Foto Dean Miculinić
Proslavu je organizirao grad Rijeka, a Riječani su imali priliku pozdraviti brončane reprezentativce Tina Lučina, Verona Načinovića, Filipa Glavaša i Dina Slavića
povezane vijesti
Ugodno je bilo u Salonu Grada Rijeke gdje je gradonačelnica Iva Rinčić dočekala hrvatske sportske junake našeg kraja, brončane rukometaše s Europskog prvenstva – Tina Lučina, Verona Načinovića, Filipa Glavaša, Dinu Slavića te Valtera Matoševića, trenera vratara reprezentacije, inače čovjeka koji je u sportu sve osvojio.
Gradonačelnica, Robert Matić, zamjenik župana PGŽ-a, Sonja Šišić, pročelnica Upravnog odjela za sport, kulturu i tehničku kulturu PGŽ-a, Iva Erceg, pročelnica gradskog Upravnog odjela za odgoj, obrazovanje, kulturu i sport, bili su među uglednim čestitarima ovdašnjim rukometašima, igračima te čelnikom Rukometnog saveza PGŽ-a Borisom Konjuhom, članom Upravnog odbora HRS-a i brojnim drugim sportskim i društvenim riječkim uglednicima.
Iznimno teško
Kao što je roditelju jako teško pitanje tko mu je draži, svako mu je, naime, dijete drago, tako su i sportašu sve medalje prirasle srcu. Djeca su uvijek isto draga, kako ono prvo, tako i drugo – kaže Valter Matošević, među doajenima riječkih osvajača medalja.
Slavni »Vaki«, tada najbolji vratar svijeta, najtrofeniji je riječki sportaš koji rado gleda na svako odličje u bogatoj kolekciji.
– Kada je riječ o medaljama možda mi posebno sja ona zlatna olimpijska medalja iz Atlante 1996. S obzirom na to da je ona prva od samostalnosti Hrvatske i to zlatna, možda je ipak ona u prvom planu, kaže.
»Posljednje dijete« je ovaj nedavni hrvatski uspjeh, treće mjesto u Europi, kojim se ponosi kao i cijela Hrvatska.
– Svaka nova medalja ima svoj čar, sve je novo, u biti, kako slijede jedna drugu, ispada da mi je svaka draža od draže, dodaje.
Suspregnutog daha sportska je Hrvatska pratila nastupe naših miljenika na izazovnom usponu na kojem se odličja dijele, a Valterovi se nasljednici nisu poskliznuli.
– Ne treba previše objašnjavati kako je bilo jako teško. Iznimna je konkurencija, ali u dugogodišnjoj sam karijeri uvijek tvrdio kako sreću treba isprovocirati, a ona je jako bitan faktor u sportu.
Naši momci su je pak isprovocirali borbenošću. Poklopio nam se pritom i neki drugi rezultat. Nismo u svemu tome u onoj drugoj fazi EP-a ovisili sami o sebi. Bog nas je nagradio na kraju za sav taj naš trud, za rad.
Sudarili smo se u svemu s toliko problema, ozljeda i viroza, i u svemu tome domoći se ove medalje, to nije parola, ovo je bronca zlatnog sjaja, ističe.
Dokazali kvalitetu
Odličje Hrvatske je tim sjajnije kada su i površni pratitelji sporta vidjeli kako je odjednom raširena lepeza kvalitetnih reprezentacija, a njihovi su miljenici i kroz te putove, mnogo uže nego nekada, ipak našli put do medalje.
– Kada je riječ o našem mentalitetu, žao mi je čuti stalno neko omalovažavanje, kada smo bili srebrni na SP-u da to ne bismo bili negdje vani. Sad smo daleko od doma, u Skandinaviji, dokazali kvalitetu.
Potvrdili smo se ovim velikim rezultatom. Sjetite se samo da su iza nas ostale ekipe s itekakvim pedigreom, Šveđani, Islanđani, Norvežani. Sjetimo se pritom što znači kada se ovakav turnir igra u Skandinaviji.
Inače, u cijeloj konkurenciji je rukometni Brazil, Danska, ali među ostalima je jako tijesno. Rukomet grabi naprijed krupnim koracima k velikoj kvaliteti. Time je naša medalja još sjajnija. Inače, u sportu sam i sada nakon igračke karijere. Uživam u radu prenoseći ovo svoje znanje na mlađe. Stvarno guštam, zaključio je.
Nakon fešte kod gradonačelnice odabrano je društvo pošlo u Exportdrvo, uz glazbu i navijače s njima su feštala i riječka trofejna imena svjetskog glasa: Mirza Džomba, Renato Sulić i Mateo Hrvatin.
