronoslužbi Automoto društva Matulji. Volio je nogomet, tako da je u mladim danima išao pješice iz Rukavca na nogometne utakmice NK Rijeka na Kantridi.

Ugledni esperantist

Bio je i strastveni filatelist kojem je esperanto uvelike pomogao u stvaranju zbirke maraka. Da »održi tradiciju Liburnijskog kraja«, izgradio je konobu u kojoj je pravio vino i rakiju, za sebe i prijatelje, kojih je imao mnogo, jer je uvijek bio spreman pomoći kad zatreba.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća priključio se Esperantskom društvu Rijeka, gdje je obnašao sve dužnosti – od člana predsjedništva do predsjednika. Provodio je tečajeve esperanta, sudjelovao je u adaptaciji Esperantskog doma u Kostreni, bio predstavnik Esperantskog društva Rijeka u Savezu esperantskih društava Hrvatske, gdje ga je smrt zatekla kao jednog od potpredsjednika.

Aktivan u organizaciji

Predvodio je odlazak riječke delegacije na Svjetski esperantski Kongres u dvanaest europskih i izvaneuropskih zemalja, ali i sudjelovao u organizaciji više međunarodnih esperantskih susreta u Rijeci (Kongres esperantske mladeži 1998., 15. Alpe-Adria konferencija, 2012., Kongres europskih esperantista 2014., 18. Alpe-Adria konferencija 2015.). S Vjekolavom Morankićem sudjelovao je u raspravi o esperantu u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Osim s hrvatskim društvima, održavao je susret u Istri s tršćanskim esperantskim društvom. Upravo je književni susret s tršćanskim esperantistima u Rijeci pod naslovom »Esperantom preko granice«, 6. studenoga 2021., bio njegov zadnji angažman kao esperantista, iza kojeg je ostala knjižica s tršćanskom i fiumanskom dijalektalnom poezijom prevedenom na esperanto. Možemo reći da je živio za esperanto do samog kraja.

Umro je tiho, okružen neizmjernom ljubavi svoje obitelji: supruge Jagice, kćeri Ede i unuke Mije te s poštovanjem svih koji su ga poznavali.
Saluton, kara amiko, ni cxiam vin memoros.