Ako bismo se na trenutak vratili u Rijeku ožujka 1980. godine, šetnja gradom otkrila bi prizore koji danas djeluju pomalo neobično, a ponegdje i iznenađujuće poznato. Novine tog vremena bilježile su svakodnevne gradske brige – od parkiranja i taksija do rupa na pločnicima i „divljih“ plakata koji su preplavili fasade.

Na Delti, tada relativno novom parkiralištu, gradske su vlasti odlučile pojeftiniti parkiranje kako bi privukle više vozača. Tarifa za prvi sat iznosila je samo dva dinara, drugi pet, a treći deset. Osam sati parkiranja koštalo je 35 dinara. Ideja je bila jednostavna: smanjiti cijenu kako parkiralište ne bi zjapilo prazno i kako bi grad izbjegao gubitke.

No promet u gradu imao je i drugih problema. Građani su se sve češće žalili na taksi prijevoz. Noću se znalo dugo čekati vozilo, a pojedini vozači nisu rado prihvaćali kratke vožnje. Rješenje se vidjelo u tada modernoj ideji – radio-taksiju. U Rijeci se o njemu tek razgovaralo, iako je oprema već postojala na tržištu. Da bi sustav proradio, trebalo je osigurati dispečerski centar i ugraditi primopredajnike u vozila, što nije bio mali trošak.

Dok su građani čekali taksi, gradske službe pokušavale su ubrzati radove na cestama. U pomoć je stigao neobičan stroj, popularno nazvan „robot“. Taj je specijalni uređaj, unajmljen iz Slovenije, uklanjao izbočine na asfaltu. Ispred sebe je gurao sustav plinskih plamenika koji su omekšavali asfalt, a zatim su mehaničke strugalice ravnale kolnik. U nekoliko dana trebao je proći kroz niz riječkih ulica – od Svetozara Markovića i Radničke do Žabice i prostora ispred željezničkog kolodvora.

Grad je istodobno rastao. Na Krnjevu su trajale pripreme za veliku prometnicu – produljenje Ulice Franje Čandeka. Nakon miniranja terena trebali su se podići potporni zidovi visoki i do četiri metra, a nova cesta trebala je postati jedna od glavnih prometnih arterija budućeg naselja.

Ali riječki pločnici nisu uvijek pratili planove urbanista. Na Bulevaru Marxa i Engelsa prolaznike je čekala prava mala zamka – jama duboka tridesetak centimetara ostala je otvorena nakon što je posječeno stablo. Umjesto da bude zatrpana, rupa je stajala kao opasnost i za pješake i za automobile.

Na ulicama su se mogli vidjeti i neobični prometni znakovi. Na jednom raskrižju postavljen je znak koji nije postojao ni u jugoslavenskom ni u međunarodnom katalogu prometne signalizacije. Upozoravao je vozače kamiona i autobusa da zbog oštrog zavoja lako mogu završiti na suprotnoj traci. Problem je bio što je znak bio gotovo nevidljiv – postavljen uz zid, pa ga mnogi vozači uopće nisu primjećivali.

A dok su gradske službe rješavale promet, Rijekom su se širili takozvani „divlji plakati“ – komadi papira zalijepljeni na izloge, zidove i stupove, često preko već postojećih oglasa. Najčešće su reklamirali koncerte, zabave ili gostovanja pjevača. Grad je imao službena mjesta za plakate, ali su mnogi organizatori radije birali besplatnu reklamu – noćno lijepljenje po zidovima.

Tako je Rijeka početkom osamdesetih bila grad u kojem su se istodobno susretali planovi modernizacije i sasvim obične komunalne brige. Dok su „roboti“ ravnali asfalt, taksisti raspravljali o radio-vezi, a građani tražili slobodno mjesto na Delti, zidovi su se punili plakatima, a na pločnicima su ostajale rupe.