Uvođenjem novih smjena praktički prekonoći, riječki je Klinički bolnički centar nekritički pohrlio promjenama nad čijim su ishodima ljudi od struke ozbiljno zabrinuti.

Na dugo godina iznimno teško stanje s uvjetima rada i liječenja u KBC Rijeka, to dolazi kao kap koja je prelila zadnju podnošljivu mjeru profesionalnog, građanskog, a i političkog ukusa, ako nećemo zatvarati oči nad neumoljivom stvarnošću.

Na otvoreno izrugivanje nalik je priča o novoj riječkoj bolnici, kao što su to i ranija obećanja ministra zdravlja prof. dr. Rajka Ostojića o nabavci opreme, da ne spominjemo nedavni neslavni pokušaj spajanja KBC-a Rijeka i Klinike za ortopediju u Lovranu. 

  To je, koliko se dade iščitati iz neslužbenih ali upućenih redova, bio pokušaj daljnjeg pojeftinjenja riječke medicine oličene u KBC-u i njegovim ljudima, s navodnom nakanom da se smijeni sanacijski upravitelj Herman Haller i na čelo objedinjene ustanove dovede prof. dr. Branko Šestan poznat i po uvođenju najjeftinijih mogućih ortopedskih proteza kuka i koljena na domaće tržište.

Sa sanacijskim upraviteljem Hermanom Hallerom i predsjednicom sanacijskog vijeća i ranijom predsjednicom upravnih vijeća KBC-a Rijeka i lovranske klinike Ljubicom Đukanović, eto nas usred fenomena »riječkog paradoksa«.

Od svih silnih liječnika i kadrova u Vladi, nekad i sad, jedino se Rijeka nije domogla nove bolnice niti značajnije obnove, umjesto vlastitih posezat će za kadrovima iz drugih klinika, a usred ere u kojoj se dobiveni životi mjere minutama, trebala bi svoje bolesnike slati drugim centrima. Pritom je riječ o najvećoj tvrtki u gradu Rijeci, najvažnijem i ključnom ogledalu razvoja Županije, te strateški važnoj nacionalnoj bolnici najvišeg ranga. 

  Što se to zbiva, pitamo doc. dr. Igora Antončića, predstojnika Klinike za neurologiju KBC-a Rijeka, u zbivanjima za koja i sam kaže da se čini da su prijelomna. 

 Uvjeti liječenja

– Svaka promjena u kolektivu sa 3.500 ljudi delikatna je i treba unaprijed znati što donosi. I najmanju promjenu koja se tiče organizacije liječenja bolesnih treba pripremiti i postupno uvesti, jer je prilagođavanje preko noći teško i na razini svake osobe a kamoli jednog velikog sustava i svih njegovih funkcija i djelatnosti. Smjene je trebalo pripremiti, vidjeti što točno donose, kako organizirati posao, što je potencijalno ugroženo, gdje pojačati rad, itd. Ako je cilj smjenskog rada da se ostane u okviru nižeg broja radnih sati liječnika i medicinskog osoblja, onda treba do 30 posto više ljudi da bi se odradila ista količina posla. Ako te ljude nemamo, upitan je obim posla. Mi smo na Neurologiji uspjeli neke liste čekanja svesti sa 7 mjeseci praktički na nulu. Ako kroničnog bolesnika odgodite s kontrole od 3 na kontrolu od 6 ili 7 mjeseci to izravno može utjecati na kvalitetu liječenja. 

 Ljudi ne razumiju jesu li smjene uvedene da se smanji broj prekovremenih sati rada liječnika i jer je raniji rad navodno nezakonit, ili da se pokaže do čega je dovelo povlačenje liječničke suglasnosti na 24 satno dežurstvo, ili je upitan liječnički štrajk?

  – Gledajte, u riječkom KBC-u štrajka praktički nije bilo, koliko mi je poznato i uskrata suglasnosti je kod nas minorna pojava, a sve to zamagljuje suštinu, i najbitniju od svih stvari a to su načini i uvjeti liječenja u KBC-u Rijeka, i bolničkom zdravstvu Hrvatske. Što se tiče zakonskih obaveza o kojima se sada govori treba prepustiti pravnicima… 

 Ni govora, pa pravno je ministar Ostojić uveo i radnu obvezu na liječnički štrajk pozivajući se na nepostojeći zakon.

  – To je točno. Neka o tome odluče kompetentniji. Ja se svejedno neću baviti pravom, nego se želim baviti liječenjem ljudi i pozivam one koji to pitanje smatraju vrijednim javne pažnje da se oko toga napravi hitan konsenzus i da se stvari pokrenu. 

 Mislite li pritom na profesionalnu, zdravstvenu, medicinsku, građansku, bolesničku, znanstvenu, akademsku ili političku javnost? 

  – Na sve njih zajedno, ako takve vrste javnosti postoje! I, ako postoji svijest o tome da dijelimo sudbinu svojih sugrađana i bolesnika i da smo kao zajednica dužni upozoriti kada ne možemo kao struka dati sve od sebe u liječenju svojih bolesnika. 

 Što kažu kolege u ostalim ustanovama, u KBC-u Zagreb, bolnici Dubrava, ostalim bolnicama u Hrvatskoj? 

  – Koliko mi je poznato situacija je vrlo šarolika. A i upitno je da vi na isti način reorganizirate rad i uvodite smjene u jednu manju kliniku, opću bolnicu ili u KBC. Neke su bolnice krenule djelomično, neki nisu uopće krenuli. 

 Standardi struke

 Duhovi su jako uzburkani, gdje bi nas sve ovo moglo odvesti imajući na umu manjak liječnika i struku koja otvoreno upozorava na ozbiljnost stanja?

  – Krajnji je čas da govorimo o standardima struke i standardima liječenja koje građani nekoliko regija koji dolaze u riječki KBC, te građani Rijeke i Primorsko goranske županije zavrjeđuju. 

 Pa već se barem 20 godina najavljuje sve novija i sve bolja riječka bolnica, a bolnici u Rijeci stanje je sve gore dok ni ostatak Hrvatske nije baš sjajno. 

  – Zašto mi nemamo bolnice, a nemamo niti dva dobra CT-a? Teško je reći što se sve tu dogodilo. 

 Pa zna se što se dogodilo. Među ostalim, na Rebru je izgrađeno nekoliko desetaka operacijskih sala, od osiguraničkog novca niknuo je turistički hotel, izgrađena je splitska bolnica, obnovljena je bolnica Merkur itd. Svašta nam se dogodilo. A Gospić je dobio 128-slojni CT i novi MR uređaj. 

  – Vratio bih se u onaj dio povijesti kada smo za zdravstvo izdvajali iz samodoprinosa i tako izgradili velik dio zdravstvenih kapaciteta, po čemu je Rijeka bila poznata. Nakon toga, otkako su građani Rijeke prestali s osobnim ulaganjima u zdravstveni standard razvija se jedan maćehinski odnos. 

 Čega smo svi mi tu taoci?

  – Nemam na to odgovor. Ali je jako očito da su to svi dozvolili. O tome gdje se koliko ulaže nemam podatke, do njih ne možete ni doći, ali ako pratite vijesti i gdje se što otvara, odmah vam je jasno da zaostajemo. Rijeka se izgleda uvijek ponašala racionalno. Drugi su gradili tri iste paralelne visokospecijalizirane djelatnosti koje se obično razvijaju za veću populaciju nego što ih ima cijela Hrvatska. A mi u Rijeci – što smo se više racionalizirali, desecima godina, to smo bili više zakidani. Sada bi bilo dosta. 

 Maćehinski odnos

  – Ja obično kažem da moji pacijenti prije liječenja moraju na »panoramski razgled Rijeke.« Trombolitičku terapiju u liječenju infarkta mozga primijenili smo 2000. godine prvi u Hrvatskoj, time se spašava život i jako smanjuje invalidnost jer je moždani udar najveći uzrok invalidnosti u svijetu, veći od prometnih nesreća. No, na riječkom lokalitetu mi imamo jednoslojni Shimadzuov CT, prezastario, koji ne može dati prikaz moždane cirkulacije. Moramo transportirati bolesnika na Sušak, snimiti ga sušačkim 16-slojnim i isto već zastarjelim CT-om, vratiti ga opet na drugi kraj grada na riječki lokalitet, i onda primijeniti terapiju. Isto je i sa bolesnom djecom. 

