U vremenima smo nevjerojatnog napretka digitalne tehnologije. Na svim područjima. Ono što nas u sveukupnosti društvenih odnosa ipak najviše zanima, i okupira, svakako je mogućnost komunikacije bez granica. Istina, rezultiralo je to i popriličnim otuđenjem, gubljenjem osobnih, onih pravih, živih i životnih kontakata. Ljudi kao da su počeli nestajati, kao da je fizičko prisustvo i postojanje sve manje važno, potrebno, smisleno.

– Običnu.

Nakon narudžbe, okrene se prema konobarici i proslijedi joj poruku – kratku. Nije ni trebalo reći da se radi o kavi. Dolazak kod Baćota u Dražice, u »Rječinu« koju je osobno, i kao obiteljsko naslijeđe, vodio četvrt stoljeća, značio je mnogo, mnogo više od ulaska u »objekt sa šankom«. Ponajprije pu Baćota se dolazilo na važni, dogovoreni susret. Primjerice, s velečasnim Ivanom Milardovićem. Iako je i njegov župni stan u Jelenju bio sasvim ugodnim mjestom, ipak je nekako prirodnije raspraviti pojedine teme – pu Baćota. Kod osobe koja bi, u svom lokalu, uvijek s nekim samo sebi svojstvenim osmijehom stajala na kutu šanka. Osmijeha za koji nikad nisi znao je li vesel ili ipak pomalo sjetan. Baš onako – samo njegov. Ugodno bi mu uokvirivao lice. A iako je uvijek bio tu negdje, sasvim blizu, bio je Baćo nerijetko i u nekim samo njemu poznatim sferama, udaljenim galaksijama.

Njegova Ričina

Silno bi ga znao razdragati uspjeh njegove NK Ričine čiji je rad uvijek pomagao, ma i svaki drugi uspjeh sportaša Grobnišćine, dakako i mnogih drugih izvan njegovog neposrednog životnog prostora. No, s obzirom na to da mu se lokal držao za igralište, bili su povezani nekom samo njima poznatom pupčanom vrpcom. K tome, druga »pupčana vrpca« bio mu je općinski društveni dom u koji se ulazilo direktno iz njegove oštarije. Baćo je bio najznačajniji »kružni tok« tog dijela Grobnišćine. Da bi se bilo gdje stiglo, s bilo koje razine gledali – svjetovne ili duhovne – uvijek se moralo ući pu Baćota. Da bi se izašlo tamo gdje se namislilo. Na utakmicu, u općinu, na duhovne uzlete. IIi na kavu. Običnu, kratku.

A bio je Samir Baćac, koji je nedavno, 1. srpnja napunio točno 60 godina, i iznimno hrabri, uspješni poduzetnik. Uostalom, lani je za svoja tri desetljeća vrhunskog profesionalizma dobio i »Vrijedne ruke« Obrtničke komore PGŽ-a. S obzirom na to da je genetski bio vezan uz ugostiteljstvo, kako otac Rudolf, tako i on, od najmlađih dana mu je bilo kristalno jasno kojim će smjerom kroz život. Istina, prvi mu je srednjoškolski odabir bila Elektrotehnička škola, no kasnije se obrazovno i profesionalno u cijelosti povezao s ugostiteljstvom. A Grobnik, Grobnik je bio njegov dom, njegovo prirodno gnijezdo. Ali kao i kod svih kojima je samo nebo granica, tako je i on želio više. Mada je to na Grobniku zapravo – niže. Ne prema Harteri kao većina muške gromiške populacije u ne tako davnoj prošlosti, ali da prema Vojaku.

– Kad bi vas inače kod mene bilo kao večeras kad vas častim jer zatvaram svoju gostionicu, nikad do ovog dana ne bi došlo. Ali s obzirom na to da je poslovati sve teže, jer vas je sve manje, prisiljen sam ovom poslu i ovoj mojoj oštariji reći – zbogom. Duhovito, mada gorko, zvučale su riječi još jedne velike ugostiteljske legende ovog kraja, Borisa Radovića Belog koje je izrekao prigodom zatvaranje Oštarije Pul Belega u riječkoj Mihanovićevoj ulici. Iako bez puno riječi, ne baš predugo nakon tog mitskog zatvaranja te gostionice, samo s osmijehom, »Beli« je zahvaljujući Samirovoj hrabrosti i viziji 1. maja 2014. postao – »Baćo«. Iako su vremena bila teška, posebno za klasično ugostiteljstvo, Samir nije bio jedan od onih koji je previše mario za trendove. Posebno ne za ozračje koje stvaraju uvijek oprezni, prestrašeni ljudi. Iako to nije nikad pretjerano glasno komunicirao, Baćo je ušao u prostor, koji je istina slavnim učinio Beli, te ga je digao još stepenicu više. Ne samo da je ponovio uspjeh koji je imala »Rječina« u Dražicama, nego je na noge podigao i »usnuli grad«, kako se Rijeku znalo nazivati zbog gubitka stanovništva i posljedičnog smanjenja broja ugostiteljskih objekta. Mnogi koji bi inače poput mačke odrezanih brkova znali besciljno lutati gradom, pronašli su tako svoje mjesto za susrete sa sebi sličnima. IIi potpuno različitima. Svejedno. Najvažnije da smo skupa.

Činio je Samir i bezbrojna dobra djela. Za koja nije baš volio da se previše zna, okupljao je ljude i pomogao da se kod njega stvori »kvorum« koji će ih bez problema razriješiti tuđe muke, osiromašenog puka u najviše slučajeva.

Dražice i Vojak

Živimo u digitalnom dobu, i ma koliko informatičke tehnologije bile zastrašujuće moćne, jedan komunikacijski kanal, jednu društvenu mrežu apsolutno nikad nisu uspjele, ma ni dotaknuti. Baćota. Nema tog IT-jevca koji bi mogao razriješiti »misterij« Baćotove mreže. Bez obzira na to nalazila se ona u Dražicama ili na Vojaku. Iako je bila riječ o osobi koja je komunicirala samo sitnim pomicanjem usana, uobličenih u onaj njegov sjetno-sretni osmijeh, iako su mu se rečenice sastojale od jedne ili tek nekoliko riječi, rušio je sve »Fejsove« i »Instagrame«. Ono što bi se kod njega komuniciralo, nije bilo apsolutno moguće učiniti igdje drugdje. Baćo je bio »mreža svih mreža«, ne samo prije bešćutnog razvoja sadašnje »umjetne inteligencije«, nego interneta uopće.

I onda je, ma ni stotinu dana nakon »okruglog« rođendana otišao. Sasvim tiho. Koliko god da su njegov rad i sposobnost okupljanja najrazličitijih slojeva društva, pa i onih posvađanih, bili neopisivo jaki, vidljivi, pa i bučni, svoj odlazak ostavio je samo za sebe. I najuži krug neutješnih, najmilijih. Tko zna, možda nam upravo on pomogne da napravimo korak bliže spoznaji tajne dvaju svjetova. Kad je mogao biti jači od interneta i »Fejsa«, možda može napraviti i taj transcendentalni korak.

Hvala ti Baćo, svijet bez tebe, i ne samo u tih petnaestak kilometara koliko povezuje Vojak i Dražice, ne može više biti isti. Uvijek jači od svih i svega jer je jedan od rijetkih čiji je softver bio smješten isključivo u – srcu.

Iskrena sućut obitelji, brojnim prijateljima, ma čitavoj Grobnišćini, Vojaku i Rijeci. Sahrana dragog nam Baćota bit će u srijedu 16. rujna u 16 sati na groblju Jelenje.