Dva veća novija i četiri aspiratora starija od 50 godina (iz 1960. godine), treća operacijska sala zatvorena zbog prijetnje urušavanja, operacijski stol kojemu se ne zna »dob« i nikakva investicija u sanaciju prostora od 1986. godine, stanje je na Klinici gdje je lani obavljeno 2.450 zahvata
RIJEKA Može li se zgrada starija od 200 godina održavati dobrovoljnim prilozima i jesmo li mi dužni i sposobni donacijama osigurati više od 1,6 milijuna kuna koliko bi trebalo uložiti samo u adaptaciju zgrade Klinike za otorinolargingologiju i kirurgiju glave i vrata, pita njezin predstojnik prof. dr. Radan Starčević. Ta je Klinika KBC-a i referentni centar Ministarstva zdravlja za kirurgiju glave i vrata dječje dobi.
Skoro muzejski primjerci namještaja, otvoren ulaz u operacijski blok, bez filtera za sterilizaciju, zgrada i instalacije koje prokišnjavaju, klima uređaj koji se iz operacijske dvorane otvara ravno na jednu od prometnijih u Rijeci, Vukovarsku ulicu, dva veća novija i četiri aspiratora starija od 50 godina (iz 1960. godine su), treća operacijska sala zatvorena zbog prijetnje urušavanja, operacijski stol kojemu se ne zna »dob«. ali je sigurno stariji od 25 godina jer to kirurzi pamte, i nikakva, ama baš nikakva investicija u sanaciju prostora od 1986. godine, to je kratak opis stanja kroz koje su nas proveli dr. Marko Velepič i glavna sestra bacc. med. tehn. Nives Antić. Zadnji dio opreme koji su dobili je operacijski mikroskop koji je prije pet godina nabavilo Ministarstvo zdravstva. Od 17 liječnika jedan je profesor, po dva su docenta i primarijusa te 8 doktora znanosti, rade jedanaest operacija dnevno u dvije operacijske dvorane, ukupno protekle godine 2.450 zahvata.
Čudotvorna tehnička služba
– Radimo sve vrste operacija koje današnja specijalnost pokriva, izuzev operacija tumora baze lubanje, ali ako nam ode jedini endoskopski stup star 12 godina čiji proizvođač u Hrvatskoj više ne radi, ostat ćemo bez 30 posto operativnog programa, kaže prof. dr. Starčević koji opisuje i raritet. Zbog toga jer je prije puno desetljeća netko operacijsku salu stavio na prvi kat, pacijente nakon operacija na nosilima i rukama nose u sobe ili na druge odjele, po kiši, buri i snijegu, svejedno je. A na pitanje začuđenih građana i bolesnika KBC-a zašto se makar zidne keramičke pločice i rupe po vlažnim zidovima ne poprave, prof. dr. Starčević rado odgovara:
– Ma je li vama jasno da tehnička služba KBC-a radi čudotvorstvo. Pločice padaju sa zidova, to više ne možete popravljati bez ozbiljne rekonstrukcije? Voda nam prodire u prostore i trebali bismo kopati temelje. Pa znate, neki su nam ljudi bliski Ministarstvu zdravstva rekli – pa sretni ste da vas ne zatvore! Pa što je to moja privatna klinika? Mi smo zahvaljujući silnom trudu baš svih djelatnika sretni da nemamo unutarbolničkih infekcija, jer nam prostori nisu sterilni, da su nam rezultati jako dobri i da smo imali jednu jedinu sudsku tužbu koja je na sudu odbačena. Kod nas pritom nitko nije štrajkao i svi su suglasni, izuzev jedne osobe, da će po potrebi službe raditi više od 48 sati tjedno. Ne ulazim u to kako će država i Ministarstvo rješavati smjene, rad itd. Mene zanima da ljudima jasno kažemo, našim pacijentima, da nećemo biti odgovorni ako se ova zgrada stara dvjesto godina uruši. Tu ne možemo ništa pomoći.
Deset kreveta
Ambulanta u kojoj rade dvije medicinske sestre, dolaze pacijenti, priprema se dio terapije, i dio je dnevne bolnice Klinike za onkologiju i radioterapiju, zapreme 10 četvornih metara. Kroz čekaonicu dnevne bolnice gdje stane, kad su nagurani, 15-ak pacijenata te dvije minijaturne sobe s 10 kreveta dnevne bolnice, prođe dnevno prosječno 70 bolesnika, većina zbog kemoterapije. Od 29.000 pregleda koliko se godišnje napravi ukupno u onkološkim ambulantama, pokazuje nam predstojnica prof. dr. Renata Dobrila Dintinjana, 13.879 ih se obavi u dnevnoj bolnici u kojem sobe i ambulanta zauzimaju 40 četvornih metara. Oko 2 milijuna kuna treba za adaptaciju onkološke dnevne bolnice. O tome gdje će pronaći taj novac prod. dr. Dobrila Dintinjana kaže: »Isključivo donacijama, drugog načina nemamo.«
Može li taj neprimjereni standard, ne samo vremenu ili stanju bolesnika nego razini jednog kliničkog bolničkog centra, o higijensko tehničkim uvjetima da ne govorimo, biti prepušten volonterskoj djelatnosti liječnika i dobroj volji donatora, to je svakako jedno goruće pitanje.
