Priča o Aranu

Fantastično otkriće u škveru: “Nije to samo motor, to je priča o genijalnosti riječkih radnika”

Edi Prodan

foto: Marko Gracin

foto: Marko Gracin

Da, baš je impresivan stroj, ali možda je još jača njegova priča. Riječ je o grdosiji koja je u seriji od tri komada proizvedena u vrijeme najžešće blokade Jugoslavije, u vrijeme izglasavanja poznate Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. ARAN-ovi su se ljudi okupili i krenuli u izgradnju tri super stroja od kojih je drugi ostao u Rijeci.



Fantastično otkriće eksponata riječke industrijske arheologije u jednom od skrivenih, skoro tajnih tunelsko-špiljskih prostora kompleksa koje je nekad nastanjivalo Brodogradilište Kraljevica i dalje je samo – fantastično otkriće! Zahvaljujući upornosti i strasti, površni i neupućeni znaju je definirati »zaluđenošću«, koju prema tom segmentu povijesti Rijeke ima Predrag Blečić, jedan od angažiranijih ljudi društvenog života metropole Kvarnera, motor iz prve serije koju je proizveo Torpedo, nekad značajna tvornica iz domene super snažne metalske industrije Rijeke, dizelski gigant oznake ARAN 2 registriran je i verificiran, nakon duge bitke koja se u povijesno-pravnom smislu vodila s Ministarstvom kulture.


Dopisom koji je potpisao tadašnji pomoćnik ministrice kulture Zdravko Uzelac potvrđeno je kako je riječ o zaštićenom kulturnom dobru! Na žalost, iako je tako spašen značajan i u svakom smislu zanimljiv dio riječke povijesti, došlo je do zastoja, prouzročenog već skoro mitskom sporošću i nezainteresiranošću riječke birokracije u daljnjem procesu njegove društvene eksploatacije, konkretno pretvaranja u svima dostupno izložbeno dobro.


Potpuno ekskluzivno, kao prvi novinari, dobili smo priliku doći u konatakt s tim »endemskim motorom«. Vidno ushićeni Blečić, uz sve i osnivač udruge Pro Torpdo, dočekao nas je u kompleksu Brodogradilišta Kraljevica.


Predrag Blečić, snimio Marko Gracin




– Sve je počelo prije više od deset godina, kad sam bio dio tima, voditelj stručne komisije za popisivanje industrijske baštine, tehničkih vrijednosti koje je posjedovalo Brodogradilište Kraljevica u stečaju. »Češljajući« dokumentaciju i uspoređivanjem stanja na terenu došli smo i do zagonetnog dizelskog giganta smještenog u jednom potpuno zamaskiranom tunelu, bolje rečeno prirodnom špiljskom prostoru koji je prilagođen industrijsko-vojnim potrebama te pretvoren u tunel, sjeća se Blečić početka mukotrpnog rada na verifikaciji ARAN-a 2.


Mistična vrata


Ipak, iako je u našoj istraživačkoj misiji svo razumijevanje iskazao i Ivan Ivić, vlasnik Dalmonta koji je danas nadređen i prostoru gdje se nalazi ARAN2, nije teklo sve tako glatko.


– Nije moguće brže doći do ključa jer ovaj je prostor izvan funkcije, ali ne brinite, tu smo kako bismo doskočili svakom problemu, istaknuo nam je susretljivi inženjer brodogradnje Franjo Žanić, šef objekata i održavanja Brodogradilišta Dalmont, inače Novljanin koji svakodnevno na posao u Kraljevicu putuje iz Novog Vinodolskog. S obzirom na intrigantnost teme, na mogućnost susreta s vrijednim dijelom riječke baštine, društvo mu je pravilo još niz mlađih kolega. Žanić je pak jedan od najiskusnijih, a kako nam je sam istaknuo, uskoro ide u mirovinu, tako da je i s te strane priču od ARAN-u pametno realizirati čim prije.