 Je li vam poznata skandalozna činjenica da na riječkom lokalitetu zbog dotrajalosti prostora nemamo sterilne operacijske dvorane? I da su dijelovi opreme u njima, operacijski stolovi i lampe, stariji od 30 godina, dakle, problem traje 30 godina ?

  – Meni su te činjenice i problemi dobro poznati. U prosincu je ministar Ostojić bio u Rijeci i izjavio je da je odnos prema Rijeci bio maćehinski. Ne znam kad je točno ministar došao do te spoznaje, ali svi smo zainteresirani da vidimo kada će ga točno i tko promijeniti. 

 Pa ministar sigurno zna za stanje operacijskih dvorana jer ono piše u izvještaju inspekcije Hrvatske liječničke komore. 

  – Pa svi znamo da stanje ne valja, ali ja želim reći da su nužne hitne vatrogasne mjere prije nove bolnice. Realno, javnost mora znati da takvo stanje nije dalje održivo. Dijelove opreme treba hitno obnoviti, poput opreme za dijagnostiku, intenzivno liječenje itd. 

 Čini li se vama danas promašena politika koja je od nekoliko bolnica u Rijeci napravila jednu jedinu, i ona je na rubu izdržljivosti, jer već slijedeći korak je slanje bolesnika u Zagreb?

  – Da, danas mi se čini da smo tu pogriješili. Ali to ne opravdava činjenicu da građani Hrvatske nemaju jednak pristup niti standard zdravstvenih usluga i da mi hitno trebamo, barem u Rijeci, opći konsenzus o hitnim intervencijama u bolničko zdravstvo. 

 Kako tu mislite pridobiti saveznike, kad je politika zabavljena uglavnom dvorskim igrama pa i oko ravnatelja, bolesnici su nemoćni, a struku izgleda nema tko da čuje?

  – Kao i kolegama poznate su mi informacije koje sada kruže na razini trača, KBC-om i Gradom. Niti one objavljene nitko ne demantira. Ponavljam: tri županije, ali i druge koje nam gravitiraju trebaju stručnu zdravstvenu zaštitu, sveučilišni sadržaji trebaju jaku nastavnu edukacijsku bazu i Medicinski fakultet, turisti koji nam dolaze trebaju medicinski centar koji će osigurati europsku razinu medicine. Očekujem zato da naš glas i naša upozorenja čuje i ozbiljno ih uzme Stručno vijeće KBC-a Rijeka, sva struka, politika počevši od gradonačelnika, preko župana do ministra, saborskih zastupnika i Vlade. Očekujem da će bez obzira na to tko koga vidi na kojoj funkciji bez obzira na politiku, poziciju, svjetonazor ili bilo što drugo, svi jednodušno podržati pitanje svih pitanja, a za Rijeku je to trenutno neodrživo stanje KBC-a Rijeka jer je to opći javni interes. Ako to ne možemo, treba nas svih biti sram da to dalje toleriramo šuteći! 

 Koja je sudbina vas stručnjaka koji jasno i glasno upozoravate ako ostatak struke, javnosti, politike ne podupre vaša nastojanja? 

  – To što će se dogoditi s nama, ili s liječnicima je manje bitna stvar. Ozbiljna prijetnja nam je pad kvalitete zdravstvene usluge. Tu, na mjestu gdje su naši sugrađani, i njihovi roditelji desetljećima sami izdvajali za zdravstvo, neće moći dobiti zdravstvenu uslugu kakva je ona moguća na razini Hrvatske. Ako to nije najvažnija od svih važnih stvari, ja sam barem smogao snage reći to svojim kolegama i sugrađanima, a neka ostali, uključujući političare, objasne građanima koji se liječe u KBC-u Rijeka kako i zašto nam se to dogodilo.