Igor Medved: Financijski limiti dovode u pitanje opstanak riječke kardiokirurgije

Za normalno funkcioniranje kardijalne kirurgije i održavanje liste čekanja na 2 do 3 mjeseca nužno je povećanje mjesečne kvote za 40 do 50 posto da bismo zadržali sadašnji broj od 350 operacija godišnje. Sada mjesečno dobivamo oko 250.000 kuna, istina neslužbeno, ali sada ponovo čujemo najave za daljnje smanjenje kvota za 40 posto, to bi značilo da za polovicu smanjimo broj zahvata

Ponajprije visoko cijenjen među bolesnicima i kolegama kao čovjek kojemu se vjeruje, doc. dr. Igor Medved izvanredan je kardiokirurg. Pročelnik Zavoda za kardijalnu kirurgiju Kirurške klinike KBC-a Rijeka nije imao nimalo lagan put kroz prilično nesretnu povijest obnovljene riječke kardiokirurgije. Možda su ga upravo te ljudske osobine i učinile dobrim kardiokirurgom: u najnestabilnijim okolnostima očuvati razboritost, koncentraciju, razvijati se u struci, odgajati mlade i vratiti poljuljano povjerenje javnosti u riječke liječnike, bolnicu i kardiokirurgiju, u tome je doc. dr. Medved uspio.

No, sve češće ponavljanje istih glasova, ma koliko neslužbeni bili, kako će se bolnički proračuni, a time i kvote klinika i zavoda, dalje smanjivati, povod su njegovom upozorenju da bi to riječku kardiokirurgiju moglo učiniti upitnom, a stručnjake koji žele dalje raditi posao i razvijati se natjerati da poslove potraže vani što su neki hrvatski kardiokirurzi već i učinili. U Hrvatskoj je 15-ak kardiokirurga i koncentracija u Zagrebu i oko Zagreba s bolnicom Magdalena, preživjet će i teže lomove koji sada nesmiljeno ljuljaju zdravstveni sustav, počevši od radnih smjena do potpuno nejasne politike Ministarstva zdravlja čije bi novo organizacijsko ustrojstvo bolnica moglo ozbiljno dalje ugroziti sve izvan Zagreba. To je povod našemu razgovoru s doc. dr. Medvedom, neposredno nakon ostavke prof. dr. Tedija Cicvarića, predstojnika Kirurške klinike. 

Isključujete li mogućnost da vaši kolege ili vi potražite bolje uvjete rada u inozemstvu?– Ne bih to nikako volio, ali ako se nastavi kao dosad, ako ljudi koji žele raditi svoj posao i razvijati se profesionalno budu u tome spriječeni, ne isključujem tu mogućnost. Ne samo ja nego i drugi kolege će se naći pred tom dvojbom. Naše medicinske djelatnosti i mi kao profesionalci moramo se razvijati stručno i ostati konkurentni ako treba i u jednoj tržišnoj utakmici, zato mogućnost odlaska ne isključujem.  Kako gledate na aktualne istupe gradske i županijske politike oko KBC-a Rijeka?– Trebali bi se prestati baviti izborom čelnih ljudi ustanove na svim razinama i pustiti ljude koji su u svom poslu stručni da se dogovore kako učiniti sve što se može da se osigura plan opstanka, razvoja i budućnosti ustanove.

– Jako mi je žao zbog te ostavke, i to je gubitak za Kirurgiju koja je protekle tri godine poslovala pozitivno, a ustrojena je stručno s jasnim putevima razvoja za koje ne znam kako će dalje ići, ali je jedna nit u kontinuitetu razvoja Kirurgije prekinuta. Uvođenje smjenskog rada destabiliziralo je kardiokirurški program i smanjilo ga za 10 do 15 posto. Dodatnim reorganiziranjem broj operacija postupno se vraća i bit će ukupno oko 5 posto manji, ali sada su najveća prijetnja broju zahvata financijski limiti, kaže doc. dr. Medved.   

Plaće nisu najbitnije

Liste čekanja se produžavaju?

– Produženje lista čekanja sada postaje isključivo financijski problem. Liječnici žele raditi, pritom liječničke plaće nisu najbitnije, nego je najvažnije da mogu ostvarivati svoje profesionalne domete, a to u ovim financijskim okvirima ne mogu. Za normalno funkcioniranje kardijalne kirurgije i održavanje liste čekanja na 2 do 3 mjeseca nužno je povećanje mjesečne kvote za 40 do 50 posto da bismo zadržali sadašnji broj od 350 operacija godišnje. Sada mjesečno dobivamo oko 250.000 kuna. 

Čini li to riječku kardiokirurgiju upitnom?

– Svaka kardiokirurgija bi trebala raditi barem 250 do 300 operacija godišnje. Sve ispod toga, ili 150 operacija godišnje mogu pokriti sve ostale kardiokirurgije u Hrvatskoj. Unatoč tome što je naša financijska kvota smanjivana, mi smo posebnim naporima s prof. Cicvarićem uspijevali održati broj zahvata, u jednom fleksibilnom odnosu u kojem su se unutar Kirurške klinike mogli preraspodjeljivati limiti onome kome je u nekom trenutku više trebalo i gdje su pritisak bolesnika i njiihove potrebe na to ukazivale. Pazilo se da se održi opseg i stabilnost ukupnih kirurških programa, i u tome se uspijevalo, dobro smo funkcionirali i takvim smo načinom rada napravili goleme uštede. Iako su kvote smanjene za gotovo 40 posto, samo na kardijalnoj kirurgiji proteklih nekoliko godina mi smo kao Kirurgija ostali na visokom broju od oko 8.000 operacija godišnje. 

Organizacija posla

Nije li time smanjena kvaliteta rada?

 – Nije, baš u tome je bilo umijeće. Ako je jedan mjesec nekome usporena lista čekanja, za mjesec ili dva to je nadoknađeno da se ona ubrza, u okolnostima u kojima radimo to nam je jedino moglo očuvati kvalitetu posla. Istina neslužbeno, ali sada ponovo čujemo najave za daljnje smanjenje kvota za 40 posto, to bi značilo da za polovicu smanjimo broj zahvata. 

Vjerujete li tvrdnjama zdravstvenih stratega, ministra zdravlja i ravnatelja HZZO-a?– Mislim da je pred zdravstvo postavljeno previše ušteda. Ja bih jako priželjkivao da su najave o približavanju zdravstva u Hrvatskoj europskome istinite. Ravnatelj HZZO-a najavio je plaćanje medicinskih usluga po modelu da se plate učinjene usluge. To je odlično, ali cijene usluga u protekle su 2 godine spuštene za 60 posto i jedini način da nisi u gubitku jest da ne radiš! Mi ćemo stalno proizvoditi nešto, u ovom slučaju medicinske usluge, i dobivati za to 40 posto manju cijenu koštanja. Ako jedna operacija ugradnje srčane premosnice košta 32.000 kuna, a samo kirurški materijal koji moram ugraditi košta 20.000 kuna ne računajući tu dijagnostiku, usluge anesteziologa, kardiologa, niti hospitalno liječenje bolesnika, mi ne možemo poslovati pozitivno. S 50.000 kuna bismo mogli. Zato, ako ne mogu vratiti staru cijenu usluge, neka je povećaju za 40 posto da bolnice mogu živjeti i raditi. To je interes zdravlja ljudi. Jer nekih rezervi za dodatno plaćanje zdravstva u ovako osiromašenoj državi nema. Tih nekoliko bogatih ljudi kad zatreba, zajedno s našim političarima, svi odu liječiti se vani.

Koliko koštaju operacije i koliko zahvata se radi za sadašnju kvotu?

– Jedna operacija jednog srčanog zaliska košta oko 20.000 – 25.000 kuna. To bi značilo da za 20-ak takvih bolesnika potrošite mjesečnu kvotu. Ali mi smo posebnom organizacijom, preraspodjelama i drugim načinima nadilazili ograničavajuće okolnosti i održavali broj od 20 do 25 operacijskih zahvata mjesečno. Međutim, dugoročno je to nemoguće održati jer i kirurški materijali se mijenjaju, cijene rastu, a protekle 2 godine svi ugradbeni materijali podliježu PDV-u od 5 posto. Ne polemiziram o opravdanosti toga, samo ističem – cijene rastu i tu će problemi biti sve veći. Za bolesnike i nas medicinare, jer ljudima nećemo moći pomoći, iako se maksimalno trudimo. Bez obzira na povremene incidente i prozivanje liječnika u medijima kroz razne situacije, čitava struka počinje biti stigmatizirana. Mislim da ljudi moraju shvatiti bit stvari. Ima izuzetaka koje ne branim, ali u cjelini medicinska struka u Hrvatskoj daje sve od sebe, no radimo u okolnostima koje taj trud nadmašuju. 

Odbačeno čedo

Što čeka bolesnike, a što kardiokirurge u najbližoj budućnosti?   

– S izuzecima koji su medicinske naravi pa trebaju dulju obradu, od trenutka našeg prvog pregleda 80 posto bolesnika operiramo u roku 2 do 3 mjeseca. Ta će se lista svakim smanjenjem financija produžavati. Kardiokirurgija u Rijeci imala je sudbinu jednog da tako kažem odbačenog čeda, ali štogod da je bilo, mi smo zajedničkim naporima uspjeli izrasti kao jedini izvan i neovisini od Zagreba. Svi ostali kardiokirurzi u Hrvatskoj, osim riječkih, potekli su iz Zagreba. Mi smo potekli iz jedne druge škole, možda smo pali i na malo neprirodno tlo, i na tu je struku u Rijeci bačena teška sjena, ali mi se borimo i uspijevamo. U proteklih 10 godina mi smo broj operacija od 180 povećali do 350, imamo jako dobre rezultate u izlječenju i smrtnosti bolesnika. Na to smo ponosni kao i na činjenicu da uz pomoć kolega i prijatelja iz talijanske Masse Carare održavamo i dječju kardijalnu kirurgiju. Mi uz to uspijevamo razvijati se, neprestano uvoditi nove metode, osobno ću se truditi koliko god mogu da kardiokirurgija ovdje ne zamre. Mislim da to ni zajednica u kojoj živimo neće dozvoliti, ali da okolnosti postaju sve teže, postaju. Tu ima iznimno vrijednih mladih ljudi, sa mnom je i kardiokirurg, mladi kolega dr. Marin Oštrić, imamo dva vrlo perspektivna specijalizanta, sposobnu mladu liječnicu dr. Aleksandru Ljubačev i dr. Salema Osmana koji je specijalizirao opću kirurgiju i sada je na subspecijalizaciji iz kardiokirurgije. Tako da imamo odlične potencijale. Medicinskih sestara nam manjka bar 30 posto, i ovih 20-ak koje imamo jako su vrijedne i sposobne. 

Novo ustrojstvo ukinulo je i vaše »intenzivne« krevete?– Da, naš odjel je razdvojen na nekoliko lokacija i od 18 postelja, 6 je bilo naš Odsjek intenzivne njege. Pisali smo svoje primjedbe upravi ustanove jer mi na tim krevetima i dalje radimo kao da jesu intenzivni, problem je amortizacija opreme. Kako ćete tražiti monitore vitalnih funkcija i ostalo, ako nemate priznato da su to intenzivni kreveti? Na žalost u čitavoj je državi situacija takva, očito moramo živjeti u nekom kompromisu na dobrobit bolesnika. Zasad uspijevamo, dugoročno to ne može funkcionirati, jer ako se oprema neće obnavljati, djelatnost će prestati funkcionirati. I sestre su nam u toj intenzivnoj zbog prirode posla bile nešto bolje plaćene, e sad mi stalno pričamo o svim plaćama, a te sestre nitko i ne spominje. Ako nemaju dovoljno sati rada, dovoljno noćnih sati itd., te sestre će dobiti osnovnu plaću za izuzetno težak i zahtjevan rad 3.500 kuna. Mi obavimo svoj posao u sali, prođemo preglede i vizite, a ostatak dana brigu o pacijentima i informacije o njima nose medicinske sestre i važna su spona brige o bolesniku.