Kad se konačno otvorilo ta mistična vrata, koja baš ničim ne odaju što se iza njih nalazi, totalni mrak je bio prva prepreka prema ARAN-u. Ali s obzirom da nema te stupice koja bi nas zaustavila u potrazi za dobrom pričom, brzo stižemo do motora koji kod svih prisutnih izaziva – ushit i čuđenje.


– Da, baš je impresivan stroj, ali možda je još jača njegova priča. Kako vam je poznato, Torpedo je počeo djelovati odmah iza rata, 1945. godine iako je tradicija na koju se naslanjao bila stotinu godina starija i vrlo, vrlo slavna. S obzirom da je od 1945. godine bila riječ o tvornici što je poslovala pod patronatom JNA, krenulo se u proizvodnju niza strojeva potrebnih vojsci, pa tako i motora ARAN. Kratica je to koja dolazi od imena Aleksandra Rankovića, jednog od politički najrigidnijih i najbrutalnijih, bio je ministar unutarnjih poslova i čelni čovjek Udbe, ali i jedan od najbližih Titovih suradnika čijim se imenom 1947. godine Torpedo i nazvao. A da sve bude u partijskom duhu, i agregati su dobili ime – ARAN.


foto: Marko Gracin


– Motor što se nalazi u središtu našeg zanimanja je iznimno značajan jer riječ je o grdosiji koja je u seriji od tri komada proizvedena u vrijeme najžešće blokade Jugoslavije, u vrijeme izglasavanja poznate Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. godine. Kako je poznato, Jugoslavija je tada doživljela totalnu blokadu Istočnog pakta s kojim je kroz rat i prve godine poraća bila u potpunosti povezana. Nije bilo druge nego posvetiti se tada svojim znanjima, pameti i kreativnosti ili doživjeti potpuni kolaps koji je i bio cilj donositeljima Rezolucije, pojašnjava nam Blečić.


Pregovori oko prijenosa vlasništva

ARAN je napajao istosmjerni agregat za struju, proizvod tvornice iz Monfalconea koja je inače u vlasništvu bivšeg vlasnika »3. maja«. Blečić je o toj situaciji obavijestio i Ervina Dubrovića, ravnatelja Muzeja grada Rijeke kojeg je zamolio da započne pregovore oko prijenosa vlasništva tog vrijednog eksponata s obzirom da je u vlasništvu Ministarstva obrane. Također, Dubrović je zamoljen da pronađe mjesto, posebno s obzirom na gabarite, gdje bi se sve zajedno izložilo.

A tada počinje ono s čime bi se Rijeka trebala beskrajno ponositi i ugraditi u samo svoje biće, u svoju samosvijest: ingenioznost njezinih stručnih ljudi koji su dominatno iscrtali put napretka i rasta samoga grada, sve do točke postanka jednog od najznačajnijih industrijskih središta tadašnje Jugoslavije.


– ARAN-ovi su se ljudi okupili i krenuli u izgradnju tri super stroja od kojih je drugi ostao u Rijeci. Prvi i treći su otišli put Slovenije i Makedonije da bi im danas mjesto i razlog njihovog uništenja bili potpuno nepoznati. Ovaj kraljevički je tako ne prvi, ali zato drugi takav motor nastao u tada novoj Jugoslaviji! Smješten je odmah u Kraljevicu kako bi energijom napajao agregat što je služio za dobivanje i distribuciju struje, da bude siguran izvor energije za »ne daj Bože« situaciju za koju se permanentno pripremala doktrina tadašnje Jugoslavije, objašnjava nam Blečić.


Rat s birokracijom


Napuštamo tunelsko-špiljski prostor, izlazimo na svjetlo dana. Na žalost, po pitanju zbrinjavanja i izlaganja motora javnosti, takva svjetlost na kraju tunela upće se ne nazire.


– Uz svoju dominantnu struku, djelovao sam i kao gradski vijećnik, a bio sam i poprilično angažiran po pitanju organizacije EPK 2020, stalo mi je da se baština Rijeke što je moguće više valorizira te da se u duhu današnje gradske politike i sve veće usmjerenosti prema turizmu spasi. Prvi i treći primjerak ovog motora su nestali, vidjeli ste i sami kakav je prostor u kojem se preživjeli motor čuva, jasno je stoga da vremena baš i nemamo mnogo, moja je želja da se ovaj svakako spasi, naglašava Blečić.



A s obzirom da je legalist, Blečić najprije želi osigurati sve pretpostavke da bi se u neki proces krenulo. Drugim riječima, najprije je prikupio svu moguću dokumentaciju o motoru, da bi kasnije krenuo u »rat« s birokracijom. Istina tihi neki, neobičan rat pun razumijevanja i miroljubive aktivne koegzistencije. Mada, kad su gradske i županijske strukture u pitanju, put je i dalje u slijepoj ulici.


– Morate znati da se ova moja bitka vodi još od prvog desetljeća aktualnog tisućljeća, da sam bezbrojne upite poslao Ministarstvu kulture, da sam jednako toliko puta kucao na vrata gradskih i županijskih »ministarstava«, ali u konačnici – ništa. Istina, uvijek se ugodno iznenade kad im kažem koju atrakciju imamo, ali nakon toga muk, sjeća se Blečić, posebno ističući kako ne samo njemu: gradski i županijski čelnici resora kulture nisu se udostojili odgovoriti čak ni Daini Glavočić, nesumnjivo jednoj od najznačajnijih povjesničarki umjetnosti koje je Rijeka ikad imala.


Srećom, institucionalni muk nije bio totalni jer se unutar Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Rijeci u čitavu priču vrlo stručno i predano bio uključio Nenad Labus.


– Velika mu hvala, no koliko se dugo razvlačio proces verifikacije motora, njegovo pretvaranje u »kulturno dobro« govori vam i podatak kako je Labus danas – umirovljenik. Kažem, nitko od onih s kojima sam kontaktirao, primjerice tada je na čelu županijskog odjela kulture bio danas također bivši Valerij Jurešić, nije me odbio, svi su rekli »ma krasnooo«, ali dalje od toga ni makac. Ono što dodatno želim istaknuti je aktivnost Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Rijeci, inače integralnim dijelom Ministarstva kulture. Istinski su se založili da spomenuti agregat dobije status zaštićenog kulturnog dobra, što me je ugodno iznenadilo s obzirom na to da mi u Rijeci uvijek na konzervatore imamo i primjedbe i povike. Očito da ta pripadnost Gradu kod zaposlenika Zavoda stvara pozitivne osjećaje prema njemu.


Svjetlo dana


A što je zapravo želja na kraju trnovitog puta? Konačni izlazak ARAN-a 2 na svijetlo dana! Instaliranje tog motora na neki od gradskih prostora ili u svojevrsni muzej na zatvorenom i otvorenom posvećen dostignućima riječke industrije unazad sad već skoro i dva stoljeća.
– Kad govorimo o specifičnom, polivalentnom prostoru, mogao bi on biti i na dijelu Industrijske ulice, no čini mi se da je uputnije prema dobro osmišljenom sustavu dio takvih instalacija u koje ide i ARAN2 disperzirati širom Rijeke. Osmisliti »Put riječke industrije« koji bi sve zainteresirane vodio do značajnih eksponata nakon čijeg bi se obilaska dobilo cjelovitu sliku o značaju Rijeke i njezine industrijske imaginacije, njezin doprinos globalnoj industrijskoj kulturi, pojašnjava Blečić.



Kroz razgovor se zrcalila i ideja da se jedan takav »park« osmisli na prostoru gdje su danas remiza za popravak lokomotiva i lansirna rampa Torpeda. Oba su objekta totalno obezvrijeđena, devastrirana, a s druge strane im je industrijski, kao i arhitektonski značaj – golem.


– Sve mi je to jasno, i osobno sam participirao u nekim od projekata EPK 2020, ali znam da bi pristajanje na čekanje nastanka jednog takvog muzejskog centra značilo još beskrajno dugi niz jalovih godina. Kažem, bio sam i osobno gradski vijećnik i znam da se takve ideje u Rijeci na žalost prečesto pretvaraju u besplodne trakavice. Stoga ne, smatram da bi se taj motor morao instalirati negdje u gradu gdje bi ga pratila infopriča, sve do toga da bi ga se za pojedinih grupnih posjeta moglo staviti u funkciju, tako da se i iz te auditivne strane shvatilo što su to vrijedne riječke ruke i konstruktorske ideje stvorile u jeku ne samo totalne poslijeratne bijede, nego i još žešće ekonomske blokade. Naprosto, upravo ta tri ARAN-a, od kojih je samo kraljevički još uvijek, ma koliko bio zapušten, na životu, na fantastičan način pričaju priču o nesalomljivosti riječkog duha i sposobnost da praktično ni od čega, bez ikakvih iskustava i nacrta, napravi stroj koji je za to doba bio u najmanju ruku impresivan, rezolutan je Blečić.


Očuvanje sjećanja


A da stvar bude do kraja dobra i smislena, Predrag Blečić je i za financijski dio priče »zatvorio konstrukciju«.


– Cijena izvlačenja stroja iz tunela kraljevičkog brodogradilišta je nešto veća od 81 tisuću kuna. S obzirom da mi je želja bila sve to o čemu razgovaramo učiniti još za EPK, imao sam tada uza se tvrtku koja je u izvlačenje, transport, reparaciju i konzerviranje stroja na dogovorenoj lokaciji bila spremna uložiti milijun kuna. Ali baš nitko od relevantnih ljudi tog procesa tada za to nije pokazivao baš ništa više od konstatacije – ma daaa, baš zanimljivo. Taj je novac iskorišten za druge projekte, no kad bi bilo volje iz Grada i Muzeja grada, kad bi se dakle s njihove strane pružilo dokumentaciju temeljem koje bi se ARAN2 negdje moglo instalirati, vjerujem da bi se financijske linije koje bi osigurale potreban novac itekako pronašle. Kao što sam pronašao i taj jedinstveni riječki motor, pronašao bih i novac za njegovo pretvaranje u značajan eksponat, zaključuje Blečić.


Kad se iščita ovu priču sa strane, iz nekog kuta gledanja recimo Italije, Engleske ili primjerice Njemačke, što je u Essenu od propale baterije koksara napravila fantastičan, moderan i polivalentni muzej, šokira to što se čini kako nama gotovo ni do čega svog nije stalo. Je li moguće da se Rijeka, koja je stvarala industrijsku povijest regije, baš ni na koji način ne želi posvetiti artefaktima što bi je približili novim generacijam i toliko željenim – turistima. Zar baš Rijeka mora biti toliko ignorantski nastrojena da se čak ni u završnom djelu grandiozne borbe Predraga Blečića za opće dobro, za očuvanje sjećanje na vremena kad je Rijeka na tako sugestivan način pokazivala svoju posvećenost industriji i radu općenito, nije u stanju pružiti ruku pomoći?!


– Nadam se da ipak nije sve bilo uzalud. Nadam se da će se na kraju ipak probuditi oni koji o ovom o čemu smo razgovarali odlučuju. Nadam se da će ARAN2 doći na mjesto gdje će se s njim na edukativan način družiti tisuće. Jer da se uvijek ne nadam, pa ni ovo što sam do sada učinio ne bih – činio, završio je Blečić.


Hajde, bilo bi dobro da se – razuvjerimo. Da se Predragova nada pokaže opravdanom i realiziranom. Koliko god da nam se u ovom trenutku završnih rečenica jedno 90 posto čitatelja smijalo i govorilo nam kako smo tek klasični – optimisti bez pokrića